NAJNOVIJE NEVJEROJATNO OTKRIĆE POKAZUJE:-‘ŠIROKOBRIJEŠKI DAORSON’ JE STAR OKO 4000 GODINA I IMA OBLIK STEPENASTE PIRAMIDE

Novo razotkrivanje – Hercegovina ‘vrvi’ ostacima ilirskih stepenastih piramida

Da područje Hercegovine, zajedno s većim dijelom Dalmacije te Crne Gore, obiluje ostacima prapovijesnih kamenih tumulusa ili gomila, već je dobro poznata činjenica. Osim što ova, ustvari neizmjerna, količina drevnih prapovijesnih kamenih ostataka predstavlja naširoko poznatu činjenicu, ovi zanemareni i vrlo malo istraženi prapovijesni objekti predstavljaju jedan neporecivi vizualni kulturno-povijesni graditeljski marker, pa i svojevrsni brend južno-dinaridskog prostora od Istre na sjeveru, preko Dalmacije i Hercegovine u sredini, pa sve do Crne Gore na jugu.

Nažalost, svi oni koji rade u turističkom sektoru, ili su po opisu posla nadležni za ovaj segment povijesne baštine, uključujući i domaću arheološku struku, dosada nisu gotovo ništa napravili kako bi se ovaj neporecivo najbrojniji vid povijesne graditeljske baštine na ovim našim prostorima, adekvatno valorizirao i promovirao kao jedan atraktivan i jedinstveni brend ovog područja.

A da potencijal turističkog te kulturno-povijesnog brendiranja ovih kamenih prapovijesnih monumenata ima ogroman temelj, pokazuju najnoviji autorovi terenski uvidi i otkrića posljednjih nekoliko godina, u kojima je na svjetlo dana proizašla činjenica da brojni naizgled ‘grubi’ kameni tumuli nisu tek tako obične nasute gomile već se radi o izvorno fino izgrađenim i ozidanim piramidalnim objektima.

Kroz mnogobrojne detaljne terenske preglede, došlo je se do vrlo zanimljive spoznaje, da osnovna odnosno izvorna arhitektura ovih prapovijesnih kamenih objekata ima oblik svojevrsnih stepenastih piramida. A da nije riječ o filozofiranju ili pukom pretpostavljanju, neporecivo nam dokazuju, primjeri tzv. mostarskih ilirskih piramida, jedne iznad Raštana, te druge u Rodoču kod Hidroelektrane Mostarsko Blato, na kojima se kristalno jasno mogu i dan danas zapaziti očuvani izvorni stepenasti kameni zidovi koji se od baze prema vrhu sužavaju i skraćuju.

Među njima valja posebno izdvojiti ‘stepenastu piramidu’ iznad Rštana na brdu Orlac koju je još prije više od 30 god.tadašnjoj stručnoj i široj javnosti prezentirao i opisao vrijedni hercegovački istraživač Petar Oreč. Za ovaj ‘jedinstveni’ arheološki objekt tada je naveo pretpostavku da se radi o prapovijesnom svetištu sunca odnosno o solarnom svetištu, a moguće čak i nekoj vrsti drevnog žrtvišta. I zaista pravo čudo predstavlja sama činjenica da su se nakon više od 3600 godina, od kad prema keramičkim i ostalim pronalascima datira ova ilirska piramida, još uvijek u svom izvornom obliku očuvali fino izgrađeni stepenasti kameni zidovi sa jugoistočne strane ove građevine.

Nakon ponovnog predstavljanja ovog mostarskog prapovijesnog monumenta široj hercegovačkoj javnosti putem lokalnih medija,internetskih portala i radija, prije 3 godine, u međuvremenu je do danas na širem hercegovačkom, a posebice južnijem, prostoru, razotkriveno pravo mnoštvo ogromnih kamenih tumulusa u kojima se i dan danas naziru izvorne stepenaste kamene konstrukcije, odnosno fino izgrađeni zidovi. Nadalje, autor ovog bloga, razotkrio je da se gotovo sve takve specijalne ili jedinstvene kamene građevine u obliku stepenastih piramida nalaze isključivo na uzvišenijim dijelovima, odnosno na vrhovima, rubovima ili padinama većih i manjih uzvišenja.

Nakon navedenih promoviranih ‘mostarskih piramida’, pronađene su te na ovom blogu objavljene, još i ilirske stepenaste piramide kod Ljubuškog (Vitina-brdo Zelengora), kod Gruda, te u zaleđu Neuma (Dobrovo – brdo Trovor). No, u okviru toga jako je bitno naglasiti, da ove objavljene i prezentirane ilirske piramidalne građevine sačinjavaju možda svega oko 1 posto udjela u odnosu na sveukupan broj tumulusa-piramida na prostoru Hercegovine.

U nastavku istraživanja i rekognisciranja terena spoznalo je se i to da najveći broj njih se krije na prostoru južnije, donje ili niske Hercegovine na području od Gruda na sjeveru pa do Neuma i Ravnog na jugu. Najnovije autorovo otkriće koje se opisuje u ovom radu, otkriva nam jedan, ne samo prostorno-geografski izuzetak, već i jedan jedinstveni prapovijesni ilirski monument, jednu kolosalnu prapovijesnu ‘gomilu’ koja je ustvari sve samo ne gomila, te koja po svemu sudeći predstavlja jednu od najvećih arheoloških senzacija u BiH, i šire.

Radi se o, prije 3 godine prezentiranoj razotkrivenoj, prapovijesnoj ”gomili” u selu Gornji Crnač kod Širokog Brijega, tada opisanoj kao ‘širokobriješki Daorson’. Naime, najnovija autorova otkrića pokazuju nam jednu nevjerojatnu činjenicu, ustvari sklop činjenica, koje otkrivaju i dokazuju da se ovdje, visoko u planinskom pojasu sjeverno od Širokog Brijega, nalazi monumentalna prapovijesna građevina u obliku stepenaste piramide koja je stara oko, pa i više od, 4000 godina.    

Megalitski piramidalni hram star 4 tisućljeća visoko u planinama iznad Širokog – jedna od najvećih arheoloških misterija i senzacija u BiH, i šire

Nevjerojatnu činjenicu predstavlja već sami uvid u geografsko-reljefni smještaj ovog ranije nazvanog ‘širokobriješkog Daorsona’, s obzirom na, možemo slobodno reći – potpuno neočekivani položaj jedne ovako monumentalne i ovoliko stare prapovijesne građevine. Naime, ovaj jedinstveni ilirski monument gledajući širi geomorfološki prostor, pozicioniran je na južnim padinama planine Čabulje na nadmorskoj visini oko 900 m na vrhu jednog istaknutog piramidolikog uzvišenja ponad jednog uskog planinskog polja, ustvari udoline koja se zove Dobrinjska draga.

Do samog objekta vodi jedan zaista vrlo zahtjevan put, koji ide iz centra Širokog, preko sela Donji i Gornji Crnač te potom kroz zaseok Dobrinj. Riječ je velikim dijelom o pravom planinskom putu, koji kao uski asfaltni puteljak s mnogo rupa prolazi kroz selo Gornji Crnač, nakon čega slijedi makadamski put koji se od Dobrinja počinje jako strmo sa višestrukim planinskim serpentinama uspinjati prema Čabulji i zaseoku Ladina podno same Čabulje.

Stoga je na prvi pogled potpuno neshvatljiva i vrlo enigmatična sama pojava ovako monumentalno izgrađenog prapovijesnog objekta na ovakvom naizgled planinskom surovom položaju. No, ovaj prostor, odnosno ovaj planinski predio, ustvari i nije tako surov kao što izgleda u prvi mah, čak dapače, ovdje se krije jedno izuzetno plodno planinsko submediteransko krško polje u kojem se pored svih ostalih bogatih prirodnih resursa nalaze i brojni nikad presušujući izvori pitke vode.

O koliko vrijednim i izdašnim količinama izvorske i podzemne vode se radi najbolje pokazuje činjenica da se u novije vrijeme upravo u ovom zapadnijem dijelu polja izgradila crpna stanica za pitku vodu koja omogućava korištenje vode čitavom selu i okolici. Naravno, pored navedenih izvora na brojnim dijelovima polja odnosno Dobrinjske drage moguće je pronaći drevne kamene bunare koji su očito napravljeni, bar neki od njih, još od antičkih ili pak ilirskih vremena.

Uz ove prirodne pogodnosti neizostavno je spomenuti obilje šume s raznim vrstama stabala, kao i izvore kvalitetnog kamena za gradnju. Također vrlo bitan prirodni segment tadašnjim Ilirima koji su ovdje živjeli zasigurno su predstavljale brojne jako moćne ljekovite biljke, odnosno ljekovite trave među kojima je moguće na ovom prostoru pronaći gotovo sve vrste ljekovitih trava koje rastu na prostorima krških Dinarida.

Naravno, da je među najbitnijim faktorima u smislu pogodnosti za život na ovom naizgled ‘neprivlačnom’ i surovom mjestu, jednostavno savršeni spoj preduvjeta za jako intenzivno bavljenje stočarstvom u koje se ubrajaju ogromne zelene livade unutar zapadnijeg dijela polja kao i prisustvo mnoštva vrsta trava i bilja koje stoka i krupnog i sitnog zuba voli jesti.

Pa je gledajući sve to, na ovom zavučenom ali prirodno pogodnom mjestu u međuplaninskoj udolini, još prije više od 3800 godina bio izgrađen jedan pravi ogroman ilirski centar, jedno veliko ilirsko naselje, koje je se prostiralo sa sjevernih osunčanijih strana udoline, sa žarištem na padinama velikog istaknutog brijega na čijem su vrhu izgradili svoje piramidoliko svetište ili neku vrstu stepenastog hrama.

Ono što daje još veću impresiju čitavog ovog kompleksa jest najnoviji autorov uvid nakon višestrukih obilazaka svakog kutka ovog planinskog uzvišenja pri čemu je na vidjelo izašla činjenica da se ovdje nalazi ni više ni manje već jedan pravi drevni prapovijesni grad koji datira iz prijelaznog razdoblja iz eneolitka ili bakrenog doba u brončano doba, u vremenu prije otprilike 4000 god. ili 2000 god.pr.Kr.

U okviru toga može se reći kako su drevni (pra)ilirski stanovnici ovog dijela općine Široki Brijeg prepoznali izvanrednu pogodnost ovog istaknutog piramidolikog uzvišenja tako što su doslovce čitavo uzvišenje od najnižeg prisojnog podnožja neposredno nad plodnim poljem pa sve do samog vrha u potpunosti pregradili, prezidali, te vađenjem kamena i slaganjem u megalitske podzidove – izgradili brojne zaravnjene terase na kojima su potom podigli svoje nastambe ili kuće napravljene većinom od drvene građe.

Pa su tako posve neočekivano tijekom ovih najnovijih obilazaka pronađeni impozantni megalitski podzidovi brojnih ovih terasa u kojima se naziru brojni poluobrađeni do čak mjestimično i finije klesani ogromni kameni blokovi. Nadalje, vrlo zanimljivi arhitekturalno-topografski segmenti u okviru čitavog ovog drevnog grada, tijekom najnovijih obilazaka razotkriveni su na krajnjim bočnim dijelovima velikog piramidolikog brijega, i to podjednako zanimljivi, kako na rubnoj istočnoj, tako i na krajnjoj zapadnoj, strani brijega.

U tom pogledu autor je pomalo neočekivano, unutar gustom šumom obraslih draga ili pravih manjih kanjona koji se pružaju s ovih rubnih strana brda, pronašao mnogobrojne ostatke masivnih, megalitskih zidova zaraslih u mahovinu i gusto žbunje. Razotkriveno je to da ove od očiju potpuno skrivene drevne zidine imaju uglavnom dvojake pravce pružanju, pri čemu se oni duži pružaju s većim ili manjim prekidima te skretanjima čitavom uzdužnom duljinom od dna tih kanjona prema njihovim vrhovima.

U odnosu na ove uzdužne zidine, u ovim udolinama sa rubnih strana gradinskog brijega, prisutni su možda još monumentalniji megalitski bedemi koji su kraći te se sukcesivno prostiru u poprečnom smjeru na pružanje ovih draga i kanjona. Drugim riječima može se reći kako ovi bedemi, posebice u dnu zapadnog rubnog kanjona, predstavljaju svojevrsne kamene brane ili pregrade koje su očito smišljene i sa svrhom izgrađene u drevno, prapovijesno doba prije gotovo 4000 godina.

No, među svim ovim kamenim i megalitskim konstrukcijama posebno je dojmljiv te se može izdvojiti razotkriveni impozantni svojevrsni pravi gradski ulaz ili portal koji je usječen u masivni prirodni kameni živac u obliku gotovo savršeno ravnih vertikalnih ploha ‘dovratnika’. Odmah iznad ovog upečatljivog ulaza u grad zamijećuju se krakovi poprečnih kiklopskih zidina niže visine, no s vidljivim pojedinim velikim obrađivanim poligonalnim kamenim blokovima.

Probijajući se dalje od dna ove istočne drage prema vrhu i sjeveru, sa svih strana nailazi se na, iako jako obrasle vegetacijom i mahovinom, vrlo lako prepoznatljive ostatke kamenih zidina koje mjestimično sadrže i vrlo velike blokove kiklopskih razmjera. Negdje otprilike na jednoj trećini uspona prema vrhu, na zapadnom boku unutar dna ove drage s istočne strane brda, odvaja se jedan podzidani put kojim se dospjeva na jednu od fino poravnatih i podzidanih terasa u podnožju ove istočne strane brijega.

A s druge pak strane, u nastavku staze dnom ovog istočnog kanjona, jasno vidljivi put markiran bočnim te mjestimično i kratkim poprečnim zidovima, uspinje se do samog vrha brijega pri čemu se na vršni zaravnjeni dio spaja sa istočne te sjeveroistočne strane. I na samom vrhu nalazi se dakako i nesumnjivo najimpresivnija i najmonumentalnija kamena građevina danas u obliku gorostasnog kamenog tumulusa, u kojem je s istočne bazne strane prije 3 godine od strane autora bloga otkriven, te tada u medijima ekskluzivno prezentiran, uzdužni fragment jednog nevjerojatnog kiklopskog zida od ogromnih fino klesanih većinom poligonalnih kamenih blokova.

U tadašnjem opisu i objavljenom postu na portalu hercegovina-geoarheo, s obzirom na ovaj vrijedni atraktivni pronalazak neporecive monumentalne građevine, bez preciznih uvida u prisutni pokretni arheološki materijal, data je pretpostavka da se radi o ”helenističkoj” megalitskoj gradnji od strane dobro poznatog ilirskog ‘plemena’ Daorsa.

No, danas, nakon brojnih, jako indikativnih, te neporecivih, autorovih otkrića na istom ovom lokalitetu, može se reći da ta ranija i preliminarna pretpostavka, kakvu osim toga i mnogi današnji arheolozi imaju za sve slične ovakve megalitske građevine u Dalmaciji i Hercegovini, u potpunosti pada u vodu, pri čemu na vidjelo dana izlazi jedna nova nevjerojatna i gotovo u potpunosti neočekivana činjenica – da je ova širokobriješka drevna monumentalna ‘ljepotica’ ne samo starija od perioda helenizma i vladavine Daorsa u kasnom željeznom dobu, već da je izgrađena u vremenu kad nitko od domaćih stručnjaka i arheologa ni u snu ne bi pomislio da bi ovdašnja ‘zaostala’ prapovijesna plemena mogla izgraditi građevinu ovakve monumentalnosti.

Riječ je o periodu kraja 3.tisućljeća pr.Kr.–odnosno o periodu prije više od čak 4000 godina, na prijelazu iz bakrenog u brončano doba. A da se ne radi o samo tek tako ‘običnoj’ monumentalnoj megalitskoj građevini sa megalitskim zidom samo s jedne strane, već o doslovce jednoj pravoj stepenastoj piramidi, pokazuju neporecive i kristalno jasno vidljive činjenice da se ukopani fino izvedeni stepeničasti zidovi prostiru i sa sjeverne, i sa zapadne, te isto tako i s južne strane ovog ogromnog ‘tumulusa’.

Najočitiji dokaz ovome može se uvidjeti sa sjeverne strane tumulusa gdje je autor blagim nedevastirajućim pomjeranjem nekoliko s vrha zarušenih kamenih komada, otkrio ponovno jedan nevjerojatan ukopani megalitski bedem od ogromnih klesanih blokova koji ustvari predstavlja samo sjeverni kontinuirani nastavak prethodno otkrivenog zida sa istočne strane.

Gledajući odnos ova dva megalitska zida jasno se vidi da se radi o temeljnoj najnižoj ali i najmonumentalnijoj zidanoj stepeničastoj strukturi koja se podjednako, samo još uvijek u potpunosti ukopano zarušenim i smrvljenim blokovima, nastavlja i sa zapadne te sa južne strane. Zanimljiva je činjenica to da je ova najniža, ujedno i najšira, megalitska stepenica ove drevne stepenaste piramide, u odnosu na sve ostale prema vrhu, izrazito najviša s visinom koja na istočnoj strani gdje je zid najviše i razotkriven izvorno premašuje 3 i više metara.

Posebno atraktivan, ali i nevjerojatno misteriozan uvid predstavlja karakter svih ovih razotkrivenih monumentalnih sekcija kiklopskog temeljnog zida s vanjske strane piramidalnog tumulusa, gdje se ispod trenutno vidljivih ‘donjih’ kamenih blokova kristalno jasno uočavaju ukopani najveći i najmonumentalniji klesani megalitski blokovi posloženi u najmanje dva reda. Također, pregledom svih na vidjelo pokazanih dijelova monumentalnog zida od klesanaca, zapažena je očita činjenica da se radi o prastaroj tehnici zidanja poligonalno obrađenim blokovima pri čemu su ovdje prisutni brojni jako raznoliko oblikovani blokovi pri čemu se uopće ne mogu nigdje pronaći dva identična ili barem slično obrađena bloka.

Obilaskom čitave građevine sa svih strana, jasno su postali vidljivi konstruktivni elementi ostalih gornjih fino zidanih stepeništa ili stepenastih konstrukcija, pri čemu postoji mogućnost da je s južne strane postojao svojevrsni ozidani dromos ili kameni prilaz u obliku stepeništa koji se uspinjao od podnožja pa sve do samog vrha ovog drevnog hrama. Nadalje, drugi također vrlo indikativan arhitektonsko-topografski element predstavlja otkriveni još jedan, ali posve zaseban te izdvojen sa vanjske sjeverne strane građevine, niski megalitski bedem s dva lica širok oko 1,0 – 1,5 m, koji poput kakvog vanjskog zidanog prstena obavija čitav sjeverni dio piramide.

Ovdje je nesumnjivo riječ o jednom specijalnom simboličnom vanjskom prstenastom zidu koji posve očito predstavlja svojevrsnu granicu koja odjeljuje drevni sveti prostor ili svetište od vanjskog okolnog prostora sa sjevernih strana.

Sami vrh ove stepenaste ilirske piramide jasno vidljivo je izvorno bio poravnat te je predstavljao svojevrsnu obrednu platformu na kojem su drevni ilirski stanovnici u pradavna vremena prije 4000 godina izvodili određene za njihovu zajednicu vrlo bitne rituale ili obrede, koji su možda bili arheoastronomskog karaktera u smislu molitava prema božanstvu sunca, ili pak obredi posvećeni nekom lokalnom vrlo štovanom božanstvu ili plodnosti, šuma i slično, dok s druge strane pronalazak neprocjenjivo vrijednog depozita brojne keramike te ostataka zubi i kostiju od stoke neposredno podno stepenaste piramide nedvojbeno ukazuje da je ovo mjesto predstavljalo prije svega drevno prahistorijsko žrtvište.

Ovdje se radi o, izuzev impozantnih megalitskih konstrukcija, o drugom najvrijednijem otkriću na čitavom ovom lokalitetu, čiji se detaljniji opis iznosi u idućem poglavlju. Tijekom kasnijeg vremenskog perioda nakon života u ovom drevnom prapovijesnom gradu, na samom vrhu piramidalnog tumulusa podignuta je bila manja kružna kula stražarnica, koja je mogla biti izgrađena od nekih drugih kasnijih Ilira koji su došli ili osvojili ovo područje, ili pak od rimske vojske nakon okupacije i konačnog sloma teško pokorljivih rodoljubnih Ilira Delmata koji su gotovo sigurno tijekom kasnijeg željeznog doba imali u svom posjedu ovaj dio širokobriješke općine.

Otkriće mnogobrojne jedinstvene ukrašene keramike stare oko 4000 godina, iz najstarijeg dijela brončanog doba, te iz prijelaza eneolitik-brončano doba

Ono što je u kontekstu čitavog ovog arheološkog lokaliteta najbitnije spomenuti, a što ustvari predstavlja i glavni pokazatelj ogromne misterioznosti čitavog ovog drevnog grada i njegovog nevjerojatnog megalitskog hrama na samom vrhu, jesu pronalasci brojne prapovijesne keramike po ovim terasama, ali i na samom megalitskom hramu na vrhu. Naime, sva pronađena keramika je jednolična, i istovremena, pri čemu sa svojim tipološkim odrednicama jasno pokazuje da se radi o keramici iz najstarijeg dijela brončanog doba, a u određenoj mjeri i o prijelazu eneolitik odnosno bakreno doba u brončano doba. 

U okviru svih ovih pronađenih ostataka keramičkih fragmenata, posebno vrijedno otkriće pa i svojevrsnu neočekivanu atrakciju, predstavlja razotkriveni depozit ili odlagalište obilja prapovijesne keramike ispremješane s brojnim ostacima kostiju i zubi konja, krava, koza, ovaca te druge stoke.

Ono što se pokazalo pri tome kao vrlo zanimljiva spoznaja, jest to da ovako ogromno obilje raznolike keramike s velikim udijelom ukrašenih posuda, što je sve ispremješana s također obiljem kostiju i zubi konja te ostale stoke, nedvojbeno ukazuje da se ovdje u tom drevnom prapovijesnom vremenu prije više od 4000 godina nalazila jedna svojevrsna otpadno-žrtvena jama u koju su odlagane žrtvovane životinje te ritualno položena ili razbijena keramika prilikom tadašnjih obreda.

Drugim riječima rečeno, ovdje se radilo o jako izraženim drevnim obredima, molitvama popraćenim ritualnim žrtvovanjima stoke, koja su se izvodila neposredno na samom vrhu stepenasto-piramidalnog tumulusa ustvari jedne monumentalne obredne građevine. Jednu vrlo zanimljivu, a i indikativnu, paralelu možemo pronaći na čuvenom hrvatskom arheološkom nalazištu iz eneolitika – Vučedolu kod Dunava.

Naime, ovdje je na isto tako čuvenoj vučedolskoj ‘gradini’ točnije na lokalitetu Gradac, u neposrednoj bočnoj blizini razotkrivenog vršnog zasebnog objekta tzv. megarona otkrivena, upravo poput ove ovdje iznad Dobrinja, jedna obredno-žrtvena jama u kojoj je pronađen čitav skelet jelena te pored njega obilje specifične vučedolske keramike (Dimitrijević, S., Težak-Gregl, T., Majnarić-Pandžić, N. 1998: Prapovijest. -Povijest umjetnosti u Hrvatskoj, Naklada Naprijed, Zagreb.).

U ovoj vrijednoj velikoj knjizi o prapovijesti, ovaj nalaz pored megarona na Vučedolu, upravo je razjašnjen i određen kao evidencija svojevrsnih obredno-kultnih aktivnosti u kojima su se žrtvovale životinje, u ovom slučaju jelen, uz što su se paralelno žrtvovanoj životinji u posebnoj jami ili depozitu odlagale brojne keramičke posude.

U svom kapitalnom i čuvenom radu, odnosno knjizi o religiji prapovijesnih stanovnika južnoslavenskih zemalja, poznati bosanskohercegovački arheolog Alojz Benac, s objašnjenjem i opisom ovog pronalaska na Vučedolu ide još i dalje pri čemu opisuje i navodi činjenicu da se ovdje radi o tzv.heliolatrijskom kultu, odnosno o kultu ili obredima posvećenim božanstvu sunca što temelji na specifičnim karakteristikama ukrasa na vučedolskoj keramici koji nesumnjivo imaju solarni karakter (Benac, A. 2012: Religijske predstave prastanovnika južnoslavenskih zemalja. -ANU BiH, Djela, knjiga LXXXIV, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 10, Sarajevo.).

Sukladno ovim ranijim izuzetno vrijednim zaključcima i tezama, uvažavajući nedvojbenu paralelu prisutnu na ovom nalazištu iznad Širokog Brijega gdje se također krije nevjerojatno obilje eneolitsko-ranobrončanodobne keramike ispremješane s brojnim kostima i zubima većih životinja sisavaca, može se zaključiti kako su se i ovdje, točnije na ovoj dobrinjskoj ilirskoj stepenastoj piramidi izvodili obredi posvećeni ili božanstvu sunca ili božanstvu plodnosti. A ovom zaključku umnogome doprinose čak i dan danas prisutni običaji u katoličkog stanovništva ovih krajeva po čitavoj Hercegovini koji su poznatiji pod nazivom ‘Blagoslov polja‘.

Naime, i sami ovaj kršćanski obred u kojem se tijekom proljeća otprilike u 5 mj.masovno pohode groblja i kapelice na otvorenom uz što se od strane svećenika predvodnika obreda upućuju molitve kojima se zaziva zaštita usjeva, kao i uspješna i plodna godina u smislu ratarskih kultura, ne predstavlja ništa drugo već samo kontinuitet ovog prastarog još prije nekoliko tisućljeća utemeljenog obreda.

Stoga, možemo zaključiti kako su na ovoj drevnoj kamenoj stepenastoj piramidi u planinama iznad Širokog, isto kao i danas, najvjerojatnije tijekom proljetnih mjeseci, tadašnji ilirski stanovnici čitave Dobrinjske drage imali svojevrsni svoj ‘ilirski blagoslov polja’ pri čemu su na vrhu ove specijalne i monumentalno izgrađene stepenaste građevine izvodili obrede i obredne molitve upućene njihovim božanstvima sa zazivom na plodnost usjeva koje su imali unutar plodne Dobrinjske drage, uz što su istovremeno žrtvovane neke specijalno za taj obred izabrane životinje, konji i drugi oblici stoke.

A koliko je jaki bio taj njihov obred, neporecivo pokazuje razotkriveno nalazište nevjerojatno obilnih keramičkih fragmenata te kostiju i zubi stoke. U okviru ovih razotkrivenih činjenica, također jednu gotovo identičnu analogiju možemo pronaći i na otoku Sardiniji, na jednoj nevjerojatnoj prapovijesnoj građevini, koja je što je vrlo interesantno također izgrađena u obliku svojevrsne stepenaste piramide ili zigurata, te na kojoj je otkriveno žrtvište ovaca, goveda i svinja, što je nakon tog otkrića opisano kao najranije poznato žrtvište zapadne Europe s monumentalnom građevinom, a riječ je o danas popularnom i poznatom turističkom lokalitetu Monte d’Accoddi na sjevernom dijelu Sardinije koje potječe iz bakrenog doba.

U pogledu ovog drevnog širokobriješkog žrtvišta te pronađenog depozita mnogobrojne keramike izmješane s kostima i zubima stoke, jedna vrlo zanimljiva pa i paradoksalna činjenica ogleda se u tome da je ovo, izuzetno vrijedno nalazište pokretnog arheološkog materijala otkriveno ni više ni manje kroz svojevrsnu ‘devastaciju’ južnog dijela ove gradine.

Naime, još ranije, od samog podnožja od zaseoka pa sve do iznad same piramidalne gomile tj.gradine probijen je široki makadamski put kojim prometuju i to relativno često brojni kamioni, džipovi te ostala vozila iz pravca Bogodola i Ladine prema Crnču, ili u suprotnom smjeru. Upravo je najveća ”devastacija” napravljena na prostornim segmentima prethodno opisanih stambenih terasa s južne prisojne strane gradine, te posebno u neposrednom južnom ili prisojnom podnožju vršnog kamenog piramidalnog tumulusa gdje je ova cesta doslovno prešla i razorila veliki južni te jugozapadni dio kameno-terasastih prapovijesnih konstrukcija.

No, da stvar bude paradoksalna, upravo je zahvaljujući ovoj ”devastaciji” odnosno probijenoj cesti – na vidjelo dana izašlo prevrijedno nalazište obilja specifične prapovijesne keramike stare oko 4000 godina, jer da se nije cesta probila ovdje, ne bi se nikad ni razotkrilo ovo nalazište budući da je bilo ispod vidljive kamene površine. U tom kontekstu, autor je obilaskom tog dijela makadamske ceste popevši se neposredno iznad nje ugledao jedan obrušeni i zasječeni vidljivi profil tamne gotovo potpuno crne zemlje – crnice iz kojeg su izvirivali mnogobrojni keramički fragmenti.

Približavanjem pobliže, pred očima se ukazalo jedno pravo otkriće, odnosno – ispod ostataka izvornih kamenih naslaganih konstrukcija te u njihovim temeljnim dijelovima razotkriveno je jedno pravo drevno odlagalište mase ostataka keramičkih tj.zemljanih posuda, ali i brojnih fragmenata kostiju te zubi od konja, koza, krava i ostalih oblika stoke. 

Površinskim pregledom ustanovljeno je da je već i ranije, neposredno tijekom i poslije izvođenja radova probijanja ove ceste, ogromna količina keramike i dijela kulturnih slojeva ‘otišla’ ili se obrušila podno te ispod današnje ceste, dok je na ovom dijelu, na svu sreću zaostao jedan znatniji dio ovog vrijednog depozita pokretnog materijala. No, šta je najzanimljivije i najatraktivnije u cijeloj ovoj priči vezano za ove keramičke ostatke?

Naime, nakon površinskog nedevastirajućeg autorovog pažljivog prikupljanja brojnih keramičkih komada s preventivnim ciljem zaštite od daljnje devastacije budući da bi se sigurno tijekom narednog perioda usljed erozije, atmosferilija, leda, mraza, kiše te osipanja, ovo nalazište posve uništilo i devastiralo, naknadnim komparativno-analogijskim metodama proučavanja i analize – došlo je se do neporecivog uvida da se ovdje nalazi gotovo isključivo jedna specifična keramika stara oko 4000 godina.

Na presječenom, te relativno tanjem, no s keramičkim ostacima nevjerojatno bogatom, kulturnom sloju ispod površinskog kamenog pokrova na nekih 30 cm dubine, autor je uspio pažljivim pokretima izvući i prikupiti znatan dio fragmenata keramike među kojima su brojni komadi s različitim oblicima ‘ukrasa’ ili aplikacija. Nakon toga, gotovo svi ovi komadi keramike isprani su vodom te blago očišćeni od zalijepljene zemlje i ostalog taloga, pri čemu su potom ostavljeni na ravnoj površini kako bi se osušili i snimili.

Tijekom ovih radnji na veliko iznenađenje među svim tim brojnim fragmentima kristalno jasno su se pokazali specifični oblici ukrasa na vanjskim stijenkama keramičkih, odnosno zemljanih posuda. Kroz daljnju metodu komparativno-analogijske analize, temeljenu na proučavanju osnovnih tipoloških i stilskih odlika keramike, na vidjelo su izašle pojedine specifičnosti prema kojima se sav keramički materijal može sasvim pouzdano svrstati u vremenski period najstarijeg dijela brončanog doba, kao i u prijelazni period iz eneolitika u brončano doba, a što ide otprilike u starost oko 4000 godina prije sadašnjosti, ili oko 2000 god.pr.Kr.

U tom kontekstu potrebno je naglasiti kako gotovo sva prisutna te pronađena keramika na ovom lokalitetu ima stopostotnu analogiju s tzv. Nečajno fazom Posuške kulture, dok isto tako nosi jako velike podudarnosti Cetinskim i Protocetinskim oblicima, ali osim toga, sadrži pojedine karakteristike i elemente prisutne u eneolitsko-brončanodobnim kulturama Vučedola, Ljubljanskog barja te djelomično i Hvara tj. Grapčeve špilje na otoku Hvaru. Drugim riječima može se reći kako je ovdje prisutna, i neposredno uz vršni piramidalni tumulus, kao i posvuda po stambenim terasama na prisojnoj padini, tipična keramike Posuške kulture – Nečajno faze.

Pa su tako među svim pronađenim i snimljenim fragmentima keramike s relativno najvećim brojem ili udjelom zastupljeni oblici koji na vanjskoj strani oboda posude imaju vitičasta te polumjesečasta ispupčenja, ponekad u vidu tzv.pseudo ili lažnih drški. Nadalje, dodatni ukrasni stil jest to da su među navedenim posudama s polumjesečastim ispupčenjima prisutne i one posude kod kojih je sami obod ili završetak tih lučnih ispupčenja dodatno ukrašen oštrim žljebovima koji su najvjerojatnje napravljeni ubodima noktiju ili kakvih oštrih uskih predmeta.

Osim njih, drugi čest ukras predstavljaju isto tako navjerojatnije prstima modelirana bradavičasta ispupčenja, prisutna također najčešće na gornjem obodnom dijelu ramena posude. Iduće jako znakovito stilsko obilježje ukrašavanja na pronađenoj keramici predstavlja tzv.metličasti ukras koji je što vrlo neobično i pomalo neočekivano, pronađen na znatnom broju fragmenata keramičkih posuda s ovog jedinstvenog megalitskog lokaliteta iznad Širokog Brijega.

Ovdje se radi o specifičnom gustom gotovo mrežastom linijskom urezivanju paralelnih i ne paralelnih tankih linija bez nekog jasno vidljivog šematskog načina orijentacije nanešenih linija, no svakako jednom od vizualno karakterističnih pa i atraktivnih načina ukrašavanja vanjskog ruba posuda. Unutar brojne stručne arheološke literature te u brojnim radovima i knjigama, sama ova specifična keramika nosi često epitet odnosno naziv ‘Metličasta keramika‘.

Ono što se sa sigurnošću može kazati jest da ovako znatan udio razotkrivene metličaste keramike na ovom lokalitetu jasno pokazuje da ona predstavlja vrijedni i specifični vrlo jasan tipološko-stilski element prema kojemu se mogu izvlačiti jasne kronološko-kulturološke karakteristike ovog arheološkog nalazišta. Također, u okviru svih pronađenih, te indikativnih stilskih odlika ukrašavanja, neophodno je spomenuti prisustvo specifičnog vida ukrasnih aplikacija na vanjskom pretežno gornjem dijelu oboda posude ili na predjelu tzv.ramena posude, u formi plastične trake s valovito-jastučastim izbočenjima i uleknućima proizvedenim utiskivanjem prstiju.

Isto tako, sljedeći bitan vid razotkrivenih ukrasa na obodima posuda, koji vrlo često prati prethodno navedeni aplicirani ukras prstiju, jesu bradavičasta izbočenja koje su negdje gušća te raspoređena u jednoj uzdužnoj horizontalnoj liniji obično na rubu ramena posude, dok su negdje rjeđa u vidu samostalno izvedenih bradavičastih izbočenja. Izuzev svih ovih spomenutih vidova ukrašavanja, postoje i još drugi raznolikiji tipovi, no oni su sad zasad uslijed jako malog brojčanog udjela nasprem svim ostalim keramičkim oblicima, relativno zanemariv element.

Kao što je prethodno spomenuto, upravo je daleko najveća i neporeciva analogija ovakvih ukrašenih oblika keramike s brojnim ranije pronađenim i opisanim fragmentima posuda s poznate gradine Nečajno koja se nalazi izmađu Gruda i Posušja. Ustvari ovdje je potrebno kazati da gradina Nečajno predstavlja upravo jedno od najvažnijih tipoloških nalazišta u okviru poznate i opisane tzv. Posuške kulture ranog brončanog doba, ali i to da osim gradine Nečajno, druge integralne dijelove Posuške kulture u najvećoj mjeri predstavljaju prapovijesne gradine i vangradinska naselja opisane u radu Petra Oreča iz 1977 godine (Oreč, P. 1977: Prapovijesna naselja i grobne gomile – Posušje, Grude i Lištica, GZM, Sarajevo.).

Ovaj Orečov rad predstavlja ustvari neprocjenjivo vrijednu okosnicu i samu srž kasnije definirane Posuške kulture budući da su u slikovnim tablicama na kraju teksta rada prikazani svi vrjedniji pokretni pronalasci s obrađenih gradina uz opisne dodatke analogije s drugim nalazištima. Temeljem ponajviše ovog Orečovog rada, malo kasnije, Borivoj Čović je napisao i objavio preliminarno definirajući opis tada novootkrivene Posuške kulture unutar svog rada istog naziva (Čović, B. 1989: Posuška kultura, GZM, Sarajevo.).

Upravo se unutar ova dva vrijedna arheološka rada mogu pronaći neporecivi analogijski primjeri gotovo identičnih oblika kakvi su pronađeni ovdje na ovom prastarom megalitskom kompleksu iznad Dobrinja kod sela Gornji Crnač. Pa se tako najsličniji, pa i gotovo identični oblici keramičkih posuda odnose na posude ili komade opisane u radu P.Oreča iz 1977: br.2,4 i 10 – tab.XII, br.4,13,14 – tab.XIII, br.1,2 – tab.XIV s gradine Nečajno, zatim br.12 – tab.VIII s Pejića torine, br.14,15,16 – tab.IX s gradine Batingrad, te br.17,20,21,22 – tab.X s Muslića.

Druga neporeciva analogija nađenih posuda s ove širokobriješke ilirske piramide vidljiva je na posudama prezentiranim u radu B.Čovića iz 1989: br.8,9,10 – sl.9, br.2,3,4,8,9,10 – tab.I, br.8 – tab.III, br.1,4,5,7,8 – tab.IV, br.3 – tab.V, br.4,5 – tab.VI s gradine Nečajno, zatim br.2 – tab.XIV s gradine Sovići, te br.1,3 – tab.XVII s lokaliteta Gagrice-Hatelji.

Izuzev ova dva prevrijedna arheološka rada, pronađeni komadi ukrašenih i neukrašenih zemljanih posuda podno ilirske stepenaste piramide u Dobrinju imaju također nepobitnu i očitu analogiju u nekim drugim radovima, pri čemu možemo izdvojiti rad, ustvari knjigu o Ravlića pećini kod Gruda (Marijanović, B. 2012: Ravlića pećina – Prapovijesno naselje. -Franj.arh.zbirka – Matica Hrvatska Grude, Mostar.). Unutar ove knjige u kojoj se detaljno opisuje arheološki kontekst i pronađeni pokretni materijal iz raspona rani neolitik – rano brončano doba, gotovo identični primjerci s ovima iznad Širokog odnose se na primjerke prikazane u tablama tab.LX, LXI, LXXV, LXXVIII, LXXIX, LXXXI i LXXXVII.

U pogledu tipova i odlika ukrašavanja, najviše podudarnih i analognih primjeraka predstavljaju komadi s vitičasto-lučnim ispupčenjima, plastičnim prstasto-bradavičastim aplikacijama, te metličastim ukrašavanjem. Što se tiče samog izgleda i generalnog tipa posuda, razvidno je da među pokretnim ostacima koji su prisutni na ovom lokalitetu dominiraju raznoliki oblici plitkih zdjela, zatim lonci ili vrčevi s dobro zaobljenim trbušnim dijelom, dok se rjeđe mogu pronaći i jako fine zdjele ili manji vrčevi tankih djelomično glačanih stijenki. Također vrijedi spomenuti da se među glačanim posudama daju zamijetiti pojedini fragmenti posuda koji s vanjske strane sadrže gotovo potpuno crnu glazuru.

Daljnja, i ustvari najvrjednija karakteristika sve ove prisutne te pronađene keramike, jest njezin kulturno-kronološki kontekst, odnosno starost koju ona pokazuje, te kulturnu pripadnost ljudi koji su ovdje živjeli u tom davnom vremenu. Pa se tako temeljem brojnih iznešenih zaključaka o starosti nalazišta točno ovakve keramike tipa Nečajno, odnosno Posuška i Cetinska kultura, unutar ranije navedenih arheoloških radova i knjiga, kao i pojedinih drugih radova, može prilično sigurno starost odrediti u periodu samog kraja trećeg, te početka drugog tisućljeća pr.Kr., a što upravo odgovara vremenu od prije 4000 godina.

U ovom stratigrafsko-kronološkom kontekstu jako je važno istaći da postoje međusobna razilaženja i nepodudarnosti u navodima o vremenskom rasponu, počecima i dosezima ovog najstarijeg dijela brončanog doba, i ustvari završnog dijela eneolitika ili bakrenog doba. Pa su tako, u mnogim pojedinim recentnijim radovima, dodatnim analizama C14 izotopa ugljika nalazišta upravo ovakve keramike iz ovih razdoblja, na vidjelo proizašli rezultati koji su gornji kronološki reper pomakli još uviše odnosno u još stariji vremenski period kao početni dio razvoja te kulturološke faze, pri čemu se taj početak ovih kulturnih horizonata sa specifičnom metličastom keramikom, zatim s keramikom Protocetinskih, Cetinskih te obilježja Nečajno tipa Posuške kulture, stavlja u period kraja trećeg tisućljeća prije Krista.

U okviru toga, u već navedenoj knjizi B.Marijanovića o Ravlića pećini, počeci horizonta s keramičkim ostacima koji su upravo najsličniji ovima ovdje pronađenim kod megalitskog piramidalnog hrama iznad Širokog Brijega, po pitanju apsolutne kronologije generalno su određeni čak u četvrto tisućljeće pr.Kr.dok je završetak ostavljen pod upitnikom poradi već spomenutih brojnih razilaženja među raznim autorima koji su opisivali ovakva nalazišta i ovakvu keramiku.

Kao što je ranije spomenuto, osim u vizualno-stilskom pogledu, i u kronološko-znanstvenom smislu, veliku specifičnost i vrijednost predstavljaju relativno brojni pronađeni komadi tzv.metličaste keramike. U tom kontekstu posebno vrijedi izdvojiti jedan arheološki rad o prapovijesnoj keramici iz jedne pećine u Istri (Čuka, M. 2010: Tipološka obrada odabranih ulomaka prapovijesne keramike iz Pećine ispod sela Srbani. -Histria_Ha40, Pula) u kojem se među brojnim fragmentima keramike analizira kronološko-kulturološki aspekt metličaste keramike.

Pa se tako u ovom radu navode mišljenja dvojice poznatih bh arheologa B.Čovića i B.Govedarice, gdje se po Čoviću metličasta keramika u Istri javlja krajem eneolitika i zalazi u prvu prijelaznu ili inicijalnu fazu samoga početka ranog brončanog doba. Nadalje se navodi kako i Govedarica dijeli ovo mišljenje, te osim toga smatra i kako sve okolnosti upućuju na to da metličasta keramika odgovara jednom ranijem razdoblji koje je prethodilo brončanom dobu.

Isto tako navodi se mišljenje Govedarice da se metličasta keramika na području sjeveroistočne Italije (okolica Trsta) pojavljuje samo u slojevima ljubljanske kulture, dok se izvan Italije javlja u slojevima vučedolske i postvučedolske kulture, temeljem čega isti ovaj autor smatra da se masovna pojava metličaste keramike treba staviti u razdoblje eneolitika, ne zanemarujući mogućnost njenog produžetka i zalaska u početne horizonte ranog brončanog doba.

Gledajući sveukupnost stilsko-ukrasnih i općenitih odlika svih keramičkih ostataka prisutnih i nađenih na prostoru ilirskog megalitskog svetišta i čitavog terasastog naselja podno njega, gotovo nedvojbeno se ova keramika može svrstati pod Posušku kulturu. No, da i pojedini stariji ranobrončanodobni kulturni slojevi i horizonti koji su prisutni po nekim gradinskim te vangradinskim naseljima Posuške kulture, sežu u starost preko 4000 godina, pokazuje završni dio rada B.Čovića o Posuškoj kulturi, gdje na samom kraju zaključka autor nedvosmisleno kaže da se početak ranog brončanog doba koji se odnosi na stariji dio Nečajno faze posuške kulture, mora postaviti znatno više nego li se to uzimalo ranije, i to čak u vrijeme posljednjih stoljeća 3.tisućljeća pr.Kr.

Kad sve ovo prethodno navedeno, uključujući sve ove ranije radove i knjige, te svu pronađenu keramiku na ovom lokalitetu, sagledamo konačno u cjelini, postaje razvidno da se ovdje nalazi jedan nevjerojatan megalitski kompleks s monumentalnom vršnom ceremonijalnom građevinom u obliku stepenaste piramide, što je sve skupa staro oko 4000 godina, a vrlo moguće i koje stoljeće starije od toga.

U pogledu samih, obilnih ostataka keramike koji su od strane autora pronađeni na ovom lokalitetu, neophodno je istaći kako ova keramika, sa svojim jedinstvenim stilskim specifičnostima, te sa kontekstom u kojem se javlja, kao i kronološkom indikacijom, nepobitno predstavlja jednu novootkrivenu neprocijenjivo vrijednu i značajnu kulturnu baštinu, kako Širokog Brijega, tako i čitave zemlje.

Iz tog razloga, autor ovog rada, planira sve one oblikom i stilom najreprezentativnije komade pronađenog prapovijesnog keramičkog posuđa, uz jedan vezujući specijalno izrađeni panel-poster, pokloniti Franjevačkom muzeju-galeriji u Širokom Brijegu, naravno, s nadom za susretljivost i prihvaćanje ove besplatne donacije iznimno vrijedne kulturno-povijesne materijalne baštine područja Širokog Brijega, uvažavajući činjenicu da ne samo ova crkveno-franjevačka muzejsko-galerijska institucija, već i svaka druga na prostorima BiH, predstavljaju najveće čuvare kulturne i materijalne baštine katoličko-bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini.

‘Dobrinjska ilirska piramida’ – (novi) neprocjenjivo vrijedan širokobriješki brend, i jedinstveni kulturno-historijski spomenik BiH, ali i čitave regije

S obzirom na ova najnovija, uistinu neočekivana otkrića, prije svega monumentalnosti arhitekture vršnog tumulusa u stilu stepenaste piramide izgrađene od pomno klesanih ogromnih poligonalnih kamenih blokova, a posebice otkrića depozita mnogobrojne jedinstvene ukrašene keramike s prijelaza eneolitik-brončano doba, može se posve utemeljeno kazati kako ova monumentalna građevina – Dobrinjska ilirska piramida – predstavlja jednu od najvećih arheoloških senzacija u ovoj zemlji, ali i u čitavoj regiji.

U okviru toga, važno je istaći da dosada još uvijek, čak u ovom dijelu Europe, nije pronađena baš ovako monumentalna građevina sa ovakvim megalitskim zidovima od pomno obrađenih kamenih poligonalnih blokova, a koja pri tome ima ovoliku starost, preko 4000 i više godina. Iz tog razloga, Široki Brijeg, i svi širokobriježani, mogu s pravom biti jako ponosni na ovo nevjerojatno kulturno nasljeđe, na ovu vlastitu kulturno-povijesnu graditeljsku baštinu koju su im njihovi preci Iliri ostavili u nasljeđe, a posebice zbog činjenice da se ovako monumentalna, a ovoliko stara, građevina ili bolje rečeno kulturni spomenik, ne nalazi gotovo nigdje u široj regiji.

Dakle, da samo naglasimo činjenicu, da je ova monumentalna ilirska stepenasta piramida izgrađena najmanje 600-700 godina prije čuvene Mikene u Grčkoj koja se u cijelom svijetu uzima kao glavni i najreprezentativniji primjerak kiklopskih zidova i kiklopskih građevina. Dakle, širokobriježani i svi mi ustvari koji smo podrijetlom s ovih krških dinaridskih prostora, i svi mi koji potječemo od Ilira, možemo s pravom biti ironični i reći – žao nam je Grci, žao nam je Ahejci, žao nam je Mikenjani – mi smo počeli ovdje prvi klesati kamen, ovdje su građeni najstariji megalitski ili kiklopski zidovi od klesanog kamena na europskom kopnu, i ovdje su se gradile kamene piramide u isto vrijeme kad i piramide u Egiptu.

Uistinu, iako je ovo ironično rečeno, ili možda nekome izaziva podsmjeh, ovaj novootkriveni megalitski ilirski hram i čitavi ilirski grad u planinama iznad Širokog Brijega, sa svim svojim ostacima i artefaktima jednostavno neporecivo potvrđuju sve ove navedene činjenice.

A ako ovome svemu pridodamo također neporecivu činjenicu da još uvijek niti blizu nisu do kraja na vidjelo dana izašli preostali zatrpani i ukopani dijelovi vanjskog kiklopskog stepeničastog zida na ovoj ilirskoj piramidi, koji se pak na brojnim dijelovima jasno naziru, može se komotno reći da ukoliko bi se ikad ili nekad, čitav ovaj megalitski spomenik iskopao do kraja i pri tome u potpunosti raščistio, uz paralelnu rekonstrukciju ili restauraciju vršnih suhozidnih stepeničastih konstrukcija koje su danas zarušene, na svjetlo dana bi izašla jedna nevjerojatna prapovijesna monumentalna građevina koja bi sasvim sigurno postala jedan od najprepoznatljivijih brendova Širokog Brijega, i čitavog ovog kraja.

Iako bi se već sada ovaj spomenik kulture star oko 4000 godina mogao tako nazvati s obzirom na vidljivu izvornu monumentalnost, on bi se nakon eventualnog potpunog iskapanja i restauriranja, uistinu s pravom mogao prozvati svojevrsnom ‘novom’ – ‘širokobriješkom ljepoticom’. Izuzev ovog ogromnog lokalnog kulturno-povijesnog značaja kao jedinstvene graditeljske monumentalne baštine, ovaj monument odnosno ova drevna ilirska stepenasta piramida kod Dobrinja spada u otkriće koje na jedan način mijenja dosadašnje udžbenike povijesti i arheologije, ili bolje rečeno – otkriće koje mijenja dosadašnju pisanu povijest ovog područja i ovih naroda.

To se prije svega odnosi na to – da je s ovim otkrićem na vidjelo izašla jedna nova neporeciva povijesna spoznaja i povijesna arheološka činjenica – koja nam kazuje da je na ovim područjima tj.u ovom južnom dijelu BiH – uistinu postojala jedna prava prapovijesna civilizacija, civilizacija drevnih Ilira, koji su kao što neporecivo vidimo, gradili monumentalne građevine od klesanog kamena još u vremenu kraja 3.tisućljeća pr.Kr.

Pri tome, jedan veliki brojčani udio tih ilirskih monumentalnih građevina odnosi se na svojevrsne prave stepenaste piramide, odnosno na prastare megalitske hramove izgrađene u obliku stepenastih piramida, dok se drugi udio odnosi na ogromne zidane prapovijesne gradine među kojima su neke ostaci pravih impozantnih arheoopservatorija, neke ostaci obredno-žrtvenih građevinskih kompleksa, a neke su pak ostaci pravih izgubljenih, zaboravljenih i nikad istraživanih drevnih gradova.

Unatoč tome što ove ‘naše’ ilirske piramide nisu u rangu dimenzionalnosti i monumentalnosti kao one u Egiptu, ipak s obzirom na neporecivu ogromnu brojnost golemih ilirskih ‘tumulusa’ koji su ustvari u izvornom arhitektonskom vidu – stepenaste piramide, ovu tek razotkrivajuću kulturno-povijesnu graditeljsku baštinu Hercegovine osim što je moramo tek započeti detaljnije i sustavnije istraživati, moramo je početi znatno više cijeniti, ali i puno više biti i ponosni s jednom neporecivom činjenicom da i mi ovdje u ovom jugoistočnom dijelu Europe imamo jedinstvene graditeljske povijesne ostatke s vrlo velikim budućim kulturno-turističkim potencijalom za iskorištavanje.

Ukratko rečeno – prapovijesne ili ilirske gradine, te tumulusi ili gomile – su jedan nevjerojatno moćan i prepoznatljiv brend Hercegovine, koji je još uvijek gotovo u potpunosti neiskorišten u kulturno-turističkom segmentu. Koliki je preogroman i nevjerojatan potencijal ovih drevnih hercegovačkih suhozidnih lokacija, može nam pokazati već sama činjenica, u kojoj ogromnoj mjeri, oduševljeni i na jedan način zapanjeni ostanu mnogobrojni stranci kad im se pred očima samo pokaže satelitska snimka nekih od topografsko-vizualno atraktivnijih gradina.

Dok posebice svi stranci i svi oni iz regije koji su zainteresirani za ove drevne povijesne lokalitete, s ogromnim pozitivnim iznenađenjem budu oduševljeni, ali i iznenađeni s činjenicom da se svi ovakvi, toliko brojni monumentalni prapovijesni lokaliteti kriju na ovim prostorima koji od strane struke, i od strane turističkog segmenta, nisu uopće taknuti, a kamoli iskorišteni. Ako svemu ovome, i svim ovim ilirskim kamenim monumentima, pridodamo i nedjeljivi segment prirodnih ljepota i atrakcija, sasvim je jasna neporecivost ogromne privlačnosti i potencijala za turističko-kulturnom valorizacijom ovih lokaliteta.

S ovim činjenicama postaje jasan i potencijal ovog bajkovitog montanog predjela sjeverno od Širokog na kojem se pored opisanih megalitskih građevina, nalaze brojne prirodno-geološke atrakcije, prije svega spoj prekrasne šume sa specifičnim sedimentnim vapnenačkim i laporovitim stijenama, kanjoni koji ostavljaju bez daha, impresivne misteriozne špilje, jame i izvori, kao i mnogobrojna nalazišta interesantnih fosila starih između 45 i 90 milijuna godina.

U tom kontekstu, s obzirom na pristupačnost i geografski položaj ovog prostora, najveći budući potencijal za iskorištavanje odnosi se na rekreativno-turističke vidove aktivnosti, u zadnje vrijeme poznatije kao tzv.outdoor aktivnosti, pri čemu se to ponajviše odnosi na brdski biciklizam, zatim planinarenje, treking ili škraping, pa potom speleologiju, ali i na svako obično rekreativno posjećivanje prekrasnih gotovo rajskih livada i šumaraka ograđenih drevnim suhozidima koji se prostiru uzduž čitave Dobrinjske drage.

Preuzeto od: Blogspot.com