UPRAVA SREDNJOVJEKOVNE DRŽAVE BOSNE

Prvom zvaničnom državom Bošnjana upravljao je ban za razliku od susjednih država, gdje je kod njih vrhovnu vlast imao župan tzv. arhižupan prema grčkim i megažupan prema latinskim izvorima. U literaturi se navodi da je titula ban došla u Bosnu u 6 stoljeću posredstvom Avara, koji su imali vrhovnu vojnu titulu ban, bajan.

Iako su Avari bili prisutni i u drugim državama ova titula se nije koristila kod njih. Što znači da titula ban ima šire značenje. Titula ban je korištena i kod Ilirskih i keltskih naroda a označavala je vrhovnoga ilirskog vladara koga su latinski izvori bilježili kao bato.

Ako uzmemo u obzir da je u Rimsko-ilirskom ratu početkom nove ere (6-9. godina) ilirsku vojsku predvodio Batona Desidijat ili Bato Deasidiatus, kaka ga bilježe rimski izvori. Također, u prilog izvornosti ove titule na teritoriji Bošnjana govori i više toponima koji su očuvali svjedočanstvo na svoje pretke, kakvi su Banj Stijena u dolini Prače na Glasincu, rudarski gradić Banovići ili Banovića u Bijelim Vadarna kod Novoga Pazara.

Postoje indicije da je ilirski grad Arsa nadomak Novog Pazara bio jedan od stolnih gradova vladara sa titulom bato(n). Upravo je kasnijim utjecajem slavenskih naseljenika Arsa doživjela leksičke izmjene, pa je tako postala Rascia, država pređašnjih Ilira i potonjih Bošnjana, sve dok ih Nemanjići za račun učvršćenja političkih, vjerskih odnosa sa Istočnim Rimom i jačanja istočnog dijela Teodosijeve granice nisu pokušali etnicki očistiti.

Prvu potvrdu o samostalnosti bosanske države nalazimo u ugarskom dokumentu iz 1137. godine, gdje se ista spominje pod terminom bosnenis ducatus.

Zapaženije prisustvo Banovine Bosne bilo je za vrijeme bana Borića koji se suprotstavio ugarskome kralju Gezi II, i očuvao samostalnost države koja se prostirala od Vranduka na sjeveru do planina Zvijezda i Romanija na istoku, Bjelašnice, rijeka Rame i Neretve na jugu, te Vrbasa, Donjeg Vakufa i planine Vlašić na zapadu.

Ovaj predio, bogat rudama i soli, bio je izazovan okolnim državama i imperijima te su konstantno nastojali zaposjesti ga. Međutim, dešavalo se suprotno, jer će već nasljednik bana Borića Kulin proširiti granice države na račun ugarskih i novorimskih teritorija zahvaljujući mudrim odlukama da stane na stranu jednih ili drugih u ratnim pohodima, tako da je recimo bio saveznik ugarskoga kralja Bele III protiv istočnorimskog imperatora Andronika I Komnena.

U Kulinovo doba počinju i papinski nasrtaji na Bosnu, tako da će već njegov sin ban Stjepan pokušati uvesti katoličanstvo kao zvaničnu religiju, zbog čega će biti zbačen, a umjesto njega doći će ban Matija Ninoslav koji će voditi nekoliko ratova protiv krstaša.

Polovinom 13. vijeka na mjesto bosanskih vladara dolazi dinastija Kotromanića, najvjerovatnije gotsko-ilirskoga porijekla, koja je sačuvala tu poziciju sve do fetha Mehmeda el-Fatiha 1463. godine. lz ove dinastije banovi su bili Prijezda I, Prijezda Il, Stjepan I Kotromanić, Stjepan II Kotromanić, Tvrtko I Kotromanić i Stjepan Vuk.

Godine 1377. Tvrtko I Kotromanić se vraća na prijestol i uzima titulu kralja, od kada počinje kraljevska dinastija Kotromanića koju će, nakon njega, činiti i sljedeći vladari: Stjepan Dabiša, Jelena Gruba, Stjepan Ostoja, Tvrtko Il Kotromanić, Stjepan Ostojić, Radivoj Ostojić, Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević. Bosna je u doba svoje srednjovjekovne nezavisnosti 303 godine postojala kao zasebna država, od čega 197 kao banovina i 104 kraljevina.

Pored vladarskih dinastija, u Bosni su važnu ulogu igrale i vlastelinske loze, među kojima posebno Hrvatići, Hranići, Kosače, Ugrinići, Pribisavljevići, Dabišići, Sankovići, Radivojevići, Divoševići, Tepčići, Vlatkovići, Tihorodići i drugi. Do kraja dinastije Kotromanića u sastav bosanskoga kraljevstva ušle su teritorije današnje Bosne, Hercegovine, Srbije, Crne Gore i dobar dio Hrvatske. Društveni život se prirodno razvijao u svjetovnoj sferi u pogledu nastanka utvrđenih gradova, trgovačkih kolonija i sela; duhovnoj sferi u pogledu razvoja religijske infrastrukture hiža, samostana i manastira; obrazovnoj sferi u pogledu postojanja obrazovnih institucija.

U srednjovjekovnoj Bosni gradovi su nastajali na uzvišenjima, na obalama rijeka i u ravničarskim predjelima. Posebno su zanimljivi utvrđeni gradovi koji su koncipirani tako da izdrže duge i teške opsade napadača. Redžić navodi preko stotinu takvih gradova na svim područjima Bosne i Hercegovine, a mi ćemo se zadovoljiti spominjanjem najznačajnijih kakvi su Bobovac, Vranduk, Visoki, Sokolac, Blagaj, Dobrun, Jajce, Banja Luka i dr., kojima treba pridodati Jeleč, Trgovište i Gradinu Arsa (potonji Ras) kod Novoga Pazara, Jerinjin grad i Kovin kod Prijepolja, Bihor kod Berana, Soko grad i Šćepan grad na sastavu Tare i Drine te Budoš i Klobuk kod Nikšića.

Stolni grad bosanskih vladara nalazio se u Moštrama kod Visokog do početka 13. stoljeća kada se, iz bezbjednosnih razloga, banska administracija seli u utvrđeni, iznijeti i teško osvojivi Bobovac nadomak Kraljeve Sutjeske. Povremeno funkciju vladareve rezidencije ima i grad Jajce. Ustrojstvo bosanske države bilo je organizirano na četiri nivoa: administrativnom, vjerskom, obrazovnom i vojnom.

Omeragić navodi da još za vrijeme Kulina bana Bosna ima cjelovit i dobro osmišljen administrativni sistem. Ban i drugi važniji vlastelini imali su vlastite administrativne kancelarije, o čemu svjedoče brojne bosanske povelje i drugi važni spisi. U stolnom gradu postojao je i arhiv u kome su se čuvala važna državna dokumenta. Također, bilo je razvijeno i sudstvo, o čemu svjedoči preko četrdeset pokretnih i nepokretnih kamenih sudačkih stolica, prisutnih u svakom bosanskome gradu, na kojima su vlastelini i duhovnjaci sjedili prilikom donošenja presuda i obavljanja upraviteljskih poslova.

Vrhovno političko tijelo u Bosni bio je Stanak ili u rjeđem nazivu Zbor. Stanak je sabor bosanske vlastele koji je sazivao i njime predsjedavao ban ili docnije kralj, a donosio je najznačajnije odluke o unutrašnjim i spoljnopolitičkim pitanjima. Jedna od njegovih najvažnijih funkcija bila je izbor bana, odnosno kralja i vladara.

Pored zaokružene teritorije i dobro uspostavljene administracije, državnost Bosne ne bi mogla biti tako neupitna da sve vrijeme svog postojanja Bosna nije imala kvalitetnu i odvažnu vojsku. Bosanska vojska iz perioda srednjovjekovne samostalnosti predstavljala je elitne formacije nastajale na iskustvu ilirskih boraca starosjedilaca i profesionalne rimske vojske u kojoj su bosanski mladići vjekovima prije samostalnosti učestvovali. Takva vojska, pod direktnom upravom bana ili kralja i sastavljena uglavnom od domaćih regruta, svih vojnih rodova i formacija, od pješadije do mornarice, bilježila je velike uspjehe na bojištima sve do propasti kraljevstva.

Vojsku su činili stalni odredi vladara, a za ratne prilike vršena je mobilizacija svih koji su bili sposobni boriti se. Učesće u odbrani i osvajačkim pohodima bilo je pitanje časti svakog pojedinca. Pored svih kopnenih redova, Bosna je imala i veoma razvijenu mornaričku flotu čija je primarna uloga bila dominacija na primorju. Najelitni dio vojske bili su vitezovi. Raskošno odjeveni i dobro naoružani (koplje, bodeži, buzdohan, mač, štit, pancir, kaciga, perjanica, plemeniti konj), bosanski vitezovi bili su izuzetno cijenjeni u Evropi, gdje su se često natjecali i osvajali turnire. Ni na bojnome polju nisu zaostajali. U onovremenim hronikama postoji niz zapisa o junaštvima bosanskih vitezova i vladara koji su bili vrhovni komandanti.

U poznijem periodu, naročito od vremena Tvrtka I Kotromanića, u Bosni se počinje proizvoditi i vatreno oružje za domaće i izvozne potrebe. Posebno je bio cijenjen teški bosanski top, tzv. bombarda, sa trostruko većim đuladima od standardnoga evropskoga topa.

U istočnorimskoj literaturi se spominje da su prilikom rata sa Istočnim Rimom, prije konačnog obračuna, snage na dvoboju odmjeravali ban Kulin i konstantinopoljski kralj te da ga je Kulin tom prilikom tako snažno udario da je kralju vizir kacige ostao urezan u čelo. Isto tako, na svim važnim vojnim turnirima u Evropi bosanski vitezovi su osvajali prestižna priznanja, zadobijali slavu i počasti. Na koncu, u sudaru sa Osmanlijama 1389. godine na Kosovu Polju, jedino bosanska vojska nije poražena od strane sultana Murata l.

Još jedna veoma važna odlika državotvornosti srednjovjekovne Bosne bio je i novac. Novac je na području zemlje Bošnjana prisutan još u vrijeme prije postojanja Ilirika kao rimske prefekture, jer će Daorsi u dolini Neretve u 2. vijeku p.n.e. kovati vlastiti novac. U docnijem periodu, glavno platežno sredstvo, pored razmjene dobara, bili su rimski dinari.

Nakon formiranja posebne srednjovjekovne države Bosne, dubrovački i mletački interesi finansijski su potkrjepljivani njihovim valatuma, sve dok bosanski vladari nisu počeli kovati vlastiti novac, čemu su posebno pogodovala ogromna rudna bogatstva srebra i zlata. Bosanko-hrvatski banovi Šubići prvi su bosanski vlastelini koji su kovali novac. Njihovi novčići bili su po uzoru na venecijanske groše.

Stjepan II Kotromanić će iskovati prvi bosanski novac šire upotrebe, po uzoru na novac Dubrovačke Republike. Treću vrstu novca iskovat će Tvrtko I Kotromanić, najprije kao ban, a onda i kao kralj. Njegov drugi zlatnik, nakon dobijenih kalupa iz Dubrovnika, postat će jedna od najskupljih valuta Evrope, jer će biti četiri puta teži od tadašnjih evropskih zlatnika, finoće 980/1000, težine 14 grama i prečnika 33 mm.

Srednjovjekovna Bosna imala je i svoja simbolička obilježja, grbove i zastave. U Fojničkome grbovniku, jednom od najstarijih heraldističkih izdanja na Balkanu, oslikani su grbovi svih vlastelinskih porodica i data kratka razjašnjenja pojedinih simbola. Grbovnik datira iz 1340. godine, mada uslijed nekih grbova iz poznijeg perioda (kakav je grb Bosnae) moguće je da je ovaj grbovnik nastao u poznijem periodu (16. vijek, period Iliraca), a djelo je, kako stoji LI posvetnoj stranici, popa Stanislava Rupičića, koji kaže da je to grbovnik bosanskih, ilirskih i srpskih vladara.

Grbovnik obuhvata 126 plemićkih porodica u Bosni, Srbiji, Hrvatskoj i Primorju, kao i grbove desetak država nastalih na ostacima Ilirika. Neke od tih država su iz perioda nastanka grbovnika bile u sastavu Bosanskoga kraljevstva, ali su zadržale svoja obilježja, kakvi su recimo grbovi Primordie (Primorja), Dalmacie i Rascie, dok su zabilježeni recimo i grbovi iščezlih država kakav je grb Vllvriae (Ilirije).

U svakom slučaju, neupitno je da je bosanska srednjovjekovna država imala veliki broj plemićkih grbova, a da je državni simbol bio grb dinastije Kotromanića, na kome je prikazana silueta vladara sa zlatnom krunom na glavi, plavim plaštom i štitom izdijeljenim na tri cjeline od kojih je središnji dio bijele, a ostala dva plave boje. Štit je obgrljen zlatnim okvirom. Na plavim oazama islikana su po tri zlatna ljiljana (ukupno šest), dok središnji dio obuhvata gravura.

U literaturi su česta sporenja oko autohtonosti ljiljana kao simbola srednjovjekovne Bosne, s intencijom da se prikaže kao simbol koji je uvezen iz Italije ili Francuske i docnije usvojen u Bosni. Međutim, kako ističe Imamović, na Ilidži kod Sarajeva su pronađeni ljiljani od prije 2.000 godina. Također, ljiljani su bili otisnuti i na bosanskome srednjovjekovnome novcu, čest su motiv na stećcima i sveobuhvatno predstavljaju jedinstven simbol države Bosne.

Među istaknute bosanske srednjovjekovne simbole također spada i polumjesec. U fojničkome i drugim grbovnicima na amblemima više plemićkih porodica nalazi se ovaj simbol, poput Alapovića, Bakčića, Bibića, Bakića, Bijeloperovića, Bisaljića, Bogopanovića, Bosnića, Brzojevića, Cetinjanića, Kovačića, Debeljića, Ekličića, Gojkovića, Grupčevića, Grupkovića, Halenića, Hrabrenovića, Hvakovića, Jamometovića, Kutlovića, Mileinovića, Mirilovića, Neorića, Novakovića, Sagrijelovića, Sitničanića, Sladojevića, Sokolovića, Šimrakovića, Teševčića, Ugrinovića, Vilića, Vojnića, Vlašića, Vraničića, Vukotića, Zlatonosovića, Zoranovića i drugih.

Napomena svi postovi sa bloga se mogu dijeliti na Facebook i ostale stranice! Jednostavno kliknite na dugme Share sa znakom Facebook i odvešće vas na Facebook tako isto i na Twitter. Ili kopirajte link i dijelite gdje želite dalje!