Ispovjesti silovanih Bošnjakinja: Molila sam ih da me ubiju Najteže mi je noću, kada se osamim, zatvorim oči i u mislima se vratim u džehennem, pakao.

Ispovjesti silovanih Bošnjakinja: Molila sam ih da me ubiju

Najteže mi je noću, kada se osamim, zatvorim oči i u mislima se vratim u džehennem, pakao. Danju sam okupirana hiljadama briga i ne stignu me turobna sjećanja, ali noću, kad liježem u krevet i kad misli i sjećanja počinju ispredati kolo bez kraja, kad mi svašta počne padati na pamet, dođe mi da poludim. Čas vidim logor, čas bradatu spodobu Srbina – četnika, čas žicu kojom je logor bio ograđen, pa onda misli bježe u minsko polje u koje su nas četnici bili poslali.

Zatim čujem dječiji vrisak iz prostorije u kojoj su četnici silovali i zlostavljali maloljetnice, stare tek 12-13 godina, u kojoj su djevojčice uništavane, pa onda vidim lica starijih žena, Bošnjakinja, nena… Kakva užasna bol, kakve suze. Nema tu lijeka, ništa, ama baš ništa tada ne pomaže.

Onda se trgnem i sjetim da imam svoju porodicu, petero djece i muža, koji je, i nakon što je saznao šta se dogodilo meni i našoj kćerki Emini, ostao uz nas bez i jedne ružne ili optužujuće riječi. Smognem snage i nekako dočekam jutro. I tako svaku noć, svaki dan, živim život u kojem je najmanje radosti. Samo jedan pogled na preozbiljno lice moje kćeri dovoljan je da sve strahote koje smo zajedno prošle ponovo uzburkaju i ubijaju moju napaćenu dušu, da mi slamaju srce…

Bjegstvo od četničke nemani

Za Safeta sam se udala nakon samo četiri dana poznanstva. Kako se to dogodilo, ni danas mi nije jasno. Živjeli smo u velikoj ljubavi, slozi, izrodili djecu-Esmu, Edinu, Eminu, Adila. Aida je došla poslije, kad smo već bili u izbjeglištvu u Sarajevu. Imali smo lijepu kuću sa okućnicom, auto, dobar posao u školi, u Gacku.

Bilo je to 01. maja 1992. godine, kada smo se posljednji put osvrnuli, usmjerili pogled prema svom Gacku, prema našoj kući. Moralo se bježati, spašavati glavu. Srbi, četnici su došli na naša vrata i povikali: “Izlazite!” Uzela sam djecu, izletjela s njima na stražnja vrata i potrčala prema šumi, dok se još moglo bježati. Brat moga muža nije htio bježati. “Ostat ću na svome”, rekao je. Ostao je, ali samo dva sata. Ubili su ga mučki.

” Četnici nam nisu dali ni da izbjegnemo”

Četnici su išli za nama, progonili nas. Kilometar po kilometar puta nizao se jedan za drugim. Djeca su se stiskala uz mene, grčila se, stalno nešto zapitkivala. Gdje idemo, gdje nas gone? Šta im reći kad ni sama nisam znala. Svaki pogled koji sam, osvrćući se, bacala prema Gacku budio je bolna sjećanja. Sve je više kuća gorjelo. Morali smo dalje. Ali kamo?

Lutali smo tako 10-15 dana. Ni sama ne znam tačno koliko. Dani i noći nekako su se isprepleli. Nakon toliko prijeđenih kilometara, nošeni strahom i neizvjesnošću, kao da ni svjetlo nismo primjećivali. Bojali smo se. Našem zbijegu četnici su se sve više približavali. Kad smo došli blizu Uloga, pomislili smo da smo konačno stigli na sigurno. Šuma koja se pružala ispred mjesta činila nam se sigurnim utočištem. Kako smo se samo prevarili.

Teror, glad suze, strah

Četnici su nam se bili primakli tako blizu da nas je vrlo brzo izdao dječiji plač. A kako djetetu zabraniti da plače? Bez hrane, po hladnoći, iscrpljena, djeca su često plakala. Više ih ni tješiti nismo znali. Dani u zbijegu činili su nam se poput godina, poput vječnosti. Četnici su zapucali na nas. Na brzinu je pala odluka: muškarci će nastaviti pokušavajući se probiti prema Jablanici, a žene i djeca ostat će gdje jesu. Samo je jedan muškarac odlučio ostati sa ženama. Njega su četnici, poslije u Kalinoviku, tako krvnički pretukli da je od zadobijenih ozljeda ubrzo preminuo.

U zoru je srpska policija opkolila zbijeg. Potrpali su nas kao stoku u kamione i odveli u školu u Ulog.

“Neka se djeca oporave, pa ćete u Jablanicu ili Mostar”, rekli su nam četnici.

Nakon dva dana sumnji i neizvjesnosti, stigla je naredba da nas odvezu u logor “Kalinovik”. Prvih nekoliko dana u kalinovačkom logoru bilo je podnošljivo. Medutim, s dolaskom Pera Eleza i njegove bratije, u logor se uselio teror, glad suze, strah…

Od hrane nam gotovo ništa nisu davali. Danima smo gladovali, skapavali od gladi. Jednu krišku kruha dijelila sam na četiri dijela za svoje četvero djece. Kako opisati strah koji nam se debelo uvukao pod kožu!? Mislili smo da je to smak svijeta, da gore ne može biti. Opet smo se prevarili. Najgore je međutim, tek dolazilo…

Djeca i ja stalno smo mislili na njihovog oca i moga muža, Safeta. Često su ga spominjala, pitala gdje im je otac, zašto nije sa nama. Govorila sam im da je negdje na položaju,da će brzo doći za nama i da će nas sigurno naći. Govorila sam to djeci, ne vjerujući ni sama u svoje riječi.

“Tjerali su nas da izgovaramo njihove pravoslavne molitve”

U konc. logoru, okruženom bodljikavom žicom, bilo je sve gore. Gotovo se prestalo i razgovarati. Bojali smo se da nas ko ne čuje. Strepjeli smo, patili i gladovali. Kruh smo počeli sanjati. Onda su počela ispitivanja. “Gdje ti je muž?” ,”Kako se Bogu moliš?”

Tjerali su nas da izgovaramo njihove pravoslavne molitve, da ponavljamo za njiKad smo se malo oporavile, onda su nas natjerali da se operemo vodom iz jednog plastičnog kanistera koji su uzeli od šofera autobusa. Poslušale smo naredbu i vratile se na svoja sjedišta do moje nane i sestre. A onda su četnici naredili da ih majka i ja sve redom ljubimo u ruku, pa u usta, pa u oči i da im govorimo: ma svaku izgovorenu riječ. Bill su uporni. Ako se neko nije znao krstiti po njihovom, tukli su ga. Ni starice nisu štedjeli. Kao da su se sa posebnim žarom okomljavali na te jadne bošnjačke starice, koje su znale samo svoje islamske molitve. Bilo je užasno. I tako danima, noćima…

Susjedi medju četnicima

Prepoznala sam medju četnicima i neke svoje susjede. Među njima i Zorana Sušica… “Odkud ti, Suada, ovdje”, pitao me je. “Kako ti je? Kako se prema tebi ponašaju”, nastavljao je zapitkivati, tobože zainteresiran za našu sudbinu, ali ni prstom nije mrdnuo da nam pomogne.

Najteže je bilo kada je dežurao stražar, Dragan Lalović. Sa sobom je na dežurstvo dovodio srbočetnicku bradatu bratiju. Oko 800 žena i djece pokoravalo se njihovom teroru, koji je svaku noć bivao sve nepodnošljiviji. Nakon ispitivanja, vrijeđanja, fizičkih napada i psihičkog terora, došlo je ono najgore, od čega smo svi u logoru strepjeli. Znali smo šta su odlučili kada su počeli birati žene i odvoditi ih u nepoznato. “Ti, ti, ti…”, birali su sebi žene bradati četnici.

“Djecu ćemo ti kurvo, “Turkinjo”, poklati…”

Neke su žene odvodili u javne kuće. Obukli bi ih u finu odjeću i one su se morale pokoravati svim njihovim perverznim zahtjevima. One, koje su zatrudnjele nisu smjele pobaciti. “Rodit ćes malog Srbina”, govorili su im. U Miljevini je bilo najgore.

Nakon nekoliko noći žene su počeli odvoditi u jednu od susjednih prostorija, a potom i u sam zahod. Silovali su ih na najbrutalniji način. Jedne noći i ja sam došla na red. Odveli su me silom u zahod i nasrnuli na mene. Otimala sam se, ali bezuspješno, jer su mi bili zaprijetili: “Djecu ćemo ti kurvo, “Turkinjo” poklati…” I tada je bila prestala moja borba, moj otpor…

Kako ispričati ono što žena doživljava dok je Srbi, četnici siluju, dok se divljački iživljavaju na njezinom tijelu? Nema riječi kojima se može opisati sva ona bol, svo ono poniženje i strah koji osjećaš od tih ljudi, ako su uopće ljudi. Jedan, drugi, treći… Redali su se tako zadovoljavajući svoju pagansko- divljačku pohotu. Rakija im je zaudarala iz usta, smrdjeli su od prljavštine… Vrijeđali bi, udarali gdje god stignu. Kao da nije bilo kraja tom iživljavanju. Kao da su htjeli ubiti i ono malo ponosa što je ostalo u nama ženama, Bošnjakinjama. Nikada neću zaboraviti onaj prljavi pod, ono poniženje koje sam obnažena pod divljakom Srbinom doživjela u konc. logoru “Kalinovik”.

Kad bi se seksualno zadovoljili, onako izmučene, uveli bi nas u glavnu logorsku prostoriju. Niko nije imao snage da nas pogleda, a ni mi nismo nikome pognute glave mogle pogedati u oči. Pogleda spuštenog prolazile smo do svog zatočenickog mjesta… I tako noćima, noćima. To silovanje ostavilo je najcrnji pečat na mojoj ranjenoj duši.

I djeca su znala šta mi se događa, ali nisu me ništa pitala. Šutjela su i patila, trostruko brže odrastala, starjela… I dalje su bila gladna.

Srbi, četnici, vrlo brzo nisu više gledali ni na godine. I starice su počeli silovati. Onako jadne, izborane, drhtave, Molila sam ih da me ubiju… Nene Bošnjakinje, stare 60, 70 godina, morale su se dići kada bi četnici prstom pokazali na njih. Srca su nam se lomila od bola koji smo proživljavali gledajui ih. Kako čovjek može povjerovati da jedan mladić siluje staricu koja mu može biti nena? Što su im one skrivile, što smo im mi krive da se s onoliko mržnje okomljavaju na nas, nedužne žrtve ove krvave agresije Srbije, Crne Gore, Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića na Bosnu i Hercegovinu.

Odgovorila sam ubrzo sama sebi. To su nam sve divljački činili da nam ubiju naš bošnjački genetski kod, da nas svojim nakaznim zlom ponize, da nas psihički i fizički dokrajče kao ljude, siluju, zakolju ili da nas, kao Bošnjake, otjeraju sa naše bosanske zemlje, da nam zatru trag postojanja, da nam kuće i ognjišta spale, naše džamije, naše mezaristane – groblja.

Bojali smo se sve više. Stalno maltretiranje, silovanja i glad sve smo teže podnosili. Starce su neprestano silili da uče njihovu molitvu, psovali ih, udarali nogama, vrijeđali, lomili.

“Jedne noći odveli su i moju jedanaestogodišnju Eminu…”

Najgore je bilo kada je došao red da seksualno zlostavljaju, siluju naše djevojcice… Stalno smo do tada bili u strahu da njih ne počnu dirati, krili smo ih kad bi stražari i njihovi gosti ulazili u logor. A one su se grčevito stiskale uz nas, svoje majke. Nisu ništa govorile. Vidjele su već da plač, otimanje i otpor četnicima ne koristi. Kad Srbi nešto naume, a namjere se na slabije i na nenaoružane, ili ćeš se pokoriti ili završiti na kakvoj ledini,u rijeci, u masovnoj grobnici.

Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaest godina je tek imala. Ništa nisam mogla učiniti. Gledala sam kako odvode moje dijete.Poletjela sam za njom, ali su me zaustavile druge žene. “Zašto djecu”, vikala sam, “ostavite djecu. Ako morate silovati, silujte nas, ostavite djecu”, preklinjala sam ih…

Nista nije pomagalo. Gledala sam kako odvode moju Eminu, moju veliku ranu. Zamislite, pitajte se kako je majci koja zna da joj odvode dijete da bi ga unakazili, silovali? To može znati samo ona majka koja je doživjela moju sudbinu. Bol, bol i samo neizreciva, neopisiva bol, jedini je osjećaj koga se sjećam. Vrijeme do njezinog povratka sa četničkog seksualnog orgijanja trajalo je poput godine. Iz susjedne prostorije čula sam njen vrisak dok su je Srbi silovali. Kod nas u logoru, za to vrijeme muk. Glave spuštene među koljena, ruke na ušima da ne čujemo vrisku moje djevojčice, koja do tada nije ni sanjala da joj se tako nešto može dogoditi. Neke od djevojčica su bile tako mlade da nisu bile ni svjesne što im se to zapravo radi.

Uzela sam malog Adila i grčevito ga stiskala uz grudi. Suza je sustizala suzu. Bol je postajala neizdrživa. Mislila sam da to neću moći preživjeti.

I bratovu kćer su četnici bili silovali, i jos neke meni poznate djevojčice u dobi od 13-15 godina.

Nakon nekoliko sati iživljavanja nad djecom, dali bi im da obuku svoje haljinice i vraćali ih nama u glavni logor, da vrištimo u sebi nečujnim vriskom, kakvim samo ranjene i zatečene majke znaju vrištati.

Poslije prve, od mnogih takvih noći, moja Emina nije ni riječi progovorila. Uzela je svog plišanog psića i čvrsto ga stiskala uz grudi i tako satima stajala bez riječi, zureći u prazno, nikoga ne gledajući. Čim bi ugledala muškarca kako ulazi u logor, uzimala je svog psića i stiskala ga uz sebe. Samo je njemu nijemo otkrivala svoje tajne, svoje strahove i svoje boli. Za sve nas druge riječi nije bilo. “Samo me ti, psiću, smiješ dirati. Nikada više muškarac”, čula sam je jednom kako mu govori.

Šutnjom se branila od Srba, četnika, paganskih divljaka koji su joj nanijeli zlo, koji su je, ni krivu ni dužnu, obilježili u njoj samoj. I danas se moja Emina od sebe same, od stida, brani šutnjom. Kad je što pitam, samo mi kratko odgovori i ponovo uđe u svoje zatočenje, u svoju iznakaženu nevinost, u svoju čahuru. Ne druži se gotovo ni sa kim. Osamila se potpuno. O onome što joj se dogodilo jednostavno ne želi razgovarati. Bilo je to 08.08.1992. godine, kad se logorom pronio glas da nas manji broj ide u razmjenu. Potrpali su samo nas 35 žena i djece u kamione i krenuli put Trnova. Od razmjene, međutim, ni traga ni glasa. Dovezli su nas do minskog polja. Tada smo shvatili šta su naumili. Htjeli su nasim tijelima očistiti minsko polje. Jednostavno su nas stjerali sa kamiona i natjerali da idemo kroz minsko polje, da ga sobom čistimo. Nismo htjeli u smrt i polijegali smo na zemlju.

S druge strane minskog polja ugledali su nas vojnici Armije BiH. Zapucali su u zrak u našem pravcu i povikali četnicima da nas neko od četnika provede sigurno kroz minsko polje, na što su četnici odgovorili pucnjima. Jedna od nas skinula je majicu i podigla je visoko na štapu. “Ne pucajte, razmjena je”, viknula je… Tu smo čekali više od jednog sata dok nije postignut dogovor da nas jedan četnik, ipak, provede kroz minsko polje, a s naše strane vrati među četnike njihovih trideset boraca koje je ranije zarobila Armija BiH.

Napokon na toliko željenoj slobodi, o kojoj smo protekla dva i po mjeseca samo mogli sanjati…

“U zagrljaju muža i oca”

U to vrijeme, moj muž Safet bio je kao borac Armije BiH na položajima oko Trnova, u našoj blizini. Odlazio je do tada na svaku razmjenu i uvijek pitao za nas…

Konačno nasje pronasao. Sve logorašice sa djecom potrpao je na kamion i odvezao u Jablanicu. Smjestili smo se sa vojskom u zgradi tamnošnjeg ratnog muzeja.

Nakon jedne borbe sa četnicima, moj Safet je sreo i upoznao našeg “anđela zaštitnika”, kako smo tada nazvali novinara, Wornera Spatmana, i njegove saradnike iz humanitarne organizacije “Rung-Tigers”.

“Izvedite moju djecu. Pomozite djeci”, zamolio je Wornera moj Safet. I pomogao nam je. Osigurao nam je potrebne “papire”, novac za put i mi smo iz Jablanice krenuli za Njemačku.

Nakon nepunih mjesec dana boravka u Njemačkoj, moj Safet više nije mogao izdržati. Nije ga moglo zaustaviti ni to što je bio ranjen u ruku i liječio se. Jednog dana mi je rekao: “Ja moram natrag svojima. Vi ostanite ovdje, a kad se rat završi, eto mene po vas.” Ja sam bila odlučna: “Ako ideš ti, idemo i mi sa tobom!” I tako se vratismo u Bosnu, u Sarajevo.

Ima li kraja ovom bježanju, pitala sam se po sto puta. Djeca su mi bila kao izgubljena. Trogodišnji Adil stalno je bježao od kuce. Kao da je u bježanju vidio spas. Od rođenja je naučio samo bježati. Živjeli smo kod rođaka u Sarajevu. Jeli smo ono što bismo dobili od humanitarne pomoći. Bili smo željni svega. O mesu, čokoladi i voću mogli smo samo sanjati. Mala Edina je često sanjala čokoladu i uvijek prepričavala san.

Moja svekrva nam je pomagala koliko je mogla. Imala je nesto ušteđevine i to nas je spasžšavalo.Trebaloje prehraniti četvero djece… Nisam se nimalo radovala kada sam saznala da sam ponovo trudna. I onako smo teško zivjeli i sve smo teže dolazili do hrane, ogrjeva i vode u Sarajevu.

Prije devet mjeseci rodila se moja mala Aida. Niko joj se tada nije radovao. Ostala je djeca nisu htjela ni pogledati. To malo nedužno stvorenje tada niko nije volio, kao da je svima bila na teretu. Svijet koji je tek ugledala dočekao ju je neprijateljski.

Iz knjige ” Molila sam da me ubiju”