SILOVANJE U FOČI
JULI 2010
Bila je to historijska presuda koja je jasno stavila doznanja da se silovanje ni pod kakvim okolnostima ne može prihvatiti, tolerirati ili smatrati suštinskim dijelom rata. Nešto što smo uvijek držali na ovom blogu, u kojem se zalažemo za poštovanje civila u oružanim sukobima i kažnjavanje onih koji krše međunarodno humanitarno pravo. I to je bila historijska presuda jer silovanje nije samo smatrala ratnim zločinom, već je otišla i korak dalje i kvalifikovala ga kao zločin protiv čovječanstva, postavljajući tako izuzetno vrijedan pravni presedan. Niti nirnberški procesi protiv nacističkih vođa nisu se bavili seksualnim zlostavljanjem niti se sud u Tokiju bavio prisilnom prostitucijom korejskih žena od strane japanskih vojnika.
Presuda je objavljena 22. februara 2001. Na čelu suda sa sjedištem u Hagu bila je zambijska sutkinja Florence Mumba. Osuđeni su trojica bosanskih Srba koji su pripadali oružanim grupama koje su na desetine žena podvrgle seksualnom zlostavljanju, ropstvu i mučenju u gradu Foči.
Dvije od njih povezuju se sa silovanjem Almire Bektović, dvanaestogodišnje djevojčice zaključane u Karamanovoj kući.
Silovanje u Foči
Nekoliko dana nakon početka rata u Bosni i Hercegovini, srpske paravojne, vojne i policijske grupe artikulisale su brutalnu strategiju etničkog čišćenja. Bošnjaci su protjerani iz svojih domova da bi bili poslani u koncentracione logore ili u izbjeglištvo. Najviše su pogođena područja u blizini granice sa Srbijom.
U Foči je ova strategija krajnjeg poricanja drugog, drugačijeg, podrazumijevala protjerivanje većine stanovništva ovog grada, koji je imao 22.500 Bošnjačkih stanovnika.
U januaru 1994. srpske vlasti su otišle toliko daleko u svojoj opsesiji brisanjem mješovite prošlosti grada da su odlučile da ga preimenuju.
I za to su izabrali ime koliko značajno koliko je bilo na neki način inkriminirajuće. Preimenovano je u Srbinje , što znači „mjesto Srba“. Niti jedna od 13 džamija koje su tu stajale prije rata nije stajala.
Kako se u rečenici objašnjava, Srbi su Foču zauzeli između 16. i 17. aprila: “Muslimanke, djeca i starci su zatvarani u kuće, stanove i zatočeničke centre kao što su Buk Bijela, Gimnazija Foča i Sportska dvorana Partizan”.
Jedan od izvještaja koji je poslat Vijeću sigurnosti UN-a detaljno opisuje zločine počinjene nad ženama na ovim lokacijama. Samo jedan primjer: „28-godišnja žena odvedena je 12. avgusta oko ponoći ispred stadiona u Foči. Tamo ju je silovalo 28 vojnika prije nego što je pala u nesvijest. Osim toga, vojnici su ju spalili cigaretama i upaljačima”.
Dragoljub Kunarac
Dragoljub Kunarac, poznat kao ‘Zaga’ ili ‘Dragan’, rođen je u Foči 1960. godine. Tokom rata komandovao je izviđačkom jedinicom Armije bosanskih Srba. Upravo je on imao ideju da izvede grupu žena iz Sportske dvorane Partizan da ih pošalje u Karamanovu kuću u gradu Mijlevina sa namjerom da služe kao seksualne robinje za vojnike.
Optužbe protiv Kunarca objavljene su 26. juna 1996. godine. On se 4. marta 1998. predao pravdi. Sutradan je prebačen u Hag. Njegovo suđenje je trajalo dvije godine. Tužilaštvo je tražilo 35 godina zatvora i oslobađajuću presudu odbrane.
Suđenje je trajalo od marta 2000. do februara 2001. Bošnjakinje, čija se imena pojavljuju samo uz šifre u rečenici, svjedočile su iza paravana. Od trojice optuženih, Kunarac je prvi svjedočio.
“Zlostavljao si i maltretirao Bošnjakinje zbog njihovog etničkog porijekla, a među njima si birao one koje ti se sviđaju”, rekla mu je sutkinja Florence Mumba, koja ga je presudom žalbenog suda osudila na 28 godina zatvora zbog mučenja i silovanja. podržao naredne godine. Osuđuje da Kunarac služi u Njemačkoj.
Što se tiče Karamanove kuće u Miljevini, u rečenici se navodi da je Kunarac tamo silovao svjedokinju FWS-87 2. avgusta 1992. godine (imala je 15 godina).
Tvrdi i da je svjedokinju WS-48 zlostavljao u hotelu Zelengora i u kući na Donjem Polju. Takođe dodaje silovanje svjedokinje FWS-183 zajedno sa još dva vojnika na obalama rijeke Čehotine.
Ali prije svega govori o modusu operandi, o kontinuiranoj akciji, u kojoj je izvodio žene iz Sportske dvorane Partizan da ih siluje u stanu u ulici Osmana Đikića 16, ili da bi bio svjedok kako su ih silovali drugi vojnici.
Drugi osuđeni tog historijskog 22. februara 2001. godine bio je Radomir Kovač, čija kazna daje važne informacije o mukama koje je pretrpjela djevojčica Almira Bektović nakon što je puštena iz zatočeništva u Karamanovoj kući.
RAT PROTIV ŽENA BOSNE: ALMIRA BEKTOVIĆ I KUĆA KARAMAN
26. JULI 2010
Od svih centara za pritvor i torturu kojima ovih dana pristupamo u Bosni i Hercegovini, jedan od centara koji na nas ostavlja najveći utisak je onaj poznat kao „Karaman kuća“.
Možda kao rezultat tihog, osamljenog okruženja u kojem stoji (iako je njena vitka figura vidljiva sa druge strane doline, sa puta koji vodi do Seal Cityja). Možda zbog neizostavnog sjećanja na Almiru Bektović, dvanaestogodišnju djevojčicu koja je bila zatvorena unutra.
Dragoljub Kunarac, komandant paravojne grupe dobrovoljaca crnogorskih Srba, naredio je 2. avgusta 1992. godine četiri Bošnjaške žene koje su govorile novinarima o užasnim uslovima života zatočenika u Sportskoj dvorani Partizan u Foči (epicentar etničkog čišćenja Bosanski Muslimani tokom prve godine rata) preseljeni su u susjedni grad Miljevinu.
Tamo je Pero Elez, vođa srpske paravojne jedinice “Vukovarski ratnici”, sa sjedištem u hotelu “Miljevina”, odlučio da ih zatvori u kuću Nusreta Karamana (Bošnjaka koji živi u Njemačkoj).
Kasnije su istu sudbinu pratile i druge žene. Neki, poput Almire Bektović, jedva su u tinejdžerskim godinama. U periodu od 2. avgusta do 30. oktobra na tom lokalitetu je zadržano devet žena (u tužbi Karle del Ponte pred sudom za bivšu Jugoslaviju pominju se kao FWS-75, FWS-87, FWS-132, FWS-190 , A.S., A.B., J.B. i J.G.).
Stankovićeva osuda i bijeg
Karaman kuću je vodio Radovan Stanković, podređeni Peri Elezu. Žene su tretirane kao seksualne robinje i morale su kuhati i čistiti za vojsku.
Odlučivao je koga i ko može silovati. Neke je silovao samo isti vojnik. Druge, poput Almire Bektović, zlostavljao je svako kome je dozvoljeno da živi u kući koju su zvali “bordel”.
Za razliku od Sportske hale Partizan, ovde su žene imale hranu i nisu bile zatvorene, jer je to bilo toliko izolovano mesto, okruženo srpskim vojnicima i civilima, da ne bi mogle da pobegnu.
Na svaki pokušaj odbijanja da se izvrši primljena naređenja odgovaralo je premlaćivanjem i mučenjem (kao što sažetak pokazuje da je Radovan Stanković učinio zaštićenoj svjedokinji FWS-87 nakon što je ona odbila da ga okupa).
Kada je kuća zatvorena, Radovan Stanković je sa sobom poveo ženu zvanu D.B. u stan u Miljevini na deset dana; zatim u drugu u zgradi Lepe Brene u gradu Foči. Sve dok je 3. novembra 1992. godine nije pustio da pobjegne u Crnu Goru, više puta ju je silovao i tjerao da radi za njega. U decembru 1992. godine Stanković je ušao u bolnicu u Foči i pod prijetnjom oružjem odveo pacijenta. Nakon što ju je silovao, dozvolio joj je da se vrati i nastavi liječenje.
Stanković je u novembru 2006. osuđen na 16 godina zatvora pred bosanskim sudovima, nakon što im je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) ustupio slučaj. Prva osuda za zločine protiv čovječnosti od strane lokalnih sudova. Apelacioni sud je 2007. povisio kaznu na 20 godina. Ali te iste godine, kada je odveden kod zubara iz zatvora u Foči, Stanković je pobjegao. Još uvijek nema vijesti o tome gdje se on nalazi.
“Nemoj me uzimati, imam 12 godina”
Almira Bektović nije uspjela pobjeći. Nakon dva dana provedena u Karamanovoj kući, vraćena je u Sportsku dvoranu Partizan u Foči. Svojoj rodbini je ispričala da je radila kao sobarica koja je spremala i kuvala za srpske vojnike.
U septembru, kada je bila sa majkom i sestrama u autobusu koji ih je vozio na područja pod kontrolom bosanskih Muslimana u jednoj od uobičajenih razmjena zarobljenika, Stankovićevi vojnici su zaustavili vozilo i natjerali je da izađe. Opirala se govoreći da ima 12 godina.
Jedna od preživjelih tvrdi da je ušla u kuću sa lutkom u naručju, ne znajući šta će joj se dogoditi. Prvi ju je silovao vojnik Nedo Samardžić. Ova činjenica kojom bi se razmetao, pogotovo što je išao ispred Pere Eleza, koji je uvijek tražio mlade žene da izgube nevinost.
Nakon što je preživjela zlostavljanje u Karamanovoj kući, Almira je pala u ruke Radomira Kovača, koji ju je selio po fočanskim stanovima kako bi je drugi vojnici silovali. Među njima je bio i Slavo Ivanović, star 50 godina.
Posljednje što se zna o Almiri je da ju je 22. decembra 1992. godine Radomir Kovač prodao crnogorskom vojniku poznatom po nasilju nad ženama. Prema riječima svjedoka, platio mu je 100 eura da bi mogao odvesti djevojku.
Preuzeto od: Fočanski dani
Responses