RAZVOJ BOSANSKOG JEZIKA

Bosna je još od prahistorije bila središte raznih kultura i naroda. Jedni su nasilno boravili u Bosni a drugi su samo privremeno boravili i otišli dalje.

Tako su i gradovi dobijali nazive zavisno od vladara i toponima mjesta. Evo nekoliko primjera:

Rimljani su dali ime Ad Fines– Banja Luka, Argentaria za Srebrenicu, Raetinium za Bihać, a ova imena su preuzeta od Ilirskog, odnosno gotskog i keltskog jezika, ili paleobalkanskih jezika sačuvana do danas poput Salvae za Soli (kasniji turski naziv Tuzla), Tribunia za Trebinje, Drinus za Drinu, Corona za Koronu, Limus za Lim, Dindarus za Dinaru i slično.

Nauka je u određenju jezika najdalje otišla do 15.000 godina unazad, kada se razvija nostratički jezik, odnosno tzv. nadjezička porodica jezika, kojoj su pripadale indoevropska, altajska, afrazijska, kartvelska, uralska i dravidska jezička porodica.

Naš jezik pripada indoevropskoj jezičkoj porodici. Nauka je, također, ustvrdila da se tim jezikom još govorilo na prijelazu iz kamenog u bronzano doba te da se indoevropski jezik raspao negdje 2.000. godine p.n.e.

Iz indoevropske porodice jezika razvilo se više jezickih grana: albanska, anatolska, balto-slavenska, ermenska, germanska, grčka, indoiranska, italska, keltska i toharska.

Balto-slavenska jezička grana, u koju ulazi i naš jezik, pripada satemskim jezicima. Balto-slavenska jezička zajednica raspala se između 1.500 i 1.300 godine p.n.e.

Nakon raspada balto-slavenskog jezičkog saveza dolazi period “praslavenskoga jezika” koji se pojavio sredinom drugog milenija stare ere. U ovom periodu praslavenski jezik je već razlikovao tri roda, tri broja (singular, dual i plural), sistem od sedam padeža, infinitiv, supin, imperativ, potencijal, prezent, aorist i imperfekt, glagolske pridjeve, ali nije imao futur i glagolske priloge.

Leksičko jezgro je već značajno postojalo, jer su Slaveni, uz oko 2.000 naslijeđenih leksema iz indoevropskoga jezika i one leksike koje su baštinili iz saveza sa Baltima, u procesu daljeg evoluiranja razvili dobrani leksički korpus koji se kasnije prenio na sve slavenske jezike. Naravno, već u ovom periodu jasne su i pozajmljenice iz drugih jezika.

Iz praslavenskog i općeslavenskoga jezika razvili su se svi slavenski jezici, koji se dijele na istočnoslavenske (ruski, bjeloruski, ukrajinski, rusinski), zapadnoslavenske (slovački, poljski, češki, kašupski, polapski, donjolužičkosrpski i gornjolužičkosrpski) i južnoslavenske (bosanski, srpski, hrvatski, crnogorski, makedonski, slovenački i bugarski) jezike.

Tako će se razviti i prajužnoslavenski jezik kojim su južni Slaveni govorili prije dalaska na Balkan. Prajužnoslavenski jezik se dalje razdvaja na zapadni i istočni prajezik. lz zapadnog prajezika nastaju slovenački jezik i srednjejužnoslavenski dijasistem, dok iz južnog prajezika nastaju bugarski, makedonski i staroslavenski jezik.

Srednjojužnoslavenski dijasistem razvija pet narječja – kajkavsko, čakavsko, zapadnoštokavsko, istočnoštokavsko i torlačko. lz te skupine narječja kasnije nastaju srednjejužnoslavenski jezici: bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski.

Poslije 15. stoljeća doći do izmjena unutar formiranih dijalekatskih cjelina, rađanjem novih i preoblikovanjem postojećih izoglosa, mada ce pod takvim utjecajima biti izvanbosanski prostori srednjejužnoslavenskog dijasistema, što će na koncu i prevagnuti da se leksička jezgra bosanskohercegovačkog prostora uzme za osnovicu zajedničkog standarda, a kretala se linijom od Hercegovine do Sandžaka, gdje se i očuvao izvorni živi jezik Bošnjana.

Razvoj pisma

Na prostoru Balkana i Male Azije tragovi pismenosti prisutni su od prahistorije i možemo ih podijeliti na tri kategorije. Prva, pismo i pretpostavljeni sistem vinčanskog pisma, ilirsko pismo, hetitsko pismo i rune. Drugi period, grčki i latinski alfabet u periodu Helade i Rima. I treća kategorija, pisma savremenih naroda Balkana, glagoljica, ćirilica, bosančica, latinica i arebica.

Spomenici sa ilirskim pismom nisu sačuvani na središnjem životnome prostoru ovog naroda. Međutim, japiško pleme Mesapi koji su naseljavali Kalabrijski poluotok (koje se jos zvalo Japigija i Mesapija), ili petu ltalije, ostavili su tragove svaga jezika i pisma na preko dvije stotine spomenika.

Prvi koji je dešifrirao mezapijsko pismo jeste njemački nobelovac, Momsen, historičar rimske povijesti. On potvrđuje da su Mesapi, kao najjužnije ilirsko pleme, ovo pismo prenijeli iz Ilirije u ltaliju. Ilirsko pismo ima jake sličnosti sa grčkim alfabetom, ali se sa njime ne podudara u cjelosti. Također ima zajedničkih crta i sa runama, koje dolaze nešto kasnije, što bi moglo ukazivati da se ovo prvo germansko pismo razvilo iz ilirskoga alfabeta. Ilirsko pismo je najvjerovatnije bilo u upotrebi od kraja trećeg milenija stare ere.

Ako oko postojanja vinčanskog i ilirskoga pisma ima dvoumljenja, oko hetitskog pisma nema nikakve dvojbe. Za zvaničnu nauku ono se smatra najstarijim indoevropskim pismom. Hetiti ili Hati su živjeli na prostoru Male Azije. Razvili su prvu indoevropsku civilizaciju, pokorili tadašnje svjetske sile Babilon i Egipat i imali veoma bogatu i razgranatu kulturu i kulturalnu razmjenu sa vodećim civilizacijama tadašnjeg svijeta. Prijestolnica carstva Hatuši, čiji se ostaci nalaze u blizini turskog sela Bogazkoj u srednjoj Anadoliji, sačuvao je i veliku diplomatsku prepisku hetitskih vladara sa susjedima. Hetiti su imali vlastito piktogramsko pismo, ali su ga zanemarili i preuzeli klinasto pismo iz Mesopotamije. Hetitsko klinasto pismo korišteno je oko 1600. godine p.n.e. pa do početka nove ere.

Početkom prvog vijeka nove ere Goti razvijaju vlastito pismo koje nazivaju rune, nordijski run-tajna, germanski raunen – šaptati. Lingvisti pretpostavljaju da su se rune razvile iz hetitskog i mesopotamskog klinastog pisma, ili pak etrurskog i grčkog alfabeta.

Najstariji sačuvani predmet sa runskim natpisom potječe iz 3. vijeka nove ere.

U zemlji Bošnjana rune su pronađene u baziliki iz 4- vijeka na arheološkom lokalitetu kod rudarskog grada Breza i jedan su od mnogobrojnih svjedoka gotskog prisustva na teritoriju Bosne. Obzirom na njihovu veliku sličnost sa prvim općeslavenskim pismom glagoljicom, neki lingvisti su tumačili da je glagoljica nastala po uzoru na rune.

Rune su iščezle kao živo pismo U upotrebi naroda tijekom 10. i 11. stoljeća pod snažnim pritiscima crkve, kada ih potiskuje latinica.

U drugom periodu, u tijeku prvog milenija, pa sve do, mada rijetko, kraja bosanskoga srednjovjekovlja, u Bosni su prisutni grčki i rimski alfabet.

Prvo cjelovito pismo, u kome je svako označeno imalo vlastitu oznaku, bilo je grčko-helensko pismo. Heleni su u povijesti imali dva pisma. Prvo je starije linearno B pismo iz mikenskog perioda. Ovo pismo bilo je slogovno. U njemu su se koristile tri vrste simbola: znači za slogove (ima ih oko 90), ideogrami (simboli koji slikovno označavaju neki predmet, ima ih oko 150) i brojni znaci (simboli dekadskog brojnog sistema). Drugo grčko pismo, koje do danas traje, jeste grčki alfabet. Nastao je po uzoru na feničansko pismo. U masovnoj je upotrebi od ranog klasičnog perioda, ili Homerovog doba.

Iako prisutni sve do 15. vijeka, tragovi grčkog pisma mnogo su oskudniji od latinice. Latinični natpisi evidentirani su u periodu bosanskog Srednjeg vijeka na crkvenim građevinama, novcima, pečatima bosanskih vladara, nadgrobnim pločama kraljeva, pojedinim vladarskim poveljama itd.

Slavenska pisma

Počeci slavenske pismenosti vežu se za češku krunsku zemlju Moraviju (za koju neki historičari tvrde da je zemlja Avara) sa sjedištem u Olomoucu i njenog velikog kneza Rastislava.

Moravska je, obzirom da Slaveni do 9. vijeka nisu imali svog književnog jezika, bila pod jurisdikcijom njemačkih biskupa, a vjerska služba mogla se izvoditi isključivo na hebrejskom, latinskom ili grčkom jeziku.

Da bi sačuvao državu i narod, osnažio nacionalni identitet i osjećaj pripadnosti Slavenima, Rastislav 862. godine traži pomoć od istočnorimskog imperatora Konstantina, moleći ga da mu pošalje učene ljude koji će Slavenima osmisliti pismo za njihov jezik i podučiti ih vjerskoj službi na tom jeziku. Već iduće 863. godine Konstantin u panonsko-moravsku misiju opismenjavanja Slavena šalje solunsku braću Metodija i Ćirila.

Ćirilo i Metodije su za 40 mjeseci osmislili glagoljicu za Slavenske narode koji postaje prvi književni jezik svih Slavena, naravno glagoljica je nastala po uzoru na grčki alfabet iz 9 vijeka.

Glagoljica je prvobitno irnala 40 grafema, kasnijom redukcijom su ukinute dvije, tako da je u konačnome obliku ostalo 38 grafema. Svaka grafema imala je i slovnu i brojčanu vrijednost.

Glagoljica je iz Moravske prešla na Balkan gdje je ostala u upotrebi tijekom 10. i 11. stoljeća, kada je već potiskuje ćirilica. Međutim, na prostoru Dalmacije ostaje trajno, gdje je autohtoni svećenici, po tome i prozvani glagoljaši, njeguju kao posebnost u odnosu na dominantno latinsko pismo i čak razvijaju posebnu varijantu, koja se od prvotne razlikovala po uglastim oblicima, dok je Metodijeva bila sa istaknutim oblim potezima.

Krajem 9. i pocetkom 10. vijeka nastaje ćirilica, drugo općeslavensko pismo. Ćirilica najvjerovatnije nastaje u Makedoniji, u redakciji Metodjevih učenika, i veže se za Klimenta Ohridskog, mada ima teorija i o njenom bugarskom porijeklu. Ćirilica je nastala po uzoru na grčko ustavno pismo. Ima podjednak broj slova kao i glagoljica. Vec u 10. vijeku ćirilica se proširila na većinu životnog prostora južnih Slavena i Kijevsku Rusiju, dok su zapadni Slaveni u većini prihvatili katoličanstvo i latinicu.

U 10. vijeku u zemlji Bošnjana razvija se posebno pismo – bosančica, ili bosanska ćirilica, odnosno kasnije nazvana begovica. Bosančica je nastala po uzoru na staroslavensku ćirilicu i glagoljicu, ali ima obrise i gotskih runa, sličnih onim pronađenim u Brezi.

Bosančica se svojim grafemama razlikovala od istočnih varijanata ćirilice, pravopisnim rješenjima oslikavala je duh jezika Bošnjana, dakle neslužbeni, artificijelni jezik crkve, već naroda.

Bosančica je imala i ustavno pismo, koje je korišteno za korespondenciju vladara, vlastelina i upravitelja. Njime su pisane povelje i drugi zvanični akti i trajalo je od 10. vijeka do kraja Bosanskoga kraljevstva. Od 13. vijeka u upotrebi je i brzopisna, odnosno kurzivna bosančica, koja postaje rukopisno pismo u svakodnevnoj upotrebi.

lmamović spominje da je pismo djevojke iz Foče svome dragom datirano iz 1953. godine posljednji dokument napisan bosančicom, što ce reći da je bosančica, kao pismo Bošnjana, bila u upotrebi preko “sedamsto godina” (kao brzopis) ili jedan cijeli milenij, ukoliko uzmemo i ustavno pismo u obzir.