SUTORINA – HERCEGOVO MORE

Bosanski Ban Stjepan II Kotromanić je u vrijeme svoje vladavine od 1320-1353 g., vodio uspješne ratove koji su rezultirali teritorijalnom ekspanzijom, te time udario još čvršće temelje budućoj samostalnosti bosanske države, jer je širom otvorio vrata svom nasljedniku Tvrtku I Kotromaniću, koji ju je dodatno proširio, ekonomski ojačao, te proglasivši se kraljem 1377.g., uveo je u društvo tadašnjih moćnih srednjevjekovnih evropskih država.

Godine 1326., Stjepan II Kotromanić pokreće rat protiv vlastele Branivojevića, te osvojivši velike dijelove Huma, on svojoj već opširnoj tituli pridodaje i naziv „gospodara humskog“! U svim tim ratovima koje je vodio, Stjepan II Kotromanić je imao izdašnu financijsku pomoć od strane Dubrovčana, te im on u vidu zahvale i financijske kompenzacije, 1333.g. poklanja poluotok Pelješac sa Stonom, čime je tadašnja Dubrovačka komuna višestruko uvećala svoju minornu teritoriju, a koja se sastojala samo iz užeg gradskog jezgra, te otoka Mljeta i Lastova.

Dubrovčani su svoju vještu i mudru politiku samostalnosti, uvjek gradili u okrilju zaštite neke od većih sila toga doba. Tako su do 1358.g. bili pod zaštitom Mletačke republike, da bi onda te godine Zadarskim mirom, prešli pod zaštitu Ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I, te su mu u tu svrhu plaćali godišnji danak od 500 dukata. Svojom velikom flotom trgovačkih brodova su oplovljavali svijet, te kao pupčana vrpca održavali su iznimno važnu trgovačko uvozno izvoznu vezu balkanskih i srednjeevropskih država toga doba. A u tu svrhu Dubrovčanima su upravo bili najbitniji političko ekonomski odnosi sa Bosnom, iz mnoštva važnih razloga.

Kao prvo, Bosna je bila država u usponu na svim poljima svog društvenog razvoja i uticaja. Zatim blizina ogromnog bosanskog tržišta za trgovačke artikle iz cijelog svijeta koje su oni brodovljem dovozili. Nadalje, preko Bosne su održavali sve trgovačke veze sa srednjevjekovnom Srbijom, kao i Ugarskom. I na kraju, kao najvažniji faktor, Dubrovnik je u cjelosti bio okružen bosanskom kopnenom teritorijom, te su i sami bili svjesni činjenice, da svo njihovo materijalno bogatstvo u zlatu i dukatima, nema apsolutno nikakvu vrijednost bez širenja državnog teritorija, a širiti ga nisu nikako mogli vojno protiv tako moćne države, nego samo mudrom kupovinom od bosanskih vladara. Tako su vještim, i dobrim političko ekonomskim odnosima sa banom Stjepanom II Kotromanićem, uspjeli od njega isposlovati 1332.g., onu njegovu poznatu Povelju Dubrovčanima, kojom su i otvorili vrata godinu dana kasnije, tom svom prvom teritorijalnom širenju zadobivši poluotok Pelješac sa Stonom, te će se u narednih nepunih stotinjak godina još tri puta širiti na račun Bosne, na istovjetan način.

Stjepan II Kotromanić se ženio tri puta, i izrodio je četiri sina, koji su živjeli jako kratko, i dvije kćerke; Elizabetu Kotromanić, kraljicu Ugarske i Poljske, te Katarinu Kotromanić, groficu celjsku. Preko Elizabete, poslednji bosanski ban danas nema potomke. Ali je jako malo poznata činjenica da preko Katarine, i dan danas ima potomke, i to na prijestoljima svih današnjih evropskih monarhija. Nakon svoje smrti 1353., sahranjen je u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), a vlast preuzima njegov nećak, sin kneza Vladislava, Tvrtko I Kotromanić.

Tvrtko I Kotromanić je 1377.g., a nakon uspješnog rata protiv Balšića, pripojio bosanskoj državi preostale dijelove Humske zemlje, Trebinje, Konavle sa Prevlakom, i Dračevicu, te se te iste godine i krunisao u Milama, kao prvi bosanski kralj. Južno bosansko morsko priobalje se tada neprekinuto prostiralo od Cavtata, pa preko Prevlake, Sutorine i Risna sve do Kotora, a Tvrtkovoj vlasti u Dalmaciji, pokoravaju se 1390.godine gradovi Split, Trogir, Šibenik, te otoci Brač, Hvar, i Korčula.

Sam kralj je dao izgraditi luku Novi 1382.g., a kako bi morskim putem ojačao trgovinu prema unutrašnjosti Bosne, te je time ujedno želio smanjiti ekonomsko trgovačku pomorsku zavisnost od Dubrovnika, što je ujedno i rezultiralo još većim jačanjem Bosne na svim poljima društvenog razvoja. Unutar desetak godina od izgradnje luke Novi, pa do iznenadne smrti kralja Tvrtka I Kotromanića 1391.g., Dubrovčani su osjetili kontinuiranan pad svojih prihoda u trgovini prema Bosni, tako da su smrt iznimno velikog i jakog bosanskog vladara iskoristili, da od njegovih nasljednika kupe djelove priobalja sa obje strane svoje kopneno morske granice prema bosanskom kraljevstvu.

Tako nakon kratkotrajne vladavine kralja Dabiše, te kraljice Jelene Grube, na vlast u Bosni 1398.g., dolazi Stjepan Ostoja, i već naredne 1399.g. Dubrovniku prodaje župu Primorje od Kurila(Petrovog Sela), pa sve do župe Imotica. Tada uspostavljena granična linija između Imotice u Dubrovačkoj republici, i sela Duži u Bosni, a koja se oštro spušta prema moru u Zaton Doli, i razdvaja Neum i poluotok Klek od Malostonskog zaljeva, je i dan danas nepromijenjena, te je kao takva najstarija granica na Balkanu.

Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka I Kotromanića, veliki vojvoda i gospodar Humske zemlje je bio Vlatko Vuković Kosača, a pod čijim zapovjedništvom je bosanska vojska savladala Turke kod Bileće 1388.g. On je svoje posjede znatno proširio na području istočnog Huma i južnih Konavala, te ih takve nakon smrti 1392.g., i ostavio svome nasljedniku, netjaku Sandalju Hraniću Kosači.

Istočni dio Konavala je bio pod Sandaljem Hranićem, a zapadni, uključujuči Cavtat i Obod, pod braćom Petrom i Radoslavom Pavlovićem. Intenzivnim pregovorima i diplomacijom Dubrovačka Republika 24. lipnja 1419. g. dolazi u posjed Istočnog dijela Konavala, od Popovića do Soko kule i rta Oštro na Prevlaci, pa sve do vrha rta Konfin u Bokokotorskom zaljevu, kupoprodajnim ugovorom sklopljenim sa Sandaljem Hranićem, koji je zauzvrat dobio palaču u Dubrovniku, zemlju u Župi vrijednu 3000 dubrovačkih perpera i godišnji danak od 500 perpera, te 36000 perpera ili 12000 dukata u gotovini. Nakon osam godina, 31. prosinca 1426. Dubrovčani su kupili i preostali Zapadni dio Konavala sa Cavtatom i Obodom od Radosava Pavlovića, uz iste uvjete kao i istočni dio.

Tada uspostavljena jugoistočna granica u području Sutorine, između Dubrovačke republike i kraljevine Bosne, je i dan danas pravno nepromijenjena. Sa tom i takvom granicom na moru, kraljevina Bosna nekih četrdeset godina kasnije, podpada pod vlast Osmanskog carstva. Ali baš u tom periodu prije osvajanja Bosne od strane Turaka, upravo tu na jugu, se odvijalo još jedno burno, ali istinski probosanski državotvorno plemenito razdoblje na granici, vinovnik kojeg je bio veliki vojvoda Herceg Stjepan Kosača, a naslijedivši 1435.g., svog rasipnog i hedonističkim blagodatima života okrenutog strica Sandalja Hranića, koji je pored Konavala Dubrovčanima, još i Mlečanima 1410.g. prodao prava na Oštrovicu i Skradin, kao i prava na Kotor 1423.g.

Stupivši na prijestolje, veliki i plemeniti vojvoda Humske zemlje, Stjepan Vukčić Kosača, koji je kasnije pridobio i titulu Hercega, je pristupio u cjelosti ozbiljno svim državotvornim poslovima u svome vojvodstvu, a sa jasno zacrtanim ciljem proširenja teritorije, kao i da pokuša od Dubrovčana povratiti Konavle sa Prevlakom, jer ne samo što je bio svjestan strateške važnosti, nego i zato što je još kao dječak bio emotivno vezan za taj dio svoje zemlje. Uspostavivši diplomatsku prijepisku sa Dubrovačkom republikom, najprije je lijepim i biranim riječima, u mnoštvu obostrano upućenih pisama, pokušao privoliti Dubrovčane da se razvrgne ugovor o prodaji Konavala, te da se taj teritorij ponovo povrati u okrilje njegovog vojvodstva, a zauzvrat bi Dubrovniku bila izbrojana mnogo veća suma novca od prvobitne kupoprodajne, kao i mnoštvo drugih povlastica i ustupaka od strane njegovog velikog vojvodstva.

Dubrovčani za tim poboljšanim uvjetima nisu nimalo marili, jer su oni zlata imali i previše, a teritorije premalo. Nakon dugotrajne miroljubive prijepiske, uslijedio je jedan novi, malo grublji ton od strane Hercega Stjepana Kosače, pa čak u jednom od pisama napada Dubrovčane pripisujući im da su prevarili njegovog strica Sandalja Hranića, aludirajući na to da je bio star, neuračunljiv, i državotvorno nesposoban prilikom kupoprodaje. A vješti i diplomatiji skloni Dubrovčani mu mudro odgovaraju, da je njegov stric prilikom prodaje, imao isto toliko godina kao i on sada, te da „Mi sebi ne dozvoljavamo ni najmanje primisli da ste i vi trenutno neuračunljivi sa vašim zahtjevima“!!

Nakon dugotrajne diplomatske bezuspješne prepiske, počeo im je čak i otvoreno prijetiti, da će on, Herceg Stjepan Kosača, kao veliki vojvoda zemlje Humske, ratom povratiti Konavle, te da im je bolje da pristanu na ove više nego dobre uvjete koje im nudi. Dubrovčani su bili duboko svjesni njegovih prijetnji, i uzimali su ih za ozbiljno, ali bez obzira što su znali da mu se ne mogu vojno oduprijeti, nisu pristajali na razvrgavanje ugovora o prodaji Konavala, jer su bili uvjereni, da ni Ugarski kralj, kao ni Mlečani, niti i sam papa, ne bi pravno priznali to osvajanje! I tako je i bilo! Veliki Herceg Stjepan Kosača je poveo Konavoski rat protiv Dubrovačke republike 1451-1454.g., ostvario silne uspjehe, porušio mnoge kule i utvrđenja u Konavlima i na Prevlaci, rezultat čega je na kraju bilo jedno veliko ništa, te je morao pristati na mir, bez ratom zacrtanih, ali pravno neostvarenih ciljeva.

Od velikog vojvode Hercega Stjepana Kosače, kao i od Dubrovčana, pouku trebaju povući svi današnji bosanski političari, koji ne razumiju i ne poznaju širi aspekt posjedovanja državnog teritorija. Herceg Stjepan nije žalio ni trud, ni imetak, niti je čak imao straha u pokretanju i rata, a za povratom vjekovne svoje teritorije, koja je za njeg imala i stratešku, i komercijalnu, kao i emotivnu vrijednost. I bez obzira što ju je vojno osvojio, definicija polaganja prava, nažalost nije bila na njegovoj strani. Dok sa druge strane Dubrovčani, bez obzira što su tu teritoriju Konavala posjedovali tek tridesetak godina, te kao takva za njih nije imala nikakvu emotivnu vrijednost, i bez obzira što im je nuđeno mnogo više blaga nebrojenog, pa čak što više u tom Konavoskom ratu je i izgubiše, oni je se ipak nisu htjeli odreći, jer su dugoročno bili svjesni te ekonomsko strateške pozicije tog dijela zemljišta.

Autor: Hivzibeg Džumišić.