Vladarska dinastija Kotromanići

Zbog pripadnika roda koji su bili grupisani oko dvora koji su također bili rod Kotromanićima a o kojima malo znamo kao i zbog činjenice da je tada korištena Patronimika to dodatno otežava istragu o vladarskoj dinastiji Kotromanića.

Ti pripadnici nisu vodili samostalnu politiku ili saobraćali sa susjednim državama, pa o njima imamo relativno malo sačuvane izvorne grade. Širini roda su pomagale i brojne bračne veze sklapane s lokalnom aristokracijom u Bosni. Sestra bana Stjepana II bila je udata za humskog vlastelina iz roda Nikolića, unuka kralja Stjepana Dabiše bila je udata za Jurja Radivojevića, kralj Ostoja bio je oženjen rodicom kneza Pavla Radinovića, a kralj Stjepan Tomaš je oženio Katarinu, kćerku vojvode Stjepana Vukčića Kosače.

Takvih nedokumentiranih veza je sasvim sigurno moralo biti daleko više. Nakon bosanskog plemstva, Kotromanići su se ženili ili udavali u vladarske ili plemićke kuće neposrednog okruženja. Vezali su se s Nemanjićima iz Srbije, Šubićima i Nelipčićima iz Hrvatske, nešto kasnije i s despotskom porodicom Brankovića iz Srbije, a bračni savezi su ostvarivani i sa udaljenijim carskim, kraljevskim i grofovskim dinastijama Šišmanovaca iz Bugarske, Anžuvinaca iz Ugarske, Ortenburških iz Koruške, Celjskih iz Štajerske, Helfensteina iz Njemačke, Gorjanskih iz Ugarske itd.

Jedno od najvažnijih pitanja o Kotromanićima predstavlja problem njihovog porijekla, a ono se pokušavalo riješiti pozivom na arhivske podatke, zapise starih historičara 16. i 17. stoljeća, etimološka i filološka nagađanja. Kao i većina drugih velikaških rodova tog vremena, Kotromanići su imali određene predstave o svojoj prošlosti. Do treće decenije 15. stoljeća u Dubrovniku je, a po svoj prilici i u Bosni, njegovana tradicija o Kotromanićima, u kojoj je centralno mjesto zauzimalo progonstvo banice Jelisavete s djecom u Dubrovnik početkom 14. stoljeća.

U želji da ukažu na sigurnost i odanost Dubrovnika bosanskoj gospodi, Dubrovčani su 19. februara 1423. godine uputili svoje poslanike kod vojvode Sandalja Hranića da ga napomenu o sudbini Jelisavete, majke bana Stjepana, koju su poslije suprugove smrti neprijatelji istjerali s djecom iz Bosne. Nemajući drugog izbora, pronašla je utočište u Dubrovniku, a kada se sve završilo vratila se u Bosnu koja je ostala u posjedu Kotromanića, njenih nasljednika.

Ista priča se nalazi i u instrukcijama za Dživu Gundulića i Nikolu Dordića, poslanike upućene 14. maja 1432. godine bosanskom kralju Tvrtku II. prijateljstvo koje je od ranije postojalo između vladara Bosne i Dubrovnika, poslanici su mu trebali prepričati ono što se desilo kada je umro suprug “dobre Elisalde”, koja je u Bosni ostala s tri mala sina, banom Stjepanom, knezom Vladislavom, “djedom Vašeg veličanstva”, i knezom Ninoslavom. Nije vidjela gdje se u nevolji može bolje skloniti sa svojim sinovima osim u Dubrovnik, “koji je bio vlastita kuća kraljeva Bosne”, gdje je ostala uz velike počasti dok se nije vratila u svoju zemlju.

Opisani tok dešavanja i boravak banice sa sinovima u Dubrovniku potvrđuju i neki drugi savremeni izvori. U istoj uputi, međutim, nalazi se još jedna informacija, hronološki smještena prije smrti Jelisavetinog supruga i njenog boravka u Dubrovniku s djecom. Poslanici su trebali kralja podsjetiti na “prastaru, veliku, dugu i srčanu ljubav i pravi žar milosrđa, prijateljstva i dobrote”, koji je s vladarskom gospodom Bosne oduvijek držan u Dubrovniku “kao da je prirodni nagon koji su odredili Bog, nebesa i nebeske konstelacije”.

Vladari Bosne su “sa savršenstvom, žarom dobrog srca i volje” bili u jedinstvu s Dubrovnikom, te uvijek održavali i branili njegovu čast, povećavajući mu mnoge beneficije kao vlastitoj kući, od čega su i oni sami imali veliki ugled i poštovanje. Takvi odnosi, prema njihovom svjedočenju, baštinili su se još od Kotromana Gota (tal. Cotrumano Gotto), od kojeg potiče porijeklo i početak vladara Bosne. On je iz Ugarske ušao u Bosnu uz pomoć ugarskog kralja, svoga rođaka, a Dubrovčani su ga dobro častili i dvorili, ukazivali mu toliku ljubav i radost da nije želio drugima darivati povlastice, osim Dubrovniku, vlastitoj kući, koju je čvrsto držao i cijenio. To jedinstvo ljubavi i dobrote s Dubrovnikom pratile su i održavale generacije narednih vladara.

Protivno mišljenjima nekih historičara, u izvoru se ne tvrdi da je ovaj Kotroman identičan s banom Stjepanom I, suprugom “dobre Elisalde”, nego se radi o nekom dalekom, možda i fiktivnom pretku Kotromanića, čiji su život i djelovanje smješteni u duboku, mitsku prošlost. Poistovijetivši bana Stjepana I sa Kotromanom, istraživači su mislili da se Kotromanići mogu pratiti tek od njega i njegovog oca Prijezde, pa se vjerovalo da raniji banovi, Kulin, Stjepan i Ninoslav, nisu bili članovi istog vladarskog roda. Zbog čega se u nekim djelima može pronaći tvrdnja da ova dinastija vlada Bosnom tek od sredine 13.stoljeća. Takve tvrdnje i shvatanja su u suprotnosti sa drugim dostupnim izvorima i vijestima koji izričito tvrde da su Kotromanići gospoda u Bosni od starine.

Historijski zapisa nema puno o Kotromanićima sve do početka 15 stoljeća zbog čega neki istraživači razmišljaju o mogućnosti da Kotromanići vode porijeklo iz Njemačke. “Da stvar bude još teža u Bosni i širem teritoriju tokom srednjeg vijeka su korišteni patronimike tj. prezimena izvedena od očevog imena ili nadimka tako nešto je oduvijek aktuelno kod Vikinga a današnjih šveđana”. Tako zbog korištenja patronimike danas zbog nedostatka pisanih dokumenata nemože se sa sigurnošću reći porijeklo svih Bosanskih vladara kao ni koliko ih je bilo u rodu jednih sa drugima i koliko bliske rodbinske veze su to bile. Stoga mnogo toga je ostalo na nagađanjima.

Evo nekoliko primjera patronima: Tvrtković, Ostojić, Tomašević. Dakle Tvrtko je ime Bosanskog kralja samim time djeluje zbunjujuće ako ne znate ove činjenice.

Iz knjige Bosansko Kraljevstvo.