Vatreni daždevnjak u Bosni

Animizam, koji je neodvojiv od šamanizma, evidentan je u mnogim segmentima bosanske narodne tradicije u čijem su okrilju najdugovječniji kultovi, koji su svoj vjerski smisao dobili od Ilira, svoja vjerovanja ugradili u kolektivnu svijest Bosanaca. Kult od zviždenjaka (vatreni daždevnjak) kod bosanskog naroda usko je vezan za kult zmije i vjerovanje u zmajeve.

Ime zviždenjak dato ovom gušteru jer su ljudi vjerovali da vas njegov vrisak ili zvižduk odmah može učiniti gluhim. On se takođe zove družd ili daždevnjak. Na osnovu drevnog bosanskog vjerovanja možemo zaključiti da je to zapravo zviždenjak je minijaturni oblik zmaja na zemlji. Njegova žuta boja sa crnim mrljama vjerno oslikava ilirsku legendu o bogu zla, velikom crnom zmaju, koji je uspio progutati dva sunca na nebu, dok je treće sunce spasila lasta.

Ljudi i danas vjeruju da žuta boja između crnih mrlja predstavlja tragove dvaju sunca koje je on progutao. Koncept gutanja u ovoj legendi analogan je proždiranju mrtvog ljudskog tijela od strane zviždenjaka to nameće zaključak da se zmaj hrani životnom energijom koju vraća prirodi u njenom vegetativnom ili čak reinkarnirnom ciklusu, pritom budi novi život u samoj prirodi.

Iako u svom minijaturnom obliku zviždenjak ima moć da povrijedi svakog čovjeka koji ga pokuša povrijediti. Naime, i danas se vjeruje da ako neko omete ili zgazi zviždenjaka može oglušiti od vriska zviždenjaka. U narodu se vezuje i za kišu jer se prema narodnom vjerovanju javlja prije kiše ili odmah nakon nje. Pored očiglednog straha od viđenja zviždenjaka vjerovanje da je ovaj gmaz glasnik kiše, u narodu ne postoji klasično gatanje o slučajnom susretu sa ovom životinjom prema kojem se predviđa nečija sreća ili nesreća, kao što je slučaj sa lisom, zecem, vukom i sličnim životinjama.

Analogno sa zmijom, vjerovanja o zviždenjaku takođe su kontradiktorne; u nekima mu se iskazuje poštovanje, au drugima se predlaže da se na njega baci kletvu:
„Ako Bog da, ako si moj, da umreš prije mene!” ili čak da preduzmu rigoroznije mjere, tj. da ga ubiju. U Kaknju se vjeruje da je najbolje ubijati zviždenjaka 40 dana prije vlastite smrti?!

Razlog ovakvog ponašanja prema vjerovanju iz Glamoča, Livna, Kupresa i Mrkonjić Grada je taj što zviždenjak ulazi u tijelo mrtvaca kroz njegova usta i kvari mu fizičku čistoću, a dobro je djelo ubiti ga.
Ubistvo zviždenjaka je u suprotnosti sa pokušajima pojedinih antropologa i etnologa da proglase zviždenjaka kao čovjekovog životinjskog dvojnika, jer da je to slučaj, ubijanje ove životinje bilo bi zabranjeno i predstavljalo bi veliki grijeh.

Prema vjerovanju u bosanskom narodu, svaki čovjek ima svog zviždenjaka, iako ostaje nepoznanica da li ga neko dobije pri rođenju ili se pojavi tokom života. Kada čovjek umre, treći dan nakon sahrane,zviždenjak posećuje tog čovjeka u grobu. Ako je čovjek bio griješan tokom svog života, zviždenjak će počet da ga proždire od nosa, ali ako je čovek bio plemenit onda će ležati samo pored te osobe.

Zato se ne treba ubijati zviždenjak, ako ga neko vidi na putu, preporučljivo je uzeti ga rukom i staviti preko puta ili na livadu. Ovaj čin ljubaznosti može se povezati s pokušajem čovjeka da umilostivi svog zagrobnog saputnika kako bi ga on poštedio. U drugom vjerovanju spominje se da nakon čovjekove smrti zviždenjak će posjetiti svog sahibja (gospodara) u grobu da ga dočeka i on će početi da proždire leš sa svog nožnog nožnog prsta.

Zanimljivo je spomenuti da se među bosanskim narodom vjeruje da nakon što čovjek umre i bude sahranjen, u jednom trenutku se duša vraća u njegovo mrtvo tijelo, ulazeći kroz nožne prste, što rezultira reanimacijom tijela ali i šokom i strahom. što uzrokuje da čovjek pokuša ustati, on zatim udari glavom o drvene grede iznad glave i ponovo umire.

Zato možemo pretpostaviti da zviždenjak počinje da proždire tijelo od nožnih prstiju kako bi ga spriječio da oživi; ili ovaj čin može imati mitološki prikaz kao „proždiranje života“ ili oduzimanje životne energije nekome. Osim što ljude jede od nožnih prstiju, ljudi u pojedinim dijelovima Bosne vjeruju da zviždenjak pojede čovjekov nos ili oči čim uđe u grob.

Budući da su oči, prema vjerovanju, Božji dar ljudima i kao takve su svetinja, što podržava i jedno vjerovanje koje tvrdi da nema većeg grijeha od čovjeka koji se zaklinje očima, možemo zaključiti da je zviždenjak uvijek ide na tabuirane dijelove tijela. Prema narodnom vjerovanju bog je imao najviše problema sa stvaranjem nosa, pa se zbog toga ismijavanje nečijeg nosa smatra velikim grijehom.

Analizirajući navedeno dolazimo do zaključka da zviždenjak ima zadatak da čovjeku u grobu proždere prste na nogama (kako bi ga spriječio da oživi), ili nos, a zatim mu pojede oči, odnosno, oduzme mu nebeski dar nakon čega će tijelo biti potpuno beživotno i bez ikakve božanske svetosti. Time ljudsko tijelo postaje grudva zemlje, od koje je stvoreno.

U mitu o crnom zmaju i njegovom proždiranju sunca ili mjeseca primjećujemo glad ovog bića za svim onim što iskri i ima božansku karakteristiku. Napad tame i zla na svjetlo i dobro je antropološka tradicija o dva univerzalna principa kroz čiju interakciju su mogući stvaranje, uništenje, život i smrt. Kako zviždenjak predstavlja minijaturnog zmaja njegovo proždiranje zlih ljudi unutar groba može se posmatrati kao čin hranjenja zmaja kojem je potrebna snaga od zla.

To je jasno vidljivo u onim dijelovima vjerovanja koji to naglašavaju zviždenjak počinje da proždire tijelo na početku ili kraju tijela, odnosno na mjestima koja se smatraju svetima. Osim toga o zviždenjaku, u bosanskoj tradiciji se vjeruje da zmija posjeti mrtvaca u grobu i proždere ga i na taj način on postane njezin dio.

Ovo se savršeno uklapa u ilirski mit o pradjedu Ilira koji se nakon smrti pretvara u zmiju.
Kako kaže bogomilska legenda,zviždenjaci stvoreni su od palih anđela. Naime, kada je Bog kaznio sve zle anđele i bacio ih iz raja u pakao, bilo ih je toliko da su padali po ceo dan i noć, dok se pakao nije napunio i dok nije zatvorio svoja vrata. Oni anđeli koji su pali na zemlju nakon toga su se pretvorili u zviždenjake.

Prema bogomilima, ljudske duše su pali anđeli zarobljeni u tijelu.

Zanimljivo je reći da prema bosanskom vjerovanju, život i smrt počinju i završavaju se uključivanjem anđela. Naime, dijete prije nego što se rodi dobija od anđela Seneta – potvrdu da kada se rodi neće umrijeti, da ga navede da izađe iz majčine utrobe. Ali, čim počne da izlazi, anđeli mu oduzimaju Senet i veruje se da je to razlog zašto sva djeca plaču.

Možda u ovim informacijama možemo pronaći skriveni odgovor zašto se tako vjeruje da zviždenjak jede mrtvo tijelo u grobu – oslobađa palog anđela iz ljudskog tijela ili još bolje da demon unutar životinjskog tijela oslobađa demona iz ljudskog tijela. Ali, ne treba zanemariti historijsku činjenicu da je bosanski narod prije pojave kršćanstva i islama imao dugi kontinuitet paganske prošlosti sa brojnim ilirskim kultovima prirode u kojima je centralno mjesto zauzimao kult plodnosti i Bake Majke. Zato ovu bogomilsku legendu treba strogo posmatrati sa stanovišta negovanja tog istog kulta kroz narodnu religiju koja je postojala uz monoteizam.

Kult Bake Majke prepun je magije, mističnih rituala i kodeksa ponašanja zasnovanog na obožavanju prirodnih sila koje se ljudima mogu pojaviti u ljudskom, biljnom ili životinjskom obliku. Posebnost ovog kulta je to što je od svog početka imao ulogu javnog servisa, odnosno pomagao je ljudske zajednice, što se najbolje vidi kroz vjerovanje da je Baka Majka mislila narodu sve o poljoprivredi.

U našoj tradiciji zviždenjak je klasičan primjer kreativne energije. On ima moć da čovjeka obdari kreativnom energijom što nas navodi na ideju da je ova životinja u narodnoj vjeri našeg naroda, a posebno naših predaka, imala božanski status i vjerovatno predstavljala oblik prirodne sile. Tome u prilog ide i magijska praksa kojom se traži blagoslov od ove životinje.

Kada bi mladić poželio nešto da savlada, posebno ručne radove, u proleće bi krenuo u potragu za zviždenjakom. Čim bi ga pronašao, uzeo bi ga u ruke i tri puta bi ga pronijeo ispod pojasa. Vjerovalo se da će nakon toga biti uspješan u svakom zanatu koji izabere.

U drugom primjeru taj čovjek koji je želio da postane vješt majstor uhvatio bi zviždenjaka provlačio bi ga zajedno sa sjekirom kroz njegovu odjeću i pojas, od grudi, prema dole, puštajući sjekiru da udari o tlo, ali držeći zviždenjaka u naručju i izgovarajući: „Kako si se uspio tako ukrasiti zviždenjaku, pa ću moći da napravim sve što želim svojim rukama.” Zatim bi životinju stavio na sjekiru i otišao kući. Sutra će se vratiti da provjeri da li je zviždenjak i dalje na sjekiri, ako jeste to znači da će postati majstor, ali ako nije onda mu se želja neće ostvariti.

Djevojke koje nisu bile u stanju da vezuju, tkaju i prave druge ručne radove tražile bi u proljeće zviždenjaka provlačile bi ga tri puta kroz rukav desne ruke i vodile bi ga kući i svezale bi ga u klupko pređe, komad tkanine ili nešto drugo i ostavljale ga tamo do jutra. U zoru, prije izlaska sunca, djevojka bi preuzela vezu zviždenjak bi išao do izvora koji je okrenut prema istoku. Stavila bi tkaninu (pređu) u vodu i zviždenjaka kao i izgovarajući: „Kao što si višebojan zviždenjak, pa ću i ja znati tkati i započeti sav posao: ko ti je dao neka da i meni!” Zatim bi uzela krpu i brzo, ne osvrćući se, otišla kući napuštajući zviždenjaka u potoku.

U bosanskoj tradiciji, zbog svog imena, zviždenjak smatra se muškom životinjom, osim što postoje i ženke ove rase, zbog čega nosi titulu ujak. S druge strane, zmija i žaba su životinje ženskog pola.
U pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine zviždenjak se zove kišna glista, škarpina, daždevnjak, kišnjak vjerovatno od stare riječi dažd– kiša, ali ne treba isključiti mogućnost da takav naziv dolazi od turske riječi daidža što znači ujak,a što je zadržano u bosanskom jeziku.

Ovu ideju daje nam sljedeći primjer iz obredne prakse našeg naroda, naime, zemljoradnici prije nego što bi Jurjevo ili Hidirlez uhvatili bi zviždenjaka i bacili bi ga u mlijeko na dan praznika, mlijeko bi se pomuzlo to jutro i zatim bi izgovarali: „Pa da budemo raznobojna jaganjca kao ti ošamućen,ujak!” Zatim bi ga izvadili iz mleka i odveli u šumu i tamo bi ga ostavili.

Zašto je zviždenjak koji se zove ujak u ovoj formuli teško je razaznati. Eventualni porodični odnos između zmije i zviždenjak nastaje kao relativno prihvatljiva ideja, kao dva božanska bića, odnosno brat i sestra, djeca Bake Majke personificirane u prirodi sveukupno. Ali, to je motiv za dalje istraživanje zanimljivosti.
Bosanska mitologija koja neprestano potvrđuje duboku povezanost našeg naroda sa drevnim ilirskim kultovima prirode.

Preuzeto sa damirnadivanu.