SANDŽAK I BOŠNJACI

U ovom kraćem osvrtu nastojat ćemo da prezentiramo za naše čtatelje, drevni Sandžak i Bošnjake koji stoljećima žive u njemu. Poseban akcent stavit ćemo na geografski položaj i historijska dogadjanja u Sandžaku u periodu prije i nakon Berlinskog Kongresa (1878). Nadamo se da će te biti zadovoljni sa ovim kraćim prikazom, naravno biće nam zadovoljstvo da prezentiramo i vaša mišljenja. Bujrum javite se.

Sandžak znači bajrak / zastava. Sandžak je višestoljetni naziv za područje koje se danas nalazi u granicama SRJ, odnosno, koji se prostire izmedju dviju republika Srbije i Crne Gore. Sandžak obuhvata jugozapadni dio Srbije i sjeveroistočni dio Crne Gore, a graniči se na sjeverozapadu sa Bosnom i Hercegovinom, na jugu sa Republikom Albanijom, i na jugoistoku sa Kosovom, koji već duže vrijeme vodi bitku za svoju nezavisnost. Sve do 1912. godine, odnosno do početka Prvog balkanskog rata, Sandžak je činio jedistvenu administrativno-teritorijalnu cjelinu sa upravnim i kulturnim sjedištem u Novom Pazaru.

Otuda je i dobio naziv Novopazarski Sandžak i kao takav je bio jedan od sedam oblasti koje su ulazile u sastav Bosanskog Sandžaka ( 1580. g.). Granice Sandžaka je odredjivao tok historijskih dogadjanja na balkanskom poluostrvu, koji su prolazili kroz verifikacije medjunarodnih ugovora. Posljednje granice potvrdjene su Tačkom 25. Berlinskog kongresa (1878), koji je od tada bio zasebna cjelina u okviru Osmanskog carstva. A dvije godine prije, znači 1876. u Veneciji je vec bila potpisana konvencija o podjeli Sandžaka na dvije interesne sfere, tj. izmedju tadašnje kneževine Srbije i kneževine Crne Gore, mada im to nije pošlo za rukom do početka balkanskih ratova.

Oktobra 1912. godine počinje Prvi balkanski rat, kada srpska i crnogorska vojska napada Sandžak, vrše masovne zločine i progone nad bošnjačkim narodom i tada uspostavljaju liniju razgraničenja izmedju dvije vojske, da bi to razgraničenje konačno potvrdili i Beogradskim Ugovorom iz 1913. godine. Nakon toga počeo je nezaustavljiv egzodus Bošnjaka ka Turskoj i jednim dijelom ka matičnoj domovini Bosni. Tada je iz crnogorskog dijela, tj. Plava, Gusinja, Rožaja, Bijelog Polja, Pljevalja, Berana, Kolašina, Nikšića…od aprila, maja i juna 1914. godine preko luke Bar samo za Tursku iselilo oko 20.000 Bošnjaka. Dok iz srbijanskog dijela tj. iz Novog Pazara, Tutina, Sjenice, Priboja, Nove Varosi, Uzica, Beograda, Vranja… se iselilo preko 50.000 bošnjačkog stanovništva. Sredinom pedesetih godina, Bošnjaci su ponovo natjerani na iseljavnje. Prema tadašnjem Savjetu za pitanje iseljenika za Tursku se iz Sandžaka, Kosova i Makedonije iselilo preko 250.000 Bošnjaka. Mada prema nekim historijskim zapisima ovaj broj bi mogao biti puno veći.

I kako rekosmo, Sandžak je nekada bio najistočniji dio Bosne, odnosno petsto godina je bio dio Bosanskog pašaluka, dok upravo danas, iako Bošnjaci Sandžaka čine nerazdvojivu etnogenetsku, vjersku i nacionalnu cjelinu sa Bošnjacima Bosne i Hercegovine, izmedju njih je granica koja ih razdvaja. Ta zajednička granica izmedju njih je ujedno i njihov zajednički mezar koji im priredjuju svakih nekoliko godina njihovi krvoločni susjedi. A to je krvava rijeka Drina.
Sandžak se prostire na površini od 8687 četvornih kilometara. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, ako se može uzeti kao validan, na prostoru Sandžaka je živjelo oko 440.000 stanovnika, od ovog broja je bilo oko 60% Bošnjaka, dok ostatak su činili Albanci, Romi, Crnogorci, Srbi, i ostali. Kako rekosmo, Sandžak je podijeljen izmedju Srbije i Crne Gore. U Srbiji je ostalo 6 općina, i to Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Priboj i Nova Varoš, dok u Crnoj Gori 5 općina Plav, Berane, Rožaje, Bijelo Polje, Pljevlja, vjerovatno od uskoro i Petnjica koja se bori za svoj općinski status.

Bošnjaci u Crnoj Gori od ukupne populacije čine oko 20 odsto, dok u Srbiji ih ima oko 2.5 odsto, a na nivou SRJ ovaj procenat iznosi oko 3.5 odsto. Bošnjaci u CG Sandžaku čine apsolutnu većinu u Plavu, Rožaju, dok u Bijelom Polju je pola pola. Dobar broj bošnjačke populacije živi još u Podgorici, Baru, Nikšiću, Ulcinju, Herceg Novom… U srbijanskom dijelu Sandžaka Bošnjaci čine apsolutnu većinu u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici, dok ih značajan broj još uvijek živi u Beogradu. Zatim, Bošnjaka ima u Vojvodini u Banatskom Brestovcu. Ostalo ih je još uvijek da žive u Podunavskom, Zaječarskom, Šumadijsko-pomoravskom i Podrinjsko-kolubarskom regionu. Mada srpsko-crnogorska agresija na Bosnu i Bošnjake, koja je počela 1992. godine, je natjerala ponovo Bošnjake iz navedenih krajeva na egzodus, tako da nam nije poznato koliko ih je sada ostalo da žive u tom dijelu SRJ, tj. van sandžačke regije.

Popis stanovništva i površina općina iz 1991. godine:

OPĆINA KM2 Bošnjaci % Ostali % Ukupno
Novi Pazar 742 69.000 81 % 17.000 19 % 86.000
Sjenica 1056 28.000 83 % 6.000 17 % 34.000
Tutin 741 34.000 98 % 1.000 2 % 35.000
Prijepolje 829 23.000 50 % 23.000 50 % 46.000
Priboj 552 14.500 40 % 21.500 60 % 36.000
Nova Varos 579 2.000 9 % 21.000 91 % 23.000
Plav 486 16.000 80 % 4.000 20 % 20.000
Berane 1000 15.000 30 % 35.000 70 % 50.000
Rozaje 432 19.000 95 % 1.000 5 % 20.000
Bijelo Polje 924 25.000 50% 25.000 50% 50.000
Pljevlja 1346 16.000 40 % 24.000 60 % 40.000
Ukupno 8687 261.500 60 % 178.500 40 % 440.000

Etničko porijeklo i jezik Bošnjaka Sandžaka

Stanovništvo Sandžaka, dijelom srpske, odnosno crnogorske teritorije od početka XIII stoljeća, živjelo je u Kraljevini Bosne, a zatim u sastavu Bosanskog sandžaka, pašaluka i vilajeta više od od pet stotina godina. Miješajuci se, putem seoba, ženidbi, udadbi, kao i na druge načine sa Bošnjacima tj. bosanskim Muslimanima. Stanovništvo Sandžaka koji su pripadnici islama, nacionalno se opredjeljuju kao Bošnjaci. Istina, još uvijek jedan neznatan broj u Srbiji i Crnoj Gori opredjeljuju se kao muslimani, crnogorski muslimani, isl. Interesantno je da su to isti oni koji su, kada nam je nametnuto da budemo u nacionalnom smislu “Muslimani” oni su po svaku cijenu željeli biti Srbi ili Crnogorci, odnosno sve drugo samo ne Muslimani. Danas kada smo vratili naše povijesno nacionalno ime Bošnjak, isti ti ili pak potomci onih bivših koji su ‘bježali’ od nacionalnog pojma Musliman, žele biti u nacionalnom smislu Muslimani, ali ne i u vjerskom. Jer, njihov život je više nego očigledan ateistički.

O etničkom porijeklu sandžačkih Bošnjaka, njihovom jeziku i povezanosti sa bosanskim Bošnjacima napisane su mnoge studije. U djelu dr. Muhameda Hadžijahića “Od tradicije do identiteta – geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana” o tome piše: “Karakteristično je i to da su se mnoge slavensko-muslimanske etničke grupe izvan Bosne, počevši od Novopazarskog sandžaka pa dalje na istok, osjećale Bošnjacima i svoj jezik su nazivale bosanskim…”
Evo još nekoliko dokaza. Engleskinja G. Mjur Makenzijeva i A. Irbijeva su prilično poznavale jezik Bošnjaka, Srba i Hrvata. U putopisu “Putovanja po slovenskim zemljama Turske u Europi” u Kosovskoj Mitrovici one su nailazile na žitelje koji su se izjašnjavali i osjećali Bošnjacima. Pri susretu sa tadašnjim kadijom, rekao im je: “Baš mi je milo što čujem da govorite bošnjačkim. Ja sam Bošnjak…”

Isto tako, američki istraživači muslimanskih narodnih pjesama Milman Perry i Albert Bats Lord, prilikom putovanja po Novopazarskom sandžaku, gdje su snimali narodne pjevače, eto ne tako davnih godina 1934., 1935., 1950., i 1951., ustanovili su da se svi sandžački muslimani osjećaju Bošnjacima i da svoj jezik nazivaju bosanskim.

Položaj sandžačkih Bošnjaka u vrijeme Kraljevine Jugoslavije (SHS)

Sandžak je većim dijelom, od Berlinskog kongresa 1878. do 1908. godine, bio pod turskom i austro-ugraskom upravom. U njemu su od 1879. godine bile stacionirane austro-ugarske trupe (Pljevlja, Prijepolje i Priboj), do aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine. Kako smo rekli, tada je u sporazumu Sandžak ostao u sastavu Turske sve do Prvog balkanskog rata 1912. godine, kada je i uslijedila podjela izmedju izmedju Kraljevina Srbije i Crne Gore. Početak Balkanskog rata posebno je osjetio na svojoj koži bošnjački narod Plava i Gusinja. Crnogorska vojska je napala Plav i Gusinje pri tom je nasilno pokrštala 12.000 mještana, dok je oko 1.000 najistaknutijih pojedinaca plavske općine zaklano i likvidirano na najmisteriozniji način. Ovo je bio ujedno i sedmi genocid nad Bošnjacima. (Napomena: genocide nad Bošnjacima posebno ćemo obraditi).

U Prvom svjetskom ratu sandžački Bošnjaci su bili masovno mobilisani u srpsku vojsku, pojedinci su se čak istakli u odbrani Beograda 1915. godine, jedan od njih je Sulejman Balić. Srpski hegemonisti nisu mogli zamisliti da odaju posebnu počast čovjeku koji je hrabro dao život za njihovu slobodu. Oni su na Avali kod Beograda, na mjesto gdje je Balić poginuo, podigli Spomenik neznanom junaku i tako zaobišli da se spomene njegovo ime. Kada se srpska vojska povukla preko Albanije za Solun čitav Sandžak su okupirale austro-ugarske trupe od decembra 1915. do novembra 1918. godine, kada je u Sandžak ponovo ušla srpska vojska. Nakon toga, Sandžak je bio u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Dok je usljed stvaranja banovina (1929) sandžačka teritorija je ušla administrativno u sastav Zetske banovine.

Ekonomski položaj Bošnjaka sandzačke regije u vrijeme Kraljevine SHS je bio izuzetno težak. Osim vjerskih, nisu imali nikakvih nacionalnih institucija, društava, udruženja. Takodjer, bili su izloženi strahovitim fizičkim progonima i maltretiranjima. Tadašnja štampa je pisala o zlostavljanju na prostoru Sandžaka. Tako je sarajevska Pravda, organ čuvene Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO), 29. jula 1920. godine pisala da vlasti u Sandžaku ‘maltretiraju i ubijaju djecu u bešikama, bjelobrade starce, nevine djevojke i trudne žene’, dok su ‘džamije pretvorene u smetljišta a sve sa namjerom da se muslimani isele sa svojih ognjišta’. A narodni poslanici partije Džemijet, zbog surovih postupaka vlasti i vojske uputili su februara 1921. godine Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine Kraljevine SHS protest: “… U zadnje vrijeme se u krajevima i nahijama Kosova, Prizrena, Sandžaka, Skoplja, Ohrida i drugih, od civilne vlasti, čine takvi zulumi nad muslimanskim stanovništvom, da to prelazi svaku mjeru, i da se ne može dovesti nikako u skaldu s osjećajima čovječnosti i humanosti.

Svakim danom se ubija na stotine djece i žena…” I dalje se navodi “… Kako smo mi od pouzdanih osoba izvješteni usmrćeno je zadnjih dana od vojnika i žandarma što puškom, što bajonetima, što sindžirom (lancima), što kundakom izmedju 700 do 1.000 osoba, a medju njima su većinom nevina djeca. Desio se slučaj da je mati ubijena i da je dijete ostalo sisajuci sisu 24 sahata, pa kada je došla druga patrola isto je dijete nataklo na bodez, usmrtila ga i bacila u vatru…”
U namjeri da se osigura izglasavanje Vidovdanskog ustava vlasti su obećale poslanicima iz Džemijet partije, a isto tako i Jugoslovenskoj muslimanskoj organizaciji iz Bosne i Hercegovine, da će osigurati red i zakonitost ako glasaju za predloženi Ustav. Iako su glasali “za”, u Sandžaku položaj prema našem narodu se nije poboljšao, kao ni u drugim krajevima tadašnje države gdje su Srbi imali široku, može se reći vojno-policijsku vlast. Progoni i svirepa ubistva nedužnih ljudi su i dalje bili svakodnevna pojava. Tako su u Šahovićima (11. novembra 1924), kod Bijelog Polja (Crna Gora), bez ikakvog razloga poubijani skoro svi Bošnjaci iz ovog mjesta, dok su jedan mali broj prognali u Bosnu i Tursku. Ovo je bio osmi genocid nad Bošnjacima.

Agrarnom reformom u toj ‘bivšoj, državi (1918 – 1921), zahvaćen je opet samo bošnjački narod, tako je na hiljade porodica nakon toga živjelo na rubu gole egzinstencije. To je bio još jedan povod da brojne bošnjačke porodice sa zavežljajem krenu u daleki svijet. Tako su i godine 1931. faktički natjerani da napuste zemlju i podju opet za Tursku. Tada je iz Sandžaka i Kosova iseljeno preko 45.000 ljudi. A isto tako, nakon potpisane Konvencije (1938) izmedju vlade Turske i Jugoslavije trebalo je da se iseli 40.000 porodica, što je bilo najmanje 200.000 ljudi. Medjutim, Drugi svjetski rat je omeo da se sve te porodice isele ali ipak dobar dio se uspio iseliti.

Bošnjaci Sandžaka u i nakon Drugog svjetskog rata

U toku Drugog svjetskog rata (1941), jedan dio Sandžaka je bio u sastavu Nezavisne države Hrvatske, a skoro cijeli je bio pod okupacijom Italije, dok od jeseni 1943. Sandžak je bio pod okupacijom Njemačke. Sandžački prvaci i pod takvom okupacijom uspjeli su formirati svoje odbrambene jedinice tzv. Muslimansku miliciju, dok su jednim dijelom učestvovali i u jedinicama NOV-a i NOP-a pod vodjstvom Josipa Broza Tita. Jedan od organizatora ustanka protiv okupatora u Crnoj Gori i Sandžaku bio je narodni heroj Rifat Burdžević – Trso (1913 – 1942), zatim narodni heroji Halil E. Hadzimurtezić i Zećir S. Mušić iz Nove Varoši. U toku Drugog svjetskog rata četničke formacije ravnogorskog pokreta Draže Mihajlovića pobile su više desetina hiljada bošnjačkog stanovništva, mahom djecu, žene, starce. Dok su jedan dio prisilili da predju na pravoslavlje, što je ustvari bio četnicki plan čišćenja zemlje od nesrpskog življa.
Iako je oduvijek bio cilj četničkih hegemonista da poubijaju i protjeraju bošnjačko stanovništvo ove regije, Sandžak se ipak uspio održati, upravo zahvaljujući Bošnjacima.

Sandžačka specifičnost jeste u tome zbog izmiješanosti stanovništva – Bošnjaci, Albanci, Srbi, Crnogorci i dr. Bošnjaci već stoljećima čine većinu u ovoj regiji, pa i zbog historijskih tradicija, kada je stvarana nova Jugoslavija, ratne 1943. godine, tada je obrazovano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobodjenja Sandžaka kojim je ova teritorija dobila autonomiju. Ali, ubrzo nakon oslobodnjenja zemlje 1945. godine, u kojoj su Bošnjaci dali najveći doprinos od svih drugih naroda koji su učestvovali u oslobodilačkim borbama, Sandžaku je ukinuta autonomija uz obrazloženje “da to žele narodi”.
Poratno vrijeme u Sandžaku je obelježeno sa blagim ekonomskim, društvenim i prosvjetnim razvitkom, mada su te promjene više bile radi nebošnjačkog stanovništva. Tako su mjesta sa većinskim bošnjačkim stanovništvom jednostavno zaoblaženi u svakom ekonomskom pogledu.

Dok, period od 1950. do 1964. godine vlasti su nastavile sa prijeratnom vojno-policijskom presijom da Bošnjaci opet u što većem broju napuste Sandžak. Bio je to onaj crni period Partije i raznih grupacija prema pripadnicima islama i uopće samoj islamskoj religiji. Zato, Bošnjaci nisu mogli izdržati sve te pritiske i oni su se uputili u nove-stare seobe. Putevi si ih vodili ka Kosovu, Makedoniji, Bosni, Turskoj… Samo je u Sarajevu i okolici tada bilo naseljeno preko 150.000, a na cijelom području BiH preko 250.000 ljudi. Tada je za Tursku emigriralo preko 30.000 porodica iz Novog Pazara, Sjenice, Tutina… Iako za Bošnjake nije bila ni malo lahka ekonomska situacija, ipak najmanji razlog migracije bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka je bio ekonomski, dok je najveći razlog bio zulum koji su im činili Srbi i Crnogorci.

Pored samo jednog dijela navedenih činjenica koje je preživio bošnjački narod u Sandžaku, možemo reći, dobro smo i opstali izmedju takvih krvoločnih susjeda koji su zadojeni mržnjom i koji su biblijsko vjerovanje “Ljubi bližnjeg svoga” preokrenuli u “Ubij, zakolji, siluj, protjeraj i popljačkaj bližnjeg svoga”.

Dali je Bošnjacima usud da žive izmedju krvoločnih susjeda?
Ovo je pitanje koje se najčešće čuje u bošnjačkim krugovima. Čini mi se, da još uvijek u bošnjačkom intelektualcu ‘stanuje’ strah, da ga, ne daj Boze, kojim slučajem zidovi – duvari ne prisluškuju!? Posebno, strah se uvukao u one bošnjačke intelektualce koji žele sačuvati onu klimavu stoličicu koju im je dala vlast. Da, vlast, nije bitno koja, dal’ bivša il’ sadašnja. Sa ovim potvrdjujemo da nema naroda na balkanskom poluostrvu, a i šire, da je tragičnije i surovije stradao od svojih susjeda kao što su stradali i stradaju Bošnjaci.

Organiziranje sandžačkih Bošnjaka krajem XX stoljeća

Nakon osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, zapažen je porast intelektualnog kadra u oba dijela Sandžaka iz redova Bošnjaka. Izuzev jednog malog broja koji je bio okupljen oko Islamske zajednice, ostali su mahom djelovali individualno, jer praktično udruženja ili organizacije koje su tada postojale nisu iskazivale dovoljno zainteresiranosti za jačanje kolektivne svijesti bošnjačke populacije. Ustvari, to su bila ona čuvena gradjanska udruženja u kojima su gajili, doduše, pred Bošnjacima “bratstvo i jedinstvo”, a u stvarnom smislu ona su jačala veliko srpske i crnogorske nacionalističke SANU apetite. Tako, sredine poput Plava, Novog Pazara, Bijelog Polja, Rožaja, Sjenice, Tutina, Berana, Priboj…iznjedrile su brojni i kvalitetan bošnjački intelektualni kadar.

Može se reći, pravi bošnjački inetelektualni prodor dogodio se upravo nakon smrti Josipa Broza Tita, kada je naglo i otvoreno veliko srpsko-crnogorski nacionalizam i šovinizam uzeo maha. Upravo oni koji su djelovali pod maskama sa pozicija “bratstva i jedinstva”, tada, krajem osamdesetih godina oni otvoreno počinju djelovati sa četničkih pozicija. Njihov jedini cilj je bio što više poubijati, silovati, prognati, popljačkati, porušiti imovinu nesrpskog stanovništva na područiju bivše države.
Početkom devedesetih godina, bošnjački pokret u Sandžaku je naglo počeo snažiti nakon osnivanja vjerskih, političkih, nacionalnih, kulturnih, humanitarnih institucija, stranaka i organizacija koje su okupljale bošnjacki intelektualni kadar, naravno naglašavam, bošnjačko stanovništvo Sandžaka je dalo jedan ogroman i značajan doprinos u sveukupnom pokretu, ne samo u Sandžaku nego i u iseljeništvu bez čije pomoći mnoge stvari bi se teže ili pak nikako odvijale.

Tadašnjim osnivanjem SDA, čini se da je otvoren put za djelovanje, kao i osnivanje organizacija koje smo naveli. Osnovan je Mesihat IZ Sandžaka koji je usko vezan za Rijaset IZ BiH, zatim Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka, KDB “Preporod”, HD “Merhamet”, Matica Bošnjaka Sandžaka, kao i danas brojne druge političke partije, vladine i nevladine organizacije. Doduše osnivanjem novih stranaka i organizacija mahom je razlog unutarnjeg razdora u postojećim. Razlog je možda sa jedne strane što svi žele biti vodje naroda i predsjednici, pa bez obzira dali ih narod želi ili ne.

Srpsko-crnogorska agresija (’92 – ’95), na našu matičnu domovinu Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod u njoj, Bošnjacima Sandžaka je to bio najteži momenat od svog postojanja. I pored svojeg stradanja, otimanja dvadesetak Bošnjaka iz voza u Strpcima, ubijanjem Bošnjaka i paljenjem desetine sela pljevaljske i pribojske općine uz granicu sa BiH, zatim brojna hapšenja, zlostavljanja, policijske torture, namješteni policijski procesi, progoni itd., Bošnjaci u Sandžaku su se angažirali na najbolji mogući način da pomognu što bolje i efikasnije svojoj braći iz Domovine koji su našli utočište kod sandžačkih Bošnjaka bježeći ispred četničkih podivljalih hordi.

Na desetine hiljada Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine je našlo utočište u Sandžaku. Jedan dio od njih uslijed otežanog povratka na svoj toprak, jer je još uvijek četnička vlast u njihovim matičnim općinama, život su nastavli u Sandžaku. Jedan dio je svoj prognanički život nastavio da živi u nekim trećim zemljama Zapadne Europe, Australije, Canade, Amerike, dok jednom dijelu prognanika njihova srca nisu mogla izdržati svu bol i njihova tijela će vječno ostati na sandžačkim mezarlucima. (No ovo je široka tema o kojoj ćemo opširnije nekom narednom prilikom).

Preuzeto sa bosnjaci.