Kraljev sin

Stara bosanska pripovijetka. Da se podsjetimo na stari bosanski jezik.

Živio je njegda u staro doba njeki kralj, koji otišavši jedan put u lov ništa neulovi, nego jednog diviega čovjeka. Ovoga diva on zatvori u tamnicu, te zaprieti da će svaki, koji bi ovoga diviega čovjeka izpustio, glavom platiti. Tamnica u kojoj je ovaj div zatvoren bio, bila je pod sobom mladoga kraljevića. Div je plakao danom i noćju, te tako mladom kraljeviću, da ga je ovaj jedne noći pustio iz tamnice. Kad se je svanulo, bude začudno kralju, što nejauče zasužnjeni div, kao običajno; te odmah metne sebi zlo u glavu, da ga nije tkogod pustio; uzme ključe od tamnice, odključa; kad on, ali diva u tamnici neima.

Čim to kralj vidi mamom se pomami i stane vikati po dvoru: „Tko je izpustio diva?“ Svi dvorjani na ove rieči mukom zamuknuše, jer se svaki svojoj glavi boji. Kad nemogadiaše biti drugčije, kaže mladi kraljević Jozip, da ga je on pustio. Čuvši ovo kralj veoma se razžalosti, što mor&de svoga jedinca pogubiti; ali mu njeki prijatelji rekoše neka nepogubi, nego neka ga pošalje kud god iz dvora, samo neka ga nije ovdje. Saslušavši kralj ovi savjet, posla svoga sina drugomu kralju, svomu komšiji (susjedu). Dade svomu sinu jednoga slugu, komu je takodjer bilo ime Jozip, koji će mu posluživati u putu, i koji će ostati onamo kod onoga kralja.

Kad su bili na putu mladi kraljević i njegov sluga, na je dan put ožedni kraljević, te ugledavši jedan bunar , ode onamo da se napije vode. Kada on dodje do bunara, koji nije bio vrlo dubok, neima na bunara kove, da može vode izvaditi, i napiti se, te rekne svomu slugi, da ga pridrži za noge dok se on napije, što sluga i učini; a kad se on napio vode, onda sluga rekne njemu: „Sad ću te baciti u bunar, ako mi nećeš dati svojih haljina, pa da ja budem kraljević, a ti moj sluga.” Videć kraljević što od njega biva, obeća SVomu slugi sve što je iskao.

Ali to nebude slugi dosta, nego mu još rekne: „Zakuni se, da nećeš nikomu kazati,” te i to morade mladi kraljević učiniti, te ga onda istom sluga pusti na slobodu, a on siromak skidavši svoje haljine, dade slugi; a on morade obući slugine, te kao sluga ići pred konjem pješke. Kad su došli na svoje mjesto, kraljev sin bude primljen kao sluga, a sluga kao kraljev sin. Kad su tuđe bili njeko vrieme, poboja se kraljev sluga (sada kraljević) da se nebi doznalo za njegov zločin, poeme raditi o glavi mladoga kraljevića (sada sluge) te šetajući se jednu večer po zvierinjaku kraljevskomu s kraljem, rekne mu: „Svietla kruno! vidim, da imaš mnogo različitih živina; ali je šteta, da svedjer zatvorene stoje, a ja znam da bi tebi bilo drago imati takvoga čobana, koji bi ti mogao čuvat tvoje živine; ali ti imaš takvoga čobana u dvoru tvome, a ti za njega neznaš, a taj je moj sluga Jozip; on će govoriti da toga nemože, ali mu ti zaprieti za glavu, pa češ viditi, da će učiniti, ja znam,’ da može; a ako nehtiedne, odsjeci mu glavu.

Čuvši ovo kralj, zovne slugu Jozipa i rekne mu: „Čuo sam čudo do sad nečuveno, da si tako moguć, da bi mogao sve ove moje zvieri naponase čuvati i u istom broju natrag opet dotjerati; zato ti ja zapovjedam i prietim ti, da ćeš glavom platiti, ako danas neotjeraš medvjede i opet večeras sve na broj kući neđotjeraš ispratiš u zvierinjak.“ Kad ovo čuje sluga, rekne: „Ne treba ni da jih gonim, nego mi odmah odsjeci glavu; ali ga kralj nehtiede ni slušati, nego mu rekne: „Nije druga, ako to neučiniš, neima na tebi glave.” Onda on potjera medvjede u pašu plačući, kunući onoga, koji je kralja na to nagovorio. Dok je pustio medvjede iz zvierinjaka, a medvjedi ko medvjedi odmah uteku u šumu. A kukavni kraljević sjedne uz jednu kladu i počme jaukati i naricati. Dok je on tuđe tako naricao, dodje k njemu jedan čovjek runjav i pita ga: „zašto plačeš?” na ovo pitanje počme mladi čoban sve tanko po tanko pripoviedati; na što runjo rekne: „Neboj se ti ništa, evo ti ovo zvonce, te kada bude oko akšama, samo malo zazvoni, odmah će tebi svi oni medvjedi doletiti, pak ih slobodno kući potjeraj.

Kad je bilo oko akšama, zazvoni; ali eto vrve medvjedi kao kukurik iz zemlje, ter jih potjera kući, a on uzme svoju sviralicu pa podje svirajuć sve do kuće. Kad je došao do kuće, sprati medvjede u zvierinjak. Kada to spazi nenaviđnik, onda rekne kralju: „Svietla kruno! da ti je znati, kako je moguć naš sluga, on more čuvati i vukove, samo mu ti zaprieti za glavu . Kad je jutro osvanulo, zovne kralj sina kraljeva i zapovjedi mu za glavu, da čuva i vukove. On je siroma izgovarao se, da nikako nemože; ali uzalud, kralj glavom prieti, nemože biti drugčije nego mora ići čuvati.

On siromah dok izpusti vukove iz zvierinjaka, vukovi ko vukovi odmah uteku u šumu, kud koji znade i može. Sad on opet ode pod onu kladu i počme plakati, što mora na pravdi glavu izgubiti; ali eto ti runje i upita ga, za što plače? na što on odvrati: „Dragi moj divo! zapovjedio mi je sada kralj, da čuvam vukove, pa su pobjegli kud koji . Div mu odgovori: „Neboj se ništa, evo ti zvonce, pa kad bude akšam, samo zazvoni i svi će ti vukovi opet doći . Što mu je div govorio, to je on učinio. Kad bude akšam, zazvoni i svi se vukovi oko njega sgrnu a on jih potjera kući i kad je došao kući, sprati jih u zvierinjak. Kad je to vidio njegov protivnik, bojeći se, da ga neoda, rekne kralju: „Svietla kruno! naš sluga nesamo medvjede i vukove, nego i golubove more čuvati .

Onda kralj zovne slugu i zapovjedi mu, da mora čuvati golubove i to pod izgubljenje glave. On siromah dok potjera golubove, golubovi kao golubovi svi odlete kud je koji mogao, a on sam ostane na putu i opet hode pod onu kladu i počme plakati; ali eto ti njegova runje i upita ga: „Zašto si se snuždio ? koja ti je žalost ? Na što mu on počme tanko po tanko pripovjedati, što je i kako je. Onda mu dade i treće zvonce i rekne mu: „Kad bude pred akšam, zazvoni i svi će ti golubovi povratiti se , što on i učini, Kad je došao kući, sprati golubove u zvierinjak, a on otidje u svoju sobu. U to je vrieme kralj udavao svoju kćer pod ovom pogodbom: metnuo je košiju i na vrh košije zlatne tri jabuke; tko bi triput utekao i odnio sve tri zlatne jabuke, njegova bude djevojka. Tada su se mnogi spremali na košiju; nije šala dobiti kraljevu kćer! I on siromah ode svomu divu, pa mu kaže sve, kako je, a runjo mu donese nove haljine i konja jagaza, pak mu rekne: „Kad poletiš, nemoj odmah s početka konja moriti, već kad budeš blizu košije, potegni dizgume a osini uzendjijami; konj će prvi doletiti, a ti uzmi na skoku jabuku, i odmah poleti amo meni. Tako je dva puta on učinio. Kralj se razljuti, što je dva put odnešena košija, a nezna se, tko odnese jabuke. Sin kraljev zlatne jabuke sebi u džep spremi. Treći put kralj izkopa pokraj kpšije golem jendek a za košijom ozida visok zid, da nemože uteći, koji bi odnio košiju. Onda on ode opet svomu divu, koji mu dade sve zlatne haljine i konja. Kad su poletili, on prvi doleti, uzpie jabuku i pobjegne preskočiv i zid i jendek. Kada se je on razgovarao s kraljevom kćeri, opazi ona u njegovim njedripa zlatne jabuke, te odmah odleti i kaže otcu; njezin otac odmah dozove njega i pokloni mu svoju kćer, a njegova slugu, koji je do sad bio kraljević, dade posjeći. Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju upada.

Preuzeto sa arhiva Bosanske narodne pripovijetke.