Prva bosanska kraljica Doroteja Vidinska i vjenčanje za Tvrtka I Kotromanića

Ženidba bosanskih vladara Stjepana II Kotromanića i Tvrtka I za bugarske nevjeste, prvi su pouzdani pokazatelji živih veza između bosanskog i bugarskog dvora. To je zapravo prvi pouzdani podatak direktne veze između dvije vladajuće dinastije – bosanske Kotromanića i bugarske Šišmana. Bugarska princeza Doroteja, koja se u bugarskoj literaturi susreće i pod imenom Doroslava, kćerka je vidinskog cara Ivana Stracimira i njegove žene Ane – kćerke vlaškog kneza Nikole.

Rođena je oko 1335. godine u Vidinu. Povelja bosanskog bana Tvrtka I izdana u “Ilijanom selu” 8. decembra 1374. godine povodom njegovoj vjenčanja sa bugarskom princezom Dorotejom dragocjen je izvor koji nam prvi govori o novoj bosanskoj banici i kasnijoj prvoj bosanskog kraljici, a sadržaj je potvrđen od strane pape Grgura IX od 31. oktobra 1375. godine. Doroteja, kao prva bosanska kraljica javlja se i kao svjedok u svečanoj Tvrtkovoj povelji od 10. aprila 1378. godine, a za nas je važniji drugi dio povelje koji je napisan u Trstavici gdje su dodane zakletve obiju kraljica, majke Jelene i supruge Doroteje.

Danas je teško reći koji je motiv zapravo bila ova ženidba, međutim postoje određeni nagovještaji koji sugerišu da su njegovu odluku uvjetovale ili barem pomogle utjecajne ličnost izvan bosanskog dvora. Jedan od njih je svakako ugarski kralj Ludovik I koji se 1365. godine želio proširiti na račun bosanske i bugarske srednjovjekovne države, tako da je brak osigurao politički i ekonomski monopol i sigurnost u slučaju Ludovikove najezde.

Ludovik I je naročito okrutan dojam ostavio na bugarski dvor, tražeći od bugarske kraljevske porodice, u koju spada i kraljica Doroteja, vazalni odnos prema Ugarskoj, a nakon što je dobio negativan odgovor od bugarskog cara Ivana Stracimira počeo je pripremati vojni pohod protiv nje.

U invaziji koja je počela u proljeće 1365. godine, ugarska vojska je već 1. maja došla do Vidina, a narednog dana zauzeta je bugarska prijestolnica. Ivan Stracimir je zajedno sa porodicom odveden i zatvoren u tamnicu Humnik u Slavoniji, gdje je ostao sve do 1370. godine nakon čega je vraćen kao ugarski vazal, a zauzvrat je bio prinuđen ostaviti svoje kćerke na ugarskom dvoru kao garanciju njegove vjernosti i odanosti ugarskom kralju. Doroteja je tada postala neka vrsta dvorske dame (damigella) ugarske kraljica a Tvrtko je upozoren da ne upliće prste.

Obzirom da je Doroteja bila dvorjanka kraljice Elizabete na ugarskom dvoru, moguće da je Elizabeta posredovala kod kralja Ludovika da se Doroteja pusti, te da postane žena bosanskog bana Tvrtka I. Svakako da je ova ženidba odgovarala i samom kralju Ludoviku I koji bi na taj način ostvario tijesniju vezu i kontrolu nad ovim često nestabilnim prostorom nad kojim je imao političke i ekonomske interese.

Međutim, ideja o ženidbi sa Dorotejom mogla je vrlo lahko doći i od samog bosanskog bana Tvrtka I, koji je time težio stvoriti kvalitetan prijateljski front, koji bi obuhvatao Bosnu i Bugarsku, a preko ove dvije države i Srbiju, pogotovo kada se uzme u obzir da je sa istoka navirala nova svjetska sila, Osmansko carstvo.

Ujedno bi ovakav front imao korist i prema Ugarskoj. I Stracimir i Tvrtko I postali su 1365. godine vazali Ludovika I samo iz nužde – Tvrtko I, iako moćan vladar, nakon izdaje bosanske vlastele, da bi ostao na vlasti, bio je prisiljen, iz političkih razloga, prihvatiti vazalni odnos kako bi se zadržao na vlasti. Ovom vezom Stracimir i Tvrtko I bi se ujedinili jakom prijateljskom i rodbinskom vezom, kako bi se zajednički otrgnuli iz jarma neprijateljske ugarske politike. Samim time gotovo je sigurno da je ženidba još jedan odličan politički potez najmoćnijeg bosanskog vladara srednjeg vijeka, Tvrtka I Kotromanića.

U puštanju bugarske princeze i prve bosanske kraljice iz zatočeništva, vjerovatno je učestvovao bugarski plemić, rodom iz Bosne, Andrija Parčević. On je imao dvojicu sinova, Nikolu i Andriju, koji se 1370. godine javljaju i u dvorskoj službi bana Tvrtka I, a aktivno su učestvovali i u političkom životu Bugarske. Andrija je upućen na jednu “izrazito važnu diplomatsku misiju” na ugarski dvor Ludovika I, gdje ga je poslao lično car Ivan Stracimir. Postoje indicije da je Andrijina misija na ugarskom dvoru bila usko povezana sa pokušajem bugarskog cara da oslobodi svoju kćerku Doroteju iz sužnjaštva, nakon što je saznao da mu je na dvoru umrla druga kćerka. Naime, Andrija je želio iskoristiti bosansko porijeklo i trenutni položaj na bugarskom dvoru kako bi isposlovao njezino puštanje na slobodu. Rezultati misije vidljivi su nekoliko godina kasnije u vidu kompromisa, kada je Doroteja napustila ugarski dvor, ali se nije vratila u Bugarsku ocu, već je kralj Ludovik I ugovorio da ona ode u Bosnu i da se tamo 1374. godine uda za bosanskog bana Tvrtka I.

Organizaciju vjenčanja preuzela je majka Tvrtka I, Jelena koja je željela da svadba prođe što veličanstvenije. Tako je zabilježeno da je poslala 16. novembra 1374. godine poziv Splićanima da prisustvuju slavlju, a jednake pozive poslala je na sve strane. Tom prilikom Tvrtko se izmirio i sa svojim bratom Vukom, koji je zajedno sa majkom prisustvovao vjenčanju i svadbi.

Dana 8. decembra 1374. godine, u prisustvu majke Jelene, brata Vuka, bosanskih velikaša i poslanika susjednih zemalja i gradova, obavljeno je svečano vjenčanje bana Tvrtka i princeze Doroteje, a Dubrovčani izvještavaju da je ono bilo lijepo i svečano. Danas ne posjedujemo izvor koji nam sugeriše da je na vjenčanju prisustvovalo i poslanstvo sa bugarskog dvora.

Time je Doroteja prošla dinamični put od priviligovanog statusa bugarske princeze (1355 – 1365) preko nezavidnog položaja zatvorenice u tamnici Humnik u Slavoniji (1365 – 1369) i taoca ugarskog kralja Ludovika I (1369 – 1374) pa sve do ponovnog uzdizanja do statusa prve bosanske kraljice (1374 – 1390) u državi koja se ubrzano razvijala na političkom, ekonomskom u kulturnom planu.