Dakle, ovo je samo dio priče koja počinje davno, davno o Bosni i današnjim okolnim zemljama kroz vremensku liniju…
Kada govorimo o bosanskoj mitologiji važno je odmah razjasniti sljedeće – Bošnjaci govore slavenskim jezikom, ali to ne znači da su slavenski narod, jer bi po toj logici Meksikanci bili Španci, Brazilci bi bili Portugalci a na primjer Alžirci ili Marokanci bi bili Francuzi.

Teza o južnim Slavenima, koja se bazira isključivo na slavenskom jeziku je, kao što je historijski poznato, zasluga evropskih kolonijalnih snaga, pre svega Velike Britanije i Austro-Ugarske, koje su razbile balkanske narode da bi bolje manipulisale njima, nametnule brojne historijski katastrofalne teze, prvenstveno o pripadnosti Slavenima.

Nećemo ni primijetiti genetska istraživanja koja su dokazala da postoji dominantan ilirski gen u odnosu na sve ostale. Ali, jedan od strateških interesa bilo je podsticanje nacionalizma, kako bi se ovaj strateški važan dio Evrope stavio pod svoju sferu uticaja, koristeći primitivizam koji je tradicionalno bio ukorijenjen među balkanskim narodom.

Da bismo jasnije objasnili o čemu govorim, prisjetimo se ove historijske činjenice koja glasi: kako je moguće da narod Balkana, koji je postojao između dvije velike civilizacije, Grčke i Rima, nikada nije uspio ostvariti kulturni ili civilizacijski napredak. Sve što je u prethodnim vijekovima stvoreno na ovim prostorima rezultat je svih drugih ljudi osim balkanskih, počev od Grka, Rimljana, Vizigota, Osmanlija, Austro-Ugara. htjeli mi to ili ne, odgovor je jednostavan – primitivnost je uvek bila dominantna osobina ovog dijela Evrope.

Historija je pokazala ali i dokazala da su ljudi kojima se najlakše može manipulisati primitivni ljudi.

Da bismo shvatili paganski svijet naših predaka, posebno onaj vezan za njihov vjerski život, potrebno je sabrati sva imena bogova i boginja ilirskog panteona sa čitavog područja Ilirika od današnje Grčke, Albanije preko Bosne i Hercegovine u Sloveniju. Pojedina božanstva su imala više imena, ali identičnu funkciju što je razlog zašto Iliri nisu uspjeli uspostaviti jedinstvenu religiju na području Ilirika i zašto je ona bila podijeljena na mnoge kultove.

Ali, prema svim dostupnim podatcima, obožavanje zmije, reinkarnacije Velike Majke, Thane i Vidasus bilo je zajedničko za sva ilirska plemena najviše zbog toga što su ova božanstva bila povezana s kultom poljoprivrede i plodnosti.

Bog Drakon i boginja Dracaena, božanski par.

Zmija je bila moćan simbol posebno kod starih Ilira među onima na južnom Balkanu. U rimskom periodu postojali su altari u Dardaniji posvećeni paru zmija: Zmaj i Dracena.
cf. H. Pedersen 1898.

• Boginja Nutrika, zaštitnica djece…
• Boginja Sentona, boginja vezana za kult zemljoradnje. Takođe se spominje u keltskoj tradiciji Moesina…
• Boginja Ika, boginja plodnosti. U paleobalkanskoj mitologiji poznata kao nimfa Ica zalazak sunca
• Božica Histria, zaštitnica cijelog geografskog područja Istre. Takođe galska boginja zemlje.
• Bog Boria, bog vjetra. Bog sjevernog vjetra u keltskoj tradiciji Moesina. „Neka božanstva su poznata isključivo iz Istre, kao što su Eia, Malesocus, Boria i Iria” Wikipedija.
• Boginja Nebra, boginja oluja i magle. Nebra disk u keltskom kalendaru koji predstavlja ono što danas slavimo kao Noć vještica.
• Boginja Trita, boginja zdravlja. Njezino ime nema veze s područjem Istre, već se može prepoznati u imenima iz Bosne i Hercegovine, u obliku Tritan, Tritanon ili Traitano. Vjeruje se da ime božice ima ilirsko-keltsko naslijeđe.
• Bog Melosok – lokalni ilirski bog, zaštitnik…
• Boginja Anzotika, Irija ili Prende, boginja ljubavi. https://en.wikipedia.org/wiki/Prende
• Bog Boa, božanska zmija…
• Bog Verbti, bog vatre i sjevernog vjetra koji izaziva požare. Poznat kao “sveti slijepac”. Prekrasni nebesnici (na albanskom: Bukuri i Qiellit) u antičko ilirsko doba, tri boga koja su podijelila svijet na nebo, more i podzemlje.
• Bog Medauros ili Armatos, bog rata. Medaurus ili Medauros je bilo zaštitno božanstvo koje su obožavali Iliri u gradu Risonu (Risan, Crna Gora) u Bokokotorskom zalivu. Spomenuo ga je u posveti u Lambaesisu u Africi rimski senator i rođeni Risinium. Čini se da je identičan tračkom konjaniku, jaše na konju i nosi koplje. Delmati, poznato ilirsko pleme, imalo je Armata za boga rata.
• Bog Redon, zaštitnik pomoraca. Bog u obliku dječaka pored kojeg se pojavljuje delfin.
• Bog En, jedan od trojice vrhovnih bogova. https://en.wikipedia.org/wiki/En_(božanstvo). En je degradiran na demonski status nakon dolaska hrišćanstva u Iliriju, i dalje se koristi na albanskom jeziku za označavanje četvrtka (albanski: Enjte).
• Bog Perendi ili Shurdi, bog groma, muž boginje Prende. https://en.wikipedia.org/wiki/Perendi_(božanstvo)

A čudna sličnost javlja se između “slavenskog” imena boga groma Peruna i ilirskog Perendija. Ako uzmemo u obzir da su Iliri, pored Grka, najstariji narod na Balkanu onda je lahko zaključiti da Perendi ili Perin nije ništa drugo do staro ilirsko božanstvo koje se pogrešno vezuje za nasilni slavenski panteon.

• Boginja Thana, Tana, prijatelj ili noć (albanski).

Ilirska boginja izjednačena sa rimskom Dijanom. Slijede je tri koze sa zlatnim rogovima. Na albanskim planinama Zana živi kao vila koju krase hrabrost i lepota. Među Bosancima Žana ili Tana je šumska vila (Zlatna) koja živi u bosanskim šumama i pomaže velikim ratnicima, kao što je Mujo Hrnjica.

Duboka povezanost boginje Tane evidentna je kroz narodne pjesme u kojima je opisana scena susreta Muje Hrnjice sa vilama, vile su prerušene u koze, a svojom oštroumnošću uspijeva da ih demaskira i potčini svojoj volji. Iako se u bosanskoj mitologiji smatra da su šumska vila i Zlatna zapravo dvije različite vile, odnosno majka i kćerka, vjerovatno je riječ o jednoj vili koja se u raznim krajevima Bosne i Hercegovine vjerovatno nosi drugačije.

Identifikacija ilirske boginje u imenu kraljice vila Zlatne (Zlatana) više je nego evidentna u samom imenu, naime, ako od Zlatane oduzmemo prva tri slova dobićemo ime Tana ili ako oduzmemo drugo, treće i četvrto slovo – Zana.

Zlatna se u sjeverozapadnom dijelu Bosne naziva šumska ili planinska vila sa jasnim značenjem planine, odnosno šumska vila ili šumska majka. Njen epitet kraljice, potvrđuje njen privilegovani položaj koji ima kao boginja naših ilirskih predaka.

• Bog Vidasus ili Vidas. Jedno od imena ovog velikog boga ilirskog panteona je Messor ili Žtalac što jasno aludira na njegovu dominantnu ulogu u kultu plodnosti, odnosno poljoprivredi. Vrijeme žetve bilo je razdoblje posvećeno njemu.

Vidasus je bog šume i prirode, a zajedno sa boginjom Tanom boginjom plodnosti. Obožavan je pod raznim imenima, na nekim mjestima kao Vidasus, drugdje kao Magla (enus?), ili Cor… Messor i slično.
Ovo ime Kor neobično podsjeća na keltskog boga Cernunnosa koji je imao identičan opis. Isto tako, pretpostavlja se da je za ovo ilirsko božanstvo vezano slavno ime Grabovius (odakle potiče naša ilirska riječ grab (grab)), koje se spominje na tzv. Iguvinskim pločama iz Umbrije u Italiji.

S obzirom da se na istom spomeniku pominje naziv Japuzkum (Japudiscum) nomen – neprijatelj Umbre – zaključujemo da je Umbra ponela ime Grabovius (ovaj epitet dolazi sa imenom Jupiter, kao i Mars i Vovion) ​​iz Japodes.

Smatra se da je Vidasus, ili romanizirani Silvan, bio vrhovni ilirski bog u periodu prije Rima, a tu funkciju je zadržao i nakon njega. Rimljani su ga prihvatili i izjednačili sa grčkim Panom zaštitnikom šuma, jata i prirode i pratiocem u lovu. Vizualni prikazi ilirskog Vidaza prikazuju ga kao biće koje je pola koza a pola čovjek. Vidasus se klanjao početkom svjetlijeg dijela godine, krajem aprila i početkom maja.

Ugravirani dragulj od ćilibara sa prikazom boga Vidaza (rumunskog – Silvana), Huremovač, Ljubuši, jugozapadna Bosna i Hercegovina. Skulpture koje prikazuju boga Vidaza, ponekad u pratnji Tane, prikazuju ga okruženog djevojkama koje plešu ili u obliku nimfi, vodenih vila.

Pored podataka koji potvrđuju da je bosanski narod poznavao vile od davnina, ovaj podatak je izuzetno važan za dalje proučavanje korelacije sa osobama koje su dolazile u direktan kontakt sa vilama i stekle iscjeljujuće moći, kao i tekstovima uroka. Iz bosanske tradicije znamo da su vile vješte u liječenju ljekovitim biljem i izvorskom vodom u kojoj bi se, prema predanjima kupale.

Bog Vidasus na bosanskom stećku

• Bog Bindu je bio bog izvora.
  U narodnim vjerovanjima ostala su prisutna antička vjerovanja ilirskih plemena koja su naseljavala Bosnu i Hercegovinu, uglavnom vezana za kult liječenja vodom, u kojem se jasno manifestira bog Bindu.
  

Kada se analizira narodni kult liječenja i njegovo prakticiranje, koje je suštinski paganske prirode, onda je teško objasniti kako je taj drevni sistem uspio opstati u Bosni, posebno usred snažne ekspanzije kršćanstva, a kasnije i islama? ! Međutim, odgovor treba tražiti u činjenici da je kršćanstvo, posebno nakon pojave bogumila, odnosno islam, imao dovoljno utjecaja da u potpunosti asimilira bosanski narod i da ga potpuno odvoji od drevne ilirske vjere.

A da je to istina, možda najbolje pokazuje kult boga Bindua. Kao što je poznato bog Bindu je bio bog izvora bosanskih Ilira čiji su izvori hramovi pronađeni širom savremene Bosne i Hercegovine i susjedne Hrvatske. Jedno od najbolje očuvanih svetišta pronađeno je u Privilicama kod Bihaća koje se nalazi u prirodi, pored izvora.

Na toj lokaciji iskopano je na desetine posvećenih žrtava Bindu, kao i kapela sa brojnim životinjskim kostima koje su žrtvovane njemu u čast. U ritualnoj praksi hodočašća prema izvorima primjećuje se uticaj tri vjerska kulta bosanskih Ilira: kulta sunce, kult mjeseca i kult Bindua.

Kult sunca: najveći broj vrela božikovine i spasonosnih izvora nalazi se na istočnoj strani naselja. Posjećivao bi ga isključivo u zoru, prije izlaska sunca, da bi se pomolio, umio i napio vode. Na taj način bi oboljeli očekivali blagoslov sunca koje bi obasjalo osobu svjetlošću i toplinom kada izađe sa istoka.

Kult Mjeseca: Sveti izvori su posećivani u prvoj nedelji mladog mjeseca, tačnije u neparnim danima, tj. ponedeljak, srijeda, petak i nedjelja. Kult Bindua: nakon umivanja lica i pijenja vode ili stavljanja u posude i nošenja U kući, bolesnici bi ostavljali nešto novca pored potoka, najčešće novčiće, hranu, jaja ili bi okačili neku svoju odjeću na obližnje grane.

U navedenim opisima rituala primjećuju se uticaji tri božanstva, što bi moglo ukazivati ​​na na činjenicu da je Bindu bio sin boga sunca i boginje mjeseca i da je kao njihov sin predstavljao savršen primjer vitalnosti i zdravlja koji daje život i pobjeđuje zlo, u ovom slučaju nad bolestima.

Sunce koje bi se ujutru pojavilo na istoku, prema narodnom verovanju sunce je “rođeno”, a prvih sedam dana nakon pojave mladog meseca nesumnjivo upućuju na ideju obnavljanja životne energije, zdravlja i uopšte sreće i prosperitet.

Bolesnici bi tražili blagoslov od nebeskih božanstava koja su ponovo uskrsnula u svojim vječnim ciklusima i manifestacija njihove božanske moći bila je upravo voda nad kojom je Bindu imao pokroviteljstvo i moć.
Početkom 20. stoljeća sarajevski profesor Emilian Lilek zabilježio je desetak primjera štovanja izvora u Bosni, izvori su poistovjećeni sa iscjeliteljskom moći.

Njegov etnološki rad objavljen je u Zemaljskom muzeju BiH pod naslovom “Vjerske starine iz Bosne i Hercegovine” u poglavlju “Vodoštovanje”. Primjeri koje je profesor Lilek prikupio i zabilježio imaju, osim etnološke vrijednosti, i historijski značaj jer potvrđuju dugogodišnju praksu štovanja kulta boga Bindua, božanstva bosanskih Ilira kojima su bili posvećeni izvori, odnosno prirodni hramovi.

Jasno je da bosanski narod nije zaboravio na vjersku praksu svojih predaka koja je opstala uprkos brojnim nemirnim decenijama koje su obilježile dolazak Slavena i monoteizam.

U svim opisima jasno se vidi praksa hodočašća prema potocima čija se voda smatra ljekovitim, kao i praksa ostavljanja novca kao poklona, ​​hrane ili komada odjeće koji je bio zamjena za ljude ili životinje. Iza takvog rituala postojalo je vjerovanje u natprirodno biće, čije je ime u narodu bilo zaboravljeno, a kome je trebalo prinijeti žrtvu da bi se dobila pomoć, odnosno pomoć od bolesti.

Ovo su samo neki od primjera koje navodi profesor Lilek: Na lijevoj strani rijeke Miljacke nalazi se izvor Pišć-voda iz kojeg se ne smije piti sve dok ne ostavite nešto novca pored potoka ili svoj komadić odjeće. Bosanke posjećuju Pišć-vodu prije izlaska sunca, ostavljaju novac pored izvora, a komade odjeće vezuju na grane vrbe pored potoka.

Katolkinje prije izlaska sunca posjećuju potok iznad Kovačvića i tu ostavljaju nešto novca. U Tešnju postoji potok izvan grada na koji Bosanke dovode svoju bolesnu djecu i kupaju ih u toj vodi. Kada krenu kući ostave nešto novca pored potoka, ili skinu komad odjeće sa djeteta i ostave ga pored izvora.

U Travniku postoji izvor koji se zove Safin izvor i posjećuju ga i muslimani i kršćani. , posebno oko 6. maja, posebno onih koji imaju glavobolju ili temperaturu. Kupaju se na izvoru. Kada krenu kući bacaju nešto novca u vodu ili tu ostavljaju komad odjeće.

U Pritoci pored Bihaća postoji izvor koji posjećuju bolesni ljudi kako bi se u njemu okupali. Ako dođe bolesnik koji je i grešnik, voda sa izvora odmah nestane, ali ako dođe čovjek bez velikih grijeha, pojavi se voda da bi se u njoj okupao. Proljeće se daruje novcem, odjećom itd.

Uz Modrič je izvor Ščra. Kada neko ima groznicu, poseti se izvor u prvoj nedelji pojave mladog meseca, u sredu ili petak, i kupa se u njegovim vodama pre izlaska sunca. Neko ostavi nešto novca pored izvora ili okači komad svoje odjeće na drvo pored izvora.

U Tuzli postoji izvor Istočik, kršćani ga posjećuju u petak ili srijedu, u prvom tjednu pojave mladog mjeseca. Kupaju se na izvoru i ostavljaju nešto novca ili hranu.

Dodatno mogu dodati neke zaključke iz knjige Mirjane Sanader o kultovima na području koje danas čini Republiku Hrvatsku:
„Većina autohtonih kultova nije u potpunosti romanizirana, jer je interpretatio Romana utvrđeno samo u slučaju nekoliko lokalnih božanstava. Ovo se, na primjer, odnosi na Anzotiku i Iriju, božanstva koja su prepoznata u rimskoj Veneri, ili na Bindus, koji je bio izjednačen sa Neptunom.

Dio domaćih božanstava doživio je samo manji, možda jednostavno formalni, stupanj adaptacije, pa su osim domaćeg imena dobili i epitet Augusta, kao što je, na primjer, histarska božica Eia Augusta. Možemo samo nagađati o razlozima izostanka sinkretizacije većine autohtonih kultova sa njihovim rimskim pandanima. Medini je kao razlog naveo neprilagodljivu prirodu domaćih božanstava, ali samo njihova precizna priroda još uvijek nije u potpunosti poznata.

Osim toga, stvarna vizualizacija ovih domaćih, autohtonih božanstava ostaje nepoznata. Razlozi su u tome što su tragovi i dokazi o njima sačuvani samo u natpisima. Stoga je čak moguće da je domaće stanovništvo neke od njih doživljavalo kao natprirodne sile bez određene slike. U slučaju nekih drugih božanstava – onih koja su se sinkretizirala s rimskim božanstvima – pronađene su sličnosti s rimskim panteonom. Prema dokazima, većina autohtonih kultova dolazila je s područja na kojima su živjeli Histri i Liburni.

Kod Japoda je zabilježeno obožavanje samo jednog kulta, koji uključuje boga Bindusa koji je, kako je navedeno, izjednačen sa rimskim Neptunom. Colapiani su obožavali božanski par Vidasus i Thana, čije rimske verzije još uvijek nisu poznate. Analiza rasprostranjenosti pojedinih kultova ukazuje da je većina njih bila ograničena na lokalne zajednice. Primjeri su kult božice Latre, koja se pojavljuje samo u Nadinu i njegovoj neposrednoj okolini, dok se dokazi štovanja boginje Anzotike nalaze samo u Ninu.

Autohtona božanstva među Liburnima bila su isključivo ženska. Među histrijskim kultovima također su uglavnom bili posvećeni boginjama, s izuzetkom boga Melozoka. Stručnjaci su ovu činjenicu – barem u slučaju Liburna – doveli u vezu s liburnskim društvenim poretkom, o čemu znamo iz tekstova klasičnih pisaca. Tako u Periplusu (21) Pseudo-Scilaksa, između ostalih, možemo pročitati da su Liburnima vladale žene.

Drugi pisci su također govorili o nekoj vrsti matrijarhata, koji je čak preživio u rimsko doba u porodičnim kartama koje su pratile žensku lozu (Varro, r.r. 2, 10,9; Plin., N.H. 3, 139-141).

Zanimljivo je da dedikanti koji su posvetili ove spomenike nisu bili samo pripadnici autohtonog stanovništva već i doseljenici, što ukazuje na određeni stepen vjerske tolerancije u rimskom društvu.”

Preuzeto sa damirnadivanu.