Lažna historija koju nam pokušavaju servirati!!!

OBAVEZNO ČITANJE!

Moje zapažanje:

Sam početak teksta počinje sa srbi i hrvati. Znači tako oni vide nas i sve ostale. Po njihovom Mi smo došli doselili se a oni su starosjedioci i pored toliko dokaza i dalje lažnu historiju pišu i lažima se služe ali istina je uvijek pobjedjivala a za razliku od njih mi imamo dosta dokaza koji pobijaju ovu notornu laž.

-Pokrštavanje ili prekrštavanje Srba i Hrvata u srednjem vijeku

-Sukobi religija, stare, narodne, arijansko-bosanske vjere i Rimo-Carigradskog kršćanstva na Balkanu

-Veza između krstaša i krstaški ratova protiv Bosne i uspona katoličkih Nemanjića u Raškoj

-Veza i suradnja muslimana Saracena i Slavena, prije Osmanlija

Večeras donosimo malo duži tekst, ali svako ko prati ovu stranicu i koga zanima istina o srednjevjekovnom Balkanu, ovaj tekst treba da pročita do kraja, hvala!

“..Ilir je zapravo vjerski pojam jer je na Balkanu vjera oduvijek bila važnija od nacije, a i danas je vododjelnica ovih tragičnih naroda nastalih na geopolitičkoj vjetrometini koja stalno ometa ispravnu nacionalnu koagulaciju. Riječ ‘Ilir’ je pojam iz iskonskog arijskog kršćanstva, a znači ‘prosvijetljen, duhovno preporođen’, biblijskim rječnikom kazano ‘rođen odozgor’. Na našem prostoru, dakle, ne samo da imamo kontinuitet života jednog te istog naroda, već je glavni sadržaj povijesti tog kontinuiteta nasrtanje na njega i njegov prostor motivirano činjenicom da se baš ovdje nalazi korijen iskonskog kršćanstva i samim tim cjelokupne zapadne civilizacije.

Nasuprot Ilirima i Slavenima stoje latini to jest lacmani prvenstveno u vjerskom smislu; razlika je ne toliko genetička koliko vjerska. Kada, recimo, Toma Arhiđakon, katolički to jest latinski apologet, piše o Slavenima (Toma Ilire niti ne spominje) i Latinima, onda se njegovo pisanje prvenstveno odnosi na vjersku šizmu, a ne na narodnosnu različitost. Oni koji to zanemaruju, zanemaruju činjenicu da čitava povijest Balkana uglavnom nije ništa drugo do povijest vjerskog ratovanja, ali baš to se mora skloniti u stranu da se zamagli istina. A što je istina? Istina je da je kršćanska vjera još od Nicejskog sabora krivotvorena pa onda nametana svima, a osobito nama.

Dakle, službena historiografija nema dokaze da su Dalmatinci i drugi Iliri romanskog, grčkog ili nekog drugog nepoznatog indoeuropskog podrijetla. Nema takvih dokaza ni genetičke, ni etnološke, ni antropološke, ni povijesne prirode. Možemo slobodno reći i dapače moramo svugdje isticati da su krivotvorena vjera i povijest uzrok svake pogibelji i stradanja našeg naroda. Suprostavljanje krivotvorenoj povijesti i vjeri je vrhunski čin istine i slobodarski čin par excellance. Ne, dakle, odustajanje od povijesti i vjere, kako to suvremeni zavojevači hoće, nego odustajanje od zabluda i krivotvorina; borba za mudrost, znanje i istinu.

Vladajuće strukture, krivo obrazovane i zavedene u službu stranog zaposjedanja, dalmatinsko ime izvlače iz albanske riječi Delje ili Deljma što znači ovca. Prvo treba kazati da su Albanac i Šiptar, što se Balkana tiče, izvorno dva različita pojma, a Šiptari (nipošto nije uvreda, taj narod sam sebe i dalje tako zove) postaju Albanci tek nakon doseljenja u Albaniju koja je izvorno slavenska zemlja što svjedoče bezbrojni tamošnji toponimi. Ne radi se o tome da današnji Albanci to jest Šiptari nemaju pravo biti tu gdje se danas nalaze. Radi se o tome da je povijesna istina potrebna svima da prestane instrumentalizacija sukoba koji je raspaljen izvana u svrhu porobljavanja svih nas.

Antički Dalmatinci i slavenski Arbanasi su izvorno stanovništvo Albanije, a današnji Albanci su Šiptari doseljeni na Balkan preko južne Italije u XI. stoljeću, a potiču najvjerojatnije s Kavkaza. Međutim, pojam Albanija na Balkanu pojavljuje se već kod Klaudija Ptolomeja u drugom stoljeću poslije Krista i daleko je stariji od 1054. godine kada se današnji ‘Albanci’ prvi put spominju u bizantskim kronikama.

Koji je konkretan povod doseljavanju Albanaca na Balkan? Koji je kontekst tih događaja?

To je doba saracenske dominacije Sredozemljem to jest doba koje prethodi križarskim ratovima. To je također doba crkvene šizme i doba kada prestaje vladavina tzv. narodnih vladara u Hrvatskoj, a nedugo zatim slijedi uspon Nemanjića. Zanimljivo je da se u našim povijesnim udžbenicima te pojave nikada ne dovode u vezu iako su usko povezane: hrvatsko kraljevstvo su oborili križari, a Nemanjiće su doveli na vlast upravo ti isti križari koji žare i pale čitavim Mediteranom!

No krenimo redom. Prvi križarski rat pokrenut je navodno radi saracenskog osvajanja Jeruzalema u Palestini. Očito je to za Katoličku crkvu ogroman problem možda zbog toga što je potrebno ukloniti određene dokaze iz lažnog Jeruzalema, ali sigurno zbog toga što Saraceni, tada već u vjekovnom paktu sa Slavenima, praktički gospodare Mediteranom. Oni preko Južne Italije, Španjolske i Balkana ugrožavaju kršćanske šizmatike koji se prikazuju za pravovjerne, a u biti su zlikovci koji kroz milenije svoje tragove sakrivaju, bolje reći prekrivaju leševima svojih žrtava.

Naime, jedan od glavnih, ali skrivenih ciljeva križarskih ratova bijaše vjerska i svaka druga pacifikacija Balkana na kojem je još uvijek dominantna tzv. arijanska šizma. Ta arijanska šizma, a zapravo prava vjera, jednostavno rečeno – kršćanstvo, je jednaka opasnost saracenskoj okupaciji Jeruzalema u Palestini. Dapače, radi se o istom ratištu jer su Slaveni i Saraceni usko povezani.

Najljepša gradska četvrt velikog saracenskog uporišta Palerma zvala se Harat as Sakaliba, od arapskog imena za Slavene ‘Saklab’, u množini Sakaliba prema grčkom ‘Sklabenoi’. Povjesničar Casiri o tome govori ‘Scalabitae sunt Illyri vulgo Esclavones’ iliti ‘Skalabiti su Iliri zvani Slaveni’. Džamiju u spomenutoj četvrti u Palermu izgradio je saracenski knez nadimkom Saklab što jasno govori tko je on bio. Dakle, nisu slavensko-muslimanske veze uspostavljene za vrijeme Turaka, već su mnogo starije i dublje tako da se ni kasniji prodor Turaka na Balkan ne može promatrati van ovog konteksta. Osmanlije su saracenski nasljednici, a krvne veze osmanske dinastije i slavenskih dinastija s Balkana je nemoguće zanemariti.

Slavena-Saracena je na Siciliji i Španjolskoj bilo toliko mnogo da su osnivali i svoje nezavisne kneževine, a toliko su ojačali da Fridrich II s njima ratuje u XIII. vijeku te ih potiskuje sa Sicilije u središnju Italiju. Negdje oko 1320. godine papa Ivan XXII šalje zagrebačkog nadbiskupa Augustina Kažotića da taj kraj ‘zaražen saracenskim zabludama očisti’ jer mu očito pušu za vratom. Iz navednog nas u oči gleda sasvim druga povijest od one koju su nas učili, a iz koje je jasno da su Slaveni saracenski saveznici što nije slučajno budući da se radi o TEOLOŠKOJ BLISKOSTI u vrijeme kad je teologija daleko iznad nacije, a kamoli politike. Zašto ove prevažne događaje nitko ne spominje? Zašto se prešućuje prava povijest?

Da su križarski ratovi upereni jednako protiv Slavena koliko i protiv Saracena jasno je svakom nepristrasnom promatraču budući da su uvodne, a nerijetko i glavne štete križara napravljene na Balkanu. Budući da im Slaveni nisu ostali dužni, ponekad križari, poučeni prijašnjim jadima, Balkan široko zaobilaze. Pravoslavizacija Srba i katolizacija Hrvata ((( Današnji Hrvati su zapravo rimokatolički Slaveni, a današnji Srbi su ti isti samo pravoslavci ))) JE DIO ISTE SUBVERZIVNE POLITIKE PROTIV ISKONSKOG KRŠĆANSTVA I NARODA KOJI GA BAŠTINI

Naime, u to vrijeme Hrvat – Slaven, je jednak odnosu Latinaš – Glagoljaš, odnosno Katolik – Arijanac. Tko ne vjeruje, neka pogleda kod don Ante Škobalja.

I sami Hrvati su nekada bili arijansko pleme kao što to navodi i Toma Arhiđakon, ali su onda za vrijeme Trpimirovića barem nominalno primili latinsko kršćanstvo i to je bio uzrok njihovog ratovanja sa Slavenima vjernima iskonskom obredu koji se okupljaju oko kneza Domagoja.

U pozadini srednjevjekovnog ratovanja na našem prostoru je namjerno izazvana vjerska šizma i posve zamućena situacija etnička i vjerska, jednostavno rečeno – mrak koji vlada do dan danas. Pitanje glagoljaštva nije tek pitanje uporabe narodnog jezika u liturgiji, već je razlika u tome što je glagoljaški obred arijanski, dakle, razlika je mnogo veća nego između katoličanstva i pravoslavlja, pogotovo u to doba jer su do 8. ekumenskog sabora obje crkve pratile iste reforme subverzivno usmjerene protiv iskonskog kršćanstva koje je već Nicejskim saborom minirano. Budući da arijanci ne prizanju ni Nicejski sabor, a kamoli što drugo, razlike su mnogo dublje, ali su također zamućene zbog Augustinove doktrine i kaosa na terenu.

Dakle, tokom ranog srednjeg vijeka imamo dva pravca: jedan je s aspekta rimsko-carigradskog kršćanstva napredan (dok se i oni nisu međusobno prokleli), a drugi, onaj arijanski je nazadan,a zapravo je iskonski, narodni koji je bio ne samo za očuvanje staroslavenskog jezika, pisma i obreda u službi Božjoj, nego i mnogih drugih običaja i ustanova. Radilo se, naime, o civilizacijskom, filozofskom i svjetonazorskom sukobu, doslovno o obračunu između DOBRA I ZLA, između izvornog Dioklecijanovog kršćanstva i krivotvorenih podvala farizeja i lihvara iz rimske i bizantske kurije!

A baš je to, dakle, sotonizam, izvrtanje, laganje, licemjerje i utjerivanje u laž, osnova lacmanskog i grčkog (grejskog, grijskog – grešnog) kršćanstva. Van toga na Balkanu ne bi bilo nikakvih sukoba, kako onda, tako ni danas.

Te 1089. godine kada se Zvonimirova glava otkotrljala u prašinu, sudjelovanje u križarskom ratu za ovdašnje Slavene značilo je novi bratoubilački rat i novu prijetnju opstanku. Nakon što su Slaveni na taj način osujetili planove rimskog tabora, kurija je odlučila da križarski rat treba započeti upravo u njihovoj zemlji. Namjera jest bila da se glagoljaške i ine bogumilske/arijanske bundžije jednom zavazda stavi pod kontrolu pod bilo koju cijenu. Njih treba pobiti, raseliti i porobiti, a njihovu zemlju predati u ruke Mađarima koji, eto, imaju putem Jelene, Zvonimirove udovice, a Ladislavove sestre, zgodno pravo na njihovu krunu.

Glavni pravac križarskog djelovanja je na obali i uz obalu jer je odsudno Slavene odsjeći od mora i time presjeći sponu sa Saracenima. Dakle, na udaru je Dalmacija. Tu je lakše jer pozadinske veze osigurava venecijanska flota, a nitko nije lud ratovati sa Slavenima u bosanskim gudurama. Nakon što se odsječe i blokira dalmatinska obala, cilj je nastaviti djelovanje u zaleđu dugoročnom politikom naizmjenične uporabe ekonomske blokade, vjerske propagande, subverzivne diplomacije i otvorenog ratovanja. Dakle, za pokoravanje čitavog Balkana važno je zavladati dalmatinskom obalom, a za dugoročno održanje najvažnije je da uspije duhovna subverzija to jest da se nametne obred izokrenute lacmanske Crkve.

Budući da Prvi križarski plan nije uspio na Balkanu to jest uspio je tek djelomično, pribjeglo se široko zamišljenoj strategiji izazivanja kaosa koja će, između ostalog, izazvati vjersku šizmu u slavenskom narodu. Arijanski Srbi su ubrzo zatim ‘pokršteni’ na pravoslavlje,

a realizacija je prepuštena katoličkim Nemanjićima koji, eto, otkriše pravoslavlje.

Nemanićka vojska u međuvremenu završava fizički posao istrebljivanja iskonskog kršćanstva arijanskih ‘Babuna u Raškoj, dobrim dijelom popunjena stranim plaćenicima, teutonskim, francuskim, švicarskom i ostalim ‘vitezovima’, a čitav projekt financiraju mletački bankari preko svoje off shore zone u Dubrovniku.

Istovremeno Nemanjići održavaju jako dobre odnose s Mađarima, starim neprijateljima slavenstva i iskonskog kršćanstva KOJIMA DRŽE LJESTVE PRILIKOM POHARE BOSNE.

-Nemanjićima, bivšim katolicima, a sada pravoslavcima, ali zetovima ekskomuniciranih katoličkih šizmatika Venecijanaca, rimski papa 1217. godine šalje kraljevsku krunu, vjerojatno da ih nagradi za uslužne djelatnosti u Bosni- dok paralelno traje istraga Katara u Francuskoj.

Anžuvinci su u međuvremenu stigli u Albaniju da koordiniraju naseljavanje svojih podanika novih Albanaca rečenih Šiptara iz Južne Italije, a uskoro se ubacuju u Nemanjićku dinastiju, a prigrabit će i mađarsku krunu svetog Stjepana.

Kaos i pravoslavizacija unutrašnjosti Balkana je pandan krvavom trijumfu katoličanstva u zapadnom dijelu istog naroda, jer je Dalmacija istovremeno pod stravičnim pritiskom koji ne jenjava. Jedina je razlika što je ovaj katoličkog predznaka. Sve se to radi namjerno jer se MORA izazvat unutarnja šizma, jer je bez izazivanja unutarnjeg nereda ovaj narod nemoguće pokoriti!”

Autor: #DomagojNikolić