PORIJEKLO BOŠNJANA

Šta smo, odakle dolazimo, kako smo nastali i kako se pojavljujemo na historijskoj pozornici kao narod i kao država, a to je za nas kao i za svaku historiografiju svakako najvažnije i osnovno pitanje, osobito u slučaju kada je jasno i vidijivo da se naša država i naš narod u bitnim aspektima svog identiteta razlikuju od okolnih naroda i država. Muamer Zukorlić nam sa svojom knjigom Drevna Bosna otkriva prahistoriju Bosne kroz provjerene izvore.

Prema autorovim riječima “Muhamed Filipović” zbog nedovoljne dokumentacije, krivih interpretacija perioda iz naše historije i zemlje dosta toga je ostalo nejasno, tamno. Namjerno lažiranje, prikrivanje, uništavanje prošlosti Bosne i Bošnjaka.

S ciljem da nas se interpretira kao odvojene ili modalitet historije nekog drugog naroda kako bi nam se oduzela historijska izvornost i originalnost. Na prostorima Bosne postoja je jedan narod koji se zvao Bošnjani čije se ime kasnije mijenja u Bošnjaci iz kojeg je nastao današnji bošnjački narod. Banovina i Kraljevina Bosna su postojale osam stotina godina i na čijoj osnovi i mi danas kao država živimo.

Rukopis koji sam pregledao sadrži I6 kraćih ili dužih poglavlja, sa dodatkom napomena, izvora i popisa literature koji su bili osnova ovog rada – Akademik Muhamed Filipović.

Naša historija nije bila adekvatno, ili da neki bitni aspekti te historije nisu uopće bili obrađivani, da je jedna od velikih teškoća sa kojom su se susretali istraživači potjecala iz činjenice da su našu historiju i uopće sve ono što je bila tzv. naučna istina i javno znanje o nama, sistematski proizvodile srpska ili hrvatska nacionalna historiografija, i to striktno sa stajališta sopstvenih nacionalnih interesa u koje su spadala i nastojanja da se svim historijskim zbivanjima na našoj teritoriji oduzme posebnost, odnosno da se naša teritorija interpretira samo kao terra deserta ili kao dio historije nekakve drevne srpske i hrvatske zemije, te da se na taj način Bosni oduzme samobitnost i u teritorijalnom i u historijskom smislu. Stoga su historije Srba i Hrvata postale i bile uzimane kao osnova i kijuč za tumačenje i razumijevanje mnogih pojava na našem prostoru, pa tako i nastanka naše države i nas kao naroda, te smo tako bili svođeni na neki vid srpstva ili hrvatstva.

Nije istina da je Bosna bila u podređenom državnopravnom odnosu prema Srbiji, Hrvatskoj ili Mađarskoj, da vladari Bosne nisu nikada bili vazali okolnim vladarima i da nisu priznavali njihovu vrhovnu vlast, da su bili od početka sasvim samostalni i da su svojim zemljama vladali bez ovisnosti o bilo kojoj okolnoj zemiji, vladaru ili sili, što je značilo da je Bosna od svog nastanka bila neovisna zemlja u kojoj su vladali samostalni vladari birani od strane Stanka bosanske vlastele i Dobrijeh Bošnjana, tj. predstavnika svih staleža svojih stanovnika i da su kao takvi predstavljali nosioce simbola samostalnosti svoje države, tj. krune bosanskog vladenja, odnosno bosanske krune, ili drugačije rečeno, da su bili nosioci krune Banovine i Kraljevine Bosne – Muhamed Filipović recenzija za Drevnu Bosnu.

Bosna je proizišla iz dvije hiljade godina postojbine. Dolaskom Rimskog carstva na naše prostore, historija Bosne počinje se detaljnije bilježiti. Da bi bolje razumjeli izvor i temelje nastanka Bosne moramo ići redoslijedom kako je to autor rahmetli Muamer Zukorlić i učinio sa ovom knjigom.

Svoj prikaz stanja naroda koji su naseljavali ili naseljavaju još uvijek Balkan, autor dijeli na dva dijela.

Prvi koji su došli na Balkan u migracijama izazvanim dešavanjima duboko na azijskom kontinentu zbog velikih epidemija, kuge idr bolesti, zbog osvajačkih ratova nomadskih plemena na kineskoj granici i sibirskim i ruskim stepama kao i prostoru koji su naseljavali mongolski i irano-turanski kao i indoevropski narodi a koji se mogu smatrati starosjediocima Balkana.

Prvi nama poznati prastanovnici Balkana su Pelazgi ili Pelasti a o njima su značajne radove pisali naši istaknuti klasičari “Đuro Gavela” i brojni drugi prethistoričari.

Prvi val obuhvata doseljavanje Helena, Ilira, Kelta i Italaca, tj. skupine naroda pod tim imenima. Drugi talas obuhvata ono kretanje koje se naziva prodor Huna i Gota u centar Panonije i naše prostore. Treći val doseljenika obuhvata uglavnom slavenske narode, od kojih će se neki trajno stacionirati na Balkanu, kao i na bosanskom prostoru i stvoriti novi tip država koje će ostati da postoje do naših vremena.

Bosanska teritorija ima morsku obalu kao prirodnu apsolutnu granicu, a tu obalu prate, u slučaju Bosne, planine koje unutarnjost dijele od litoralnog dijela. Sa sjeverozapada bosansku teritoriju od hrvatske teritorije dijele planine (Dinara) i rijeke (Cetina i Una), a granicu prema sjeveru dijeli Sava, dok je prema istoku granična rijeka Drina, koja izlazi iz velikog dinarskog planinskog vijenca, a u dužim periodima i Raška, tako da su granice tog prostora jasne, definirane i veoma nezgodne za prelazak i uopće lagano kretanje, što je bilo nepovoijno za migrirajuće narode, tako da su oni izbjegavali masovniji ulazak na bosansku teritoriju.

Zapravo, postoje samo dva prirodna donekle otvorena i pogodna pravca ulaska na bosansku teritoriju, a to su doline rijeke Bosne i Neretve. Pa i te doline su presječene mnogim planinama koje značajno otežavaju brzo i lagano kretanje većih ljudskih masa. ]edna otvara bosanski prostor prema Panonskoj regiji, a druga prema Mediteranu. Ta činjenica, kao dokaz da geografija igra odista veliku ulogu u historiji, odredila je u mnogome sudbinu tog zatvorenog i izoliranog prostora na kojem se zatekla jedna interesantna mješavina naroda preostala od Rimskog carstva koja je bila konglomerat jezika, etničkih elemenata i elemenata kulture, jer su se na prostorima Bosne rado naseljavali isluženi rimski legionari, koji su dolazili sa raznih strana. Bosanski prostor postao je tako sabiralište i usisni prostor koji je usisavao i narode, i jezike i elemente kultura, a nije ih otpuštao.

Zbog toga se na bosanskom prostoru mogu naći spomenici velikog broja različitih naroda i kultura, a jedna vrsta njihovog arhiva je i jezik Bosne, odnosno onaj koji nasljeđujemo i čiji spomenik imamo u Kulinovoj povelji, u kojem nalazimo elemente i ilirskih, i germanskih i drugih jezika, kao što u vjerskom životu koji se u navedenom vremenu razvijao na tom prostoru nalazimo obilježja i utjecaje svih tada poznatih i važećih religioznih pravaca od kršćanstva, judaizma, mazdaizma i svih varijacija vjerovanja koje su nastajale na osnovu tih vjerovanja i silnih teoloških rasprava vođenih unutar religioznih pokreta.

Tekst sa slike BOSNA PRIMORDIAE:

-Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Dančić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne rezumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda. Fra Antun KNEŽEVIĆ

-Znaš Bošnjače, nije davno bilo, Sveg mi svjeta nema petnaest ljeta, Kad u našoj Bosni ponositoj, I junačkoj zemlji Hercegovoj. Od Trebinja do Brodskijeh vrata, Nije bilo Srba ni Hrvata. A danas se kroz svoje hire, Oba stranca ko u svome šire. (…) Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago. SAFVET-BEG BAŠAGIĆ, 1891.

-“Neke naše komšije vrlo su ljute što se dičimo i ponosimo našim starim imenom, jezikom i običajima i što pod živu glavu nećemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas složne su naše komšije, koje ćemo da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi traži od nas nešto drugo, jer između sebe ne mogu – o živu glavu – da se slože. Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime. Potegni tamo potegni amo, a sve bez našeg pitanja… Fra Antun KNEŽEVIĆ, 1870.

Spomenici koje susrećemo u Bosni nose obilježja ranog kršćanstva, rimskog Panteona, judaizma, mitraizma i drugih vjerovanja tadašnjeg civiliziranog svijeta, kao i izvedenih religija i religijskih devijacionih pokreta koji su nastajali na Bliskom istoku, a koji su u Bosni imali punu slobodu ispoljavanja, što je bila veoma povoljna baza za razvoj vjerskog razumijevanja, tolerancije i posebno utjecaja raznih kristoloških orijentacija od kojih je najutjecajnija bila ona nazvana patarenstvo, arijanizam ili bogumilstvo, koja je na prostoru Bosne postala najdominantnija religijska orijentacija i koja je izgleda odredila duhovnu, moralnu i političku osnovu života bosanskih ljudi.