OKUPACIJA BOSNE I OTIMANJE BOŠNJAČKE ZEMLJE AGRARNOM REFORMOM 1918 GODINE UZ PROGON BOŠNJAKA

Nakon balkanskih ratova u kojima Srbija i Crna Gora okupiraju naš bosanskohercegovaćki Sandžak i dijele ga na sjeverni i južni između sebe, da bi svoju hegemonstčku ideologijau nastavili proširenjem zapadno od Drine izazivanjem prvog svjetskog rata terorističkim činom Gavrila Principa od strane srpske terorističke organziacije u Srbiji pod imenom “Crna Ruka” čija je glavna parola bila Ujedinjenje ili Smrt, je preko svog ogranaka u Bosni pod imenom “Mlada Bosna” i teroriste Gavrila Principa izvršila atentat na Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju na srpsko/pravoslavni praznik Sveti Vid, poznatiji kao Vidov-dan 28 Juna 1914 godine, s ciljem proširenja zapadno od Drine i uspostave tzv. KSHS 1918 godine, okupacijom Bosne i njenog razbijanja na Banovine uz Agrearnu reformu i otimanje zemlje od Bošnjaka i dodjeljivanje nekadašnjim Vlasima i doseljenim Soluncima. Okupacija je nastavljena genocidom velikosprskom ideologijom Stevana Moljevića i njegove četničke homogene Velike Srbije koja je modifikovana u komunističku tzv. FNR/SFRJ i pod kontrolom Srba i Beograda.

POKUŠAJ PRIPAJANJA BOSNE I HERCEGOVINE SRBIJI

U prevrtničkim i burnim vremenima Prvog svjetskog rata (1914 – 1918) Srbija je užurbano i očajnički radila na procesu priključenja teritorije Bosne i Hercegovine Srbiji, ali na način da to izgleda kao da BiH sama to želi. Banja Luka postaje centar takvih aktivnosti. U tom periodu sve se više pojavljuje i problem banditizma, terora, pljačke i ubistava nesrpskog stanovništva Banja Luke. Kao centar velikog broja srpskog življa, ne obazirući se na Sarajevo i Zagreb, politički sloj Banja Luke je težio neposrednom pripajanju ovog dijela Bosne Srbiji.

Odbori Narodnog vijeća nastojali su da se afirmiraju kao pravi i jedini organi vlasti: vršili su hapšenja, pretresanja stanovništva, smjenu činovnika i dr. Ovakve pojave ipak nisu bile karakteristične za cijelo područje BiH. One su najdrastičnije bile na prostoru Bosanske krajine, posebno na području Banja Luke i šire okolice. Odbijao je bilo kakve naredne iz Sarajeva i tvrdio je da je u Banja Luci osnovana “država u državi”, kreirajući time put za konačno priključenje Srbiji.

Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba ostvario je kontakt sa srpskom vojskom, odnosno komandom 2. armije, putem specijalne delegacije upućene u Višegrad, gdje su stigle srpske jedinice 4. novembra 1918. godine. Narodno vijeće je preko linija austrougarske vojske, koja je bila pred slomom, uputilo delegaciju srpskoj vojsci na Drini.

Delegacija se sastala sa komandantom 2. armije, vojvodom Stepom Stepanovićem, u malom mjestu Vardište u blizini Višegrada. U dokumentaciji Vrhovne komande srpske vojske iz 6. novembra, vojvoda Stepanović, navodi kako su predstavnici Narodnog vijeća SHS za BiH tražili da se austrijske trupe u povlačenju na terenu od Foče do Kotora ne kreću preko BiH, već preko Italije, da se u BiH ne upućuju komitske čete i da srpska vlada pruži pomoć BiH u novcu za održavanje željeznica i administracije. I drugom dokumentu vojvoda je naglasio da srpska vlada mora pomoći Narodnom vijeću kako bi došlo do što skorijeg “sjedinjenja sa maticom Srbijom”.

Vrhovna komanda srpske vojske je tada uputila delegaciju sa misijom ujedinjenja Bosne sa Srbijom, kao dio vojno – političkog plana najviših vojnih i političkih krugova Srbije. Za privremeno organizovanu vlast u BiH, ovaj čin je okarakterisan kao način i put za izlazak iz teškoća s kojim su se susretali na svakom koraku. Stanovništvo BiH je smatralo da će dolazak srpske vojske, koja je tada okarakterisana kao disciplinovana armija, onemogućiti pljačku i anarhiju koja je zavladala u periodu nakon rata. Međutim, ovakav čin proizveo je još teži položaj u kojem se našla BiH, pod hegemonijom srpske elite u periodu nakon Prvog svjetskog rata.

STOJAN PROTIĆ: “POKLAT ĆEMO IH KAO U SRBIJI”

“Kada se na sastanku Jug(Srb)oslavenskog odbora i predstavnika srpske vlade 1916. godine u Nici, u Francuskoj, raspravljalo o sudbini Muslimana u Bosni i Hercegovini, predstavnik srpske vlade Stojan Protić je rekao: Stojan Protić: Pustite to nama. Mi imamo rješenje za Bosnu. Kakvo rješenje, gospodine Protiću? upitao je sa zanimanjem dr.Trumbić, hrvatski predsjednik Jugoslavenskog odbora. Stojan Protić: Kad naša vojska pređe preko Drine, dat ćemo Turcima 24 do 48 sati da pređu na vjeru svojih pređa.

One, koji se ne žele pokrstiti, poklat ćemo kao što smo to već napravili u Srbiji. Nastalo je čuđenje i vrlo neugodna tišina. Trumbićevi prsti počeli su se tresti. Da sakrije uzbuđenje, pritiskao je neke dokumente na stolu. Da li ste vi ozbiljni, gospodine Protiću? upitao je. Stojan Protić: Vrlo sam ozbiljan, gospodine Trumbiću. U Bosni mi s Turcima nećemo postupati na evropski način, nego na naš.”

“Položaj Bošnjaka u prvim mjesecima velikosrpske okupatorske tvorevine (prve Srboslavije) Kraljevine SHS

“Mi ćemo dati Turcima 24 sata. Makar i 48 sati vremena da se vrate u pradedovsku veru. A što ne bude htelo to poseći, kao što smo svojevremeno uradili u Srbiji…”- riječi su Stojana Protića, prvog predsjednika Vlade K SHS, a koje je u svojim memoarima zapisao kao svjedok zapisao Hrvat Ivan Meštrović “Sjećanje na političke ljude i događaje” str.161

Reis Džemaludin Čaušević je isprva podržavao ideju Jugoslavije, ali kada je vidio kako Srbi tretiraju Bošnjake pokajao se. 1919. godine dao je intervju za francuski list Le Temps, a u kojem javno iznosi da bosanski muslimani proslavljaju rođendan versajske Jugoslavije “u krvi, ognju i plamenu”. Izjavio je da je od nastanka Jugoslavije do proljeća 1919 – dakle, to je za nekih 7-8 mjeseci – ubijeno hiljade ljudi muslimana, spaljeno 76 žena i razoreno i opljačkano 270 sela te očajnički traži pomoć i zaštitu Francuske. Ovo su neki od zločina koje je spomenuo.

“Uspomene na ljude i događaje” zapisao Ivan Meštrović.“

U novoj državi, Muslimani kao narod nisu priznavani. Od početka su bili zapostavljeni. Srpski i hrvatski političari te njihove stranke nastojali su pridobiti muslimanske intelektualce i viđenije muslimane, kako bi preko njih asimilirali muslimansko stanovništvo u Srbe ili Hrvate. Muslimanima je zabranjeno da svoj jezik nazivaju bosanskim.

Izloženi su raznim represalijama i policijskim žandarmerijskim progonima. Ubijani su nedužni ljudi, žene pa i djeca. To se osobito dešavalo u Sandžaku i istočnoj BiH. Sredinom 1919. godine u Plavu je ubijeno 450 Muslimana, pretežno žena, djece i staraca od strane odreda Vasojevića kojima je komandovao Lakić Vojvodić. Oko 3 000 Plavljana spasile su tada savezničke jedinice. Godine 1919. samo u istočnoj BiH ubijeno je preko 3 000 Muslimana. Zlostavljanje, pljačke, silovanja, paljenje naselja i ubijanja nedužnih ljudi tada je uzelo velikog maha u srezovima istočne Bosne: Foča, Rogatica i Višegrad. Reisul- ulema Džemaludin Čaušević upozorio je Zemaljsku vladu.

Sve je to rađeno u vrijeme kada je prva vlada Kraljevine SHS zahtjevala i nastojala da dobije međunarodno priznanje od velikih sila. Velike sile su znale za ove surove postupke nove države. Prije nego se odlučivalo o priznanju, vlada K SHS morala je potpisati ugovor na Versajskoj konferenciji (10. septembra 1919.) da se obavezuje na zaštitu stanovnika “… koji se po rasi, jeziku ili religiji razlikuju od većine stanovnika”.

Istovremeno, vlada K SHS potpisala je Senžermenski ugovor. Član 10. tog ugovora glasi: “Država Srba, Hrvata i Slovenaca pristaje da za muslimane u pogledu njihovih porodičnog i ličnog statusa donese odredbe koje dopuštaju da se ta pitanja regulišu po muslimanskim običajima…” (…) “Država Srba, Hrvata i Slovenaca obavezuje se da osigura zaštitu džamija, grobalja i drugih muslimanskih vjerskih ustanova. Daće se sve potrebne olakšice i dozvole postojećim muslimanskim zakladama (vakufima) i vjerskim dobrotvornim ustanovama, a Vlada Srba, Hrvata i Slovenaca neće za ustanovljenje novih vjerskih i dobrotvornih ustanova uskratiti ni jednu od potrebnih olakšica…”

Međutim, u praksi su represalije i dalje nastavljene. U Zemaljskoj vladi BiH i svim državnim organima smjenjivani su Muslimani a mjesto njih postavljeni činovnici iz Srbije. U periodu od 1918. do 1921. godine desilo se 2 000 pojedinačnih ubistava Muslimana od strane Srba. U svakom ubojstvu ustanovljeni su počinioci ali nijedan počinioc zločina, samo zato što je Srbin, a žrtva musliman, nije odgovarao za ubojstvo.

Podatak o broju od 2 000 ubijenih Muslimana iznio je dr. Mehmed Spaho na sjednici Privremenog narodnog predstavništva, septembra 1920. godine. Izjava nije ni osporavana ni potvrđivana od vladajućih krugova.

Zemlja je nasilno oduzimana, vlasnici ubijani, protjerivani ili zaplašivani. Vršena je pljačka i nasilna pretvorba vlasništva, tortura, paljevina imanja i ubojstva. Državne ustanove su šutjele što znači da su ova nedjela jednim dijelom tolerisale.

Prvi javni bošnjački protest koji je zabrinuo i srpske krugove jeste intervju reisul- uleme Džemaludina ef. čauševića Charlesu Rivetu, dopisniku pariškog lista “Temps”. Čaušević se obratio francuskoj javnosti i od nje tražio zaštitu za svoju zajednicu. “Tisuće ubijenih ljudi, 76 sprženih žena, 270 razorenih i opljačkanih sela..”

U Sarajevu je, januara 1920., 2 000 građana podržalo protestni skup povodom stradanja Muslimana u Bileći i drugim mjestima istočne Hercegovine, te Prijedoru. Na skupu je usvojena rezolucija i upućena kao protest i zahtjev za zaštitu Ministarstvu unutrašnjih poslova u Beogradu.

U Sandžaku je položaj Bošnjaka bio najteži. Tu Srbi nisu dozvolili uspostavu odbora Jugoslovenske Muslimanske Organizacije, mada je to u nacrtu stranke predviđeno. Kavim su zločinima Bošnjaci bili izloženi najbolje svjedoči “Memorandum muslimanskih izaslanika iz Novopazarskog Sandžaka” koji je augusta 1919. upućen vladi u Beogradu.

U Memorandumu se navode najdrastičniji slučajevi zločina i ucjene. “Bijelo polje je dalo najprije 70 000 kruna ucjene(…) od 500 muslimanskih kuća ostalo je pošteđeno samo 20, a od 120 muslimanskih dućana samo 2(…) U Pljevljima je tražena cijena od 1 milion kruna, pa je pogođena na 90 000 kruna i to jedna trećina u zlatu, a dvije u papiru (…) Stoka je sva oduzeta (…) naše komšije pravoslavni ne poštediše ni naše vjerske svetinja i naš obraz.

U sandžaku je ostalo malo koja džamija a da nije opljačkana (…) Kučevićeva džamiju (Fethiju) u Bijelom Polju pretvoriše, bez ičijeg pitanja, u pravoslavnu crkvu (…) U školama sile našu muslimansku djecu da uče pravoslavnu vjeronauku, dočim im zabranjuju da slave petak (…) izbjeglice se ne mogu vratiti u svoja sela tako da čak i po ulicama spavaju (…) a oni koji bi se vratili nemaju kud jer su im kuće, ako nisu popaljene, zaposjeli njihovi pravoslavni susjedi a zemlju uzurpirali i zasijali (…) agrarna reforma sastoji se kod nas u otimanju i pljačkanju muslimanskog posjeda (…) Bošnjaci su bili prisiljeni braniti svoj život, mnogi su se odmetnuli u šumu, nastala je hajdučija i građanski rat. Stanje je utoliko teže što su vlasti odmah u početku podijelile oružje pravoslavnom stanovništvu, a od muslimana oduzele sve, pa često i sjekire (…).

Nakon okupacije Bosne za vrijeme prvog svjetskog rata i stvaranja prve Jugoslavije (KSHS) Kraljevine Srba-Hrvata i Slovenaca velikosrpska okupatosrska vlast KSH zapoleča je sa konfiskacijom bošnjačke zemlje i imovine, poznatije kao agrarna reforma 1918. i 1919. godine, kojom je na temelju diskriminatorskog zakona oduzeta zemlja Bošnjacima, korištene su i terorističke metode, kao i poznati “marš smrti” u 1919. godini na Bosnjake iz Lijevće polja kraj Banja Luke.

Na plodnim ravničarskim područjima Lijevće polja živjelo je pedeset hiljada Bošnjaka, od kojih su više hiljada vlasnika zemljišnog posjeda ubili srpski teroristi prigodom “marša smrti”, a preostali dio civilnog stanovništva su protjerali sa stoljetnih ognjišta. Duga kolona stradalnika išla je pješice do zbirnih logora na Kosovu i Sandžaku, odakle su prebačeni u Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su Bošnjaci izgubili zemljišni posjed u općini Banja Luka na najbrutalniji način, genocidom.

Srpske familije, bezemljaši i solunaši su se naselili u kuće i zaposjeli otetu zemlju Bošnjaka. Došlo je do nagle promjene demografske i vlasničke strukture u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi ilustracije navode se statistički pokazatelji da do 1878. godine nijedna srpska porodica nije bila vlasnik zemljišnog posjeda u Lijevće polju kraj Banja Luke. Tek poslije agrarne reforme 1918. i 1919. godine intenzivira se naseljavanje i kolonizacija srpskog stanovništva u općini Banjaluka.

Prema prvom popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj pripadnosti u gradu Banja Luci, Bošnjaci muslimani su bili apsolutna većina stanovništva od 67,71 posto; a od 1895. godine pa sve do 1991. godine njihov se postotak neprekidno smanjivao, te je pao na 19,35 posto.

Broj Hrvata katolika u 1879. godini iznosio je 10,52 posto, da bi se postupno povećavao te 1931. godine narastao na 29,26 posto. Na tom procentu se zadrzao sve do 1953. godine, kada je iznosio 28,34 posto 1991 godine. Poslije je došlo do naglog smanjenja broja Hrvata u ukupnoj populaciji, pa je njihov udio pao na 10,97 posto u 1991. godini.

Pravoslavno stanovništvo obuhvaća Srbe i Crnogorce, pa ih je prilikom popisa, 1879. godine, bilo 19,80 posto. Od tada se njihov udio u ukupnoj populaciji povećava, te 1931. godine iznosi 30,53 posto, a intenzivniji porast nastaje 1948. godine kada dostiže 34,78 posto, da bi 1991. godine iznosio 49,3 posto. Iz navedenih pokazatelja može se zaključiti da Banjaluka nije phistorijski srpski grad, kako tvrdi ratni zločinac Radovan Karadžić, jer se srpsko stanovništvo u taj grad počelo naseljavati u XIX. stoljecu.

Zastupnik u Saboru ‘ parlamentu – Narodnoj skupštini Kraljevine SHS dr. Stjepan Radić u svojim govorima i napisima odupirući se hegemoniji, između ostalog kritikovao je i način sprovođenja agrarne reforme 1918. i 1919.godine, kojom je nasilno oduzeta muslimanska zemlja (od aga i begova).

Zbog toga je radikalni zastupnik Puniša Račić izvršio zločin pucajući u hrvatske zastupnike u njihovim zastupnićkim klupama, ubivši Pavla Radića i Đuru Basaričkog i ranivši Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu, pa je dr. Stjepan Radić od posljedica teškog ranjavanja umro 6. Avgusta 1928.godine.

Poslije je odlučeno da se Bošnjaci muslimani obeštete za oduzeta imanja, pa je država priznala da je bilo “nepravilnosti” u provođenju agrarne reforme. Donešeni su zakoni o financijskoj likvidaciji odštete za oduzeto zemljište poslije 1928. godine s kojima se počinje regulisati isplata zemljišta.

Zemljište je tada procijenjeno za 60 posto manje od stvarne tržišne vrijednosti, a isplata se vršila u gotovom novcu i obveznicama na rok od 50 godina sa četiri posto kamata godišnje. Isplata je vršena dva puta godišnje počevši od 1923. godine i trebala je trajati do 1971. godine. Bošnjacima muslimanima je isplaćivana naknada za oduzeto zemljište po dva osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i begovsku zemlju (s najamnim odnosima).

Do početka Drugog svjetskog rata bivši vlasnici su naplatili za aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49 posto, a u obveznicama 36 posto, što novcčano izraženo iznosi 46,8 milijuna dinara. Ukupno je naplaćeno 171 milijun dinara ili 67,4 posto, a ostalo nenaplaćeno 83,2 milijuna dinara ili 32,6 posto. Za razliku od obeštećenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za otetu begovsku zemlju planirana je isključivo u obveznicama, s rokom isplate od 50 godina.

Od ukupno predviđenih 650 milijuna dinara u 36 polugodišnjih rata, isplaćene su samo četiri u iznosu 139,5 milijuna dinara, ili manje od 1/4, odnosno 21,5 posto. Prema tome, nije isplaćeno 510,5 milijuna dinara, ili 78,5 posto. Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi da oduzeta zemlja bivšim zemljoposjednicima (agama i begovima) nije nikada u cijelosti plaćena, pa nije mogla postati vlasništvo Srba, niti se je pravno valjano mogla prenijeti na njihove potomke. Prema mišljenju pravnih eksperata pravo na neisplaćenu zemlju nikada ne zastarjeva, a zemljišna dokumentacija o provođenoj agrarnoj reformi sačuvana je u Arhivu grada Sarajeva i Beča

Aziz Ramović