Podsjetnik Bošnjanima o stoljetnoj historiji Bosne

Samo istinom, ustrajnošću na širenju istine, i obrazovanjem budućih generacija u duhu istine o islamskoj vjeri kao vjeri Bošnjaka, može se iskorijeniti ova duboko, preduboko urasla kleveta o Bosni i Bošnjacima, ispraviti stoljetna nepravda koja im se sistematski nanosila a nanosi i danas, a zbog koje su bili izloženi nepravdama, degradiranju, progonima i genocidu, i samo kroz totalno iskorjenjivanje te ogavne klevete, mogu se stvoriti uslovi za istinski tolerantan međunacionalni i multireligiozni dijalog ljudi, naroda i kultura na Balkanu.

I još nešto, za Bošnjake i sve druge koji žive u Bosni. Treba neprestano insistirati i na ukidanju uobičajenog stereotipa po kome su u Bosni i Hercegovini oduvijek “…Bratski živjeli Srbi, Hrvati i muslimani” (svejedno da li sa velikim ili malim početnim slovom). Mora se podvući i istaći da u BiH nikada nisu “Živjeli zajedno Srbi, Hrvati i M/muslimani”, nego su i u prošlosti, kao i sada, zajedno živjeli i mogu živjeti samo ili: “Bošnjaci, Srbi i Hrvati”; ili “muslimani, pravoslavci i katolici”!

Jezik Bošnjaka je izvorno i autentično bosanski. Ni srpski, ni hrvatski; ni srpsko-hrvatski, ni hrvatsko-srpski. Historijski, odnosno, hronološki, bosanski jezik oficijaliziran je znatno prije srpskog i hrvatskog jezika. Prvi poznati rječnik bosanskog jezika napisan je 1626. godine, a štampan je 1631. godine, dakle gotovo dvije stotine godina prije prvog rječnika srpskog jezika, koji je, na osnovama bosanskog jezika, sačinio Vuk Karadžić, i više od dvije stotine godina prije nego što je Ljudevit Gaj kodificirao hrvatski književni jezik, takođe pod snažnim utjecajem bosanskog jezika.

Ako podsjetimo na činjenicu da je bosanski jezik pod svojim imenom i svojim pismom nazvanim bosančica, ubilježio i osvjedočio svoje postojanje još krajem IX, i početkom X vijeka na čuvenim Humskim pločama, a uveliko funkcionirao i kao jezik i kao pismo od vremena Kulina Bana kroz cijeli period svoje do otomanske državnosti, biće nam jasno koliko je duga tradicija bosanskog jezika, koliko je dubok njegov utjecaj na kasnije kodificiranje modernog sprskog i hrvatskog jezika, prije nego što je naziv “bosanski jezik” oficijalno zabranjen.

U procesu početne kodifikacije u književne jezike, srpski i hrvatski jezik se oslanjaju na temelje bosanskog jezika i ostaju unutar njegovih gramatičkih, i posebno, semantičkih koordinata. Zbog toga se, na osnovu činjenica iz historije lingivistike na prostorima gdje danas žive ova tri naroda, može konstatirati da je srpski književni jezik istočna, a da je hrvatski jezik zapadna varijanta bosanskog jezika.

Ovo se jasno vidi i iz činjenica da je spomenuti rječnik srpskog jezika Vuka Karadžića, zaista naslovljen kao “Rječnik” a ne “Rečnik”, i da je u njemu isključivo i bez izuzetka upotrijebljen bosanski izgovor: postoji samo forma “čovjek” nigdje “čovek”; “dijete” a nigdje “dete”; “mlijeko”, “lijepo”, “vrijedno”, a nikada “mleko”,”lepo”, “vredno”, i td.

Vjera Bošnjaka je islam. Bošnjaci su, uz Albance i Turke, jedan od tri naroda Europe čiji pripadnici su u najvećem broju muslimani. Treba imati u vidu da je država Bošnjaka kraljevina Bosna, tokom cijelog svog postojanja, dakle od 1180. do 1463. godine. bila i prva i jedina multireligiozna država, sa zakonski regulisanom vjerskom i kulturnom tolerancijom.

Bosna je predstavljala ne samo potpuni izuzetak koji je odudarao od prakse i propisa svih drugih europskih država iz tog perioda, nego je upravo zbog svoje religiozne tolerancije bila stalno meta najžešćih papskih enciklika o ekskomunikaciji i patrijarhijskih anathema, kao i vojnih napada motivisanih dubokim neprijateljstvom prema vjerskoj toleranciji!

U kontekstu tradicije vjerske tolerancije u kraljevini Bosni, postaje jasno da sultan Mehmed II el-Fatih jednostavno nije mogao birati gdje da objavi svoju Adhnamu, čuvenu povelja izdatu 26. maja 1463., kojom se, po prvi put u povijesti Europe, jedan vladar obavezuje da će i on lično, kao i svi drugi u njegovoj državi, sve institucije, i svi pojedinci, poštovati religiozna prava svih crkvi i sljedbenika svih religija na cijeloj teritoriji Bosne!

Po svemu, taj epohalni dokument morao je biti objavljen upravo u Bosni, i ni na jednom drugom mjestu na svijetu, kao što ga je, u to vrijeme, mogao potpisati samo vladar islamske države! S obzirom na ovaj eksplicitni dokaz potpune vjerske tolerancije valja odmah istaći: u Bosni nije bilo nikakvog islamiziranja, kao državnog projekta osmanlijskih vlasti, bilo prinudnog, bilo institucionalno podržanog. U islam se i ne može silom! Sam Kur’an kerim to striktno zabranjuje! Musliman se ne postaje na silu!

Počeci državnosti Bosne, na teritoriji na kojoj od vajkada žive Bošnjaci, datira od početka XII vijeka, konkretno 1130. godine, kada je Vizantija za ovo područje uvela neke administrativne elemente vazalnog statusa. Država Bosna kao suverena sila u regionu osnovana je 1180. godine, nakon što je vizantijski car Manuel I Komnen predao vlast nad Bosnom u ruke Kulina Bana.

U toku svoje vladavine, koja je trajala 24 godine (od 1180. do 1204. godine), uprkos žestokim napadima sa svih strana, Kulin Ban uspio je očuvati samostalnost Bosne i učvrstiti njenu moć. Posebno značajan podatak za povijest Bošnjaka, njihovog identiteta i jezika, predstavlja čuvena Povelja Kulina Bana. Objavljena 29. avgusta 1189. godine, dakle prije punih 822 godine, ova Povelja je:

a. napisana bosanskim pismom poznatim pod imenom bosančica;

b. na bosanskom jeziku;

c. država je imenovana imenom Bosna;

d. stanovnici države Bosne nazvani su Bošnjani!

Uz sve ovo, Kulin Ban je osnovao religijski tolerantnu i čak, prvu i jedinu oficijalno multireligijsku državu na tlu Europe! Kroz sljedeća dva stoljeća kraljevina Bosna je sve više jačala, da bi krajem XIV vijeka postala regionalna super sila.

Naime kada se 26. oktobra 1377. godine Tvrtko krunisao za kralja, njegova titula glasila je Kralj Bosne, Srbije, Hrvatske, Huma, Usore, Soli, Dalmacije, Donji Kraji, Kotora… a teritorija Bosne uključivala je i Šibenik, Trogir, Split, otoke Brač, Hvar i Korčulu, kao i Bokokotorski zaliv sa gradovima Novi i Kotor. Bosna je kao država izgubila nezavisnost 1463. godine, dakle pune 74 godine poslije poraza srpske države na Kosovu.

Ove nepobitne historijske činjenice, uključujući i to da je Bosna u periodu dužem od 350 godina prije dolaska Osmanlija, bila suverena država sa statusom kraljevine i da je obuhvatala centralni dio Dalmacije, sa tri najveća otoka, kao i Bokokotorski zaliv, čine potpuno deplasiranom svaku diskusiju koja dovodi u pitanje postojanje državotvorne tradicije Bošnjaka i njihovu vlast nad svojom matičnom zemljom Bosnom.

Autor: “Esad Rahić”