Iliri, 5000 godina poslije

Iliri, su bili ratoboran, mističan narod, sa šamanskim kultovima poznato je bez obzira na to što o njima ima malo podataka. Ali, zanimljivije je to što su rimski historičari, poput Plinija, pisali da je među Ilirima bilo mnogo mađioničara, iscjelitelja i vidovnjaka od velike važnosti, poznatih širom Rimskog Carstva.

Ilirska religija sačinjavala je brojne šamanske kultove, među kojima su među najznačajnijim božanstvima bila ona koja su predstavljala simbole kulta plodnosti – bog Vidasus (Cernunnos, Pan) i Thana (Diana, Aradia). Slično tome, među brojnim duhovima i bogovima zemlje (prirode) i neba, dominantno mjesto zauzimala je zmija, inkarnacija Velike Majke, kojoj su bili posvećeni srce i prag. I danas se u Bosni tradicionalno vjeruje da svaka kuća ima svog zaštitnika zmija, koji štiti dom i porodicu od zla i nesreće. Da ovo vjerovanje nije jedno od mnogih, ali vrlo važno, ali i božikovino, potvrđuje i njegov tabu – ako se zmija slučajno ili namjerno ubije, vlasnik kuće će umrijeti.

Prema legendi zmija nije samo zaštitnica kuće već i planete Zemlje. Naime, u bosanskohercegovačkoj mitologiji spominje se da iznad zemlje postoji ogromna zmija koja je svojim tijelom napravila krug (zagrizla vlastiti rep) oko planete i na taj način je štiti od svih opasnosti i peha, što je dodatno opravdava  ime zaštitnika.

Iliri su podjednako skloni obožavanju kako zemaljskih duhova i bogova, tako i nebeskih, među kojima ćemo izdvojiti sunce i mjesec kao i zvijezde. Vjerovanje Ilira da su zvijezde sjedišta ljudske duše otkriva intrigantnu činjenicu da su naši preci smatrali da potiču s druge planete, odnosno svemira. 

Tradicionalno vjerovanje u Bosni tvrdi da se noću ne treba gledati u zvijezde zbog straha da u tom trenutku jedna od njih ne “padne”, jer ako se desi da to bude zvijezda te osobe, osoba će odmah umrijeti. ?! Analizirajući pojedine segmente ilirskih legendi i vjerovanja, poput onog o crnom zmaju, bogu zla, koji napada sunce i mjesec pokušavajući da ih proguta (zamrači), možemo vidjeti dijelove antičkog mita o propasti civilizacije ili čak planeta sa kojih su pobjegli preci Ilira.

Predstava zmije kao Bake Majke, simbola života i zaštitnice ljudi s jedne strane i crnog zmaja, boga zla, koji neprestano napada sunce i mjesec, pokušavajući da ih proždere i izazove kraj života na zemlji, i samih ljudi, drevni je mit o borbi dobra i zla. Ali, iza svega stoji nešto mnogo dublje i mistično. Ovdje bismo se mogli osvrnuti na teoriju Davida Ickea o reptilskoj rasi zemlje, koja je prisutna još od antičkih vremena Sumera i Babilona, ​​čiji su simboli zastupljeni u različitim segmentima vladajućih porodica širom svijeta, pa i danas.

Ako rezimiramo istoriju religije na samom njenom početku, doći ćemo do očigledne činjenice da je današnji monoteistički bog duplo mlađi od svih paganskih bogova i da se učenje monoteizma ne može uzimati ozbiljno u pokušajima da se sagleda historija ljudske rase i njene geneze, bez obzira na to što je monoteizam, a posebno kršćanstvo, zauzelo brojne segmente paganske religije. Najstariji religiozni pokret koji nam je poznat je neolitski kult Velike Majke, koja se naziva prvim i najstarijim božanstvom u ljudskoj istoriji. A Baka Majka je ono što povezuje Ilire sa gmazovima (zmijom, zmajem, daždevnjakom) i njihovim vanzemaljskim naslijeđem ili drevnom rasom iz koje potiču.

Postoji velika mogućnost da su Iliri imali neku vezu ili čak zajedničko naslijeđe sa narodom iz Indije, što se može shvatiti ako analiziramo pojedine legende iz bosanske mitologije. Najzanimljivija je priča o misterioznim stvorenjima zvanim utve zlatokrile – pola ljudima, pola pticama, koja nisu imala spolne razlike. Tvrdi se da su iz Indije pobjegli u Bosnu, “tu prokletu zemlju”.

Još jedan raritet bosanskog naroda, ali i veza sa Indijom, nalazi se u tradicionalnom vjerovanju o selidbi ljudske duše u životinju i obrnuto (reinkarnacija), što je zapravo osnovni koncept bogumila u Bosni u srednjem vijeku. Koliko je ovo vjerovanje bilo rašireno i prihvaćeno u narodu najbolje svjedoči činjenica da i danas u 21. vijeku postoje stari ljudi koji produžavaju vjerovanje o seobi duše. U Velikoj Kladuši još ima starica od kojih se može čuti tvrdnja da se zli ljudi, posebno ubice i lopovi, nakon smrti pretvaraju u krave, konje, svinje itd. kako bi u novom životu vratili svoje grijehe, služeći drugima ljudi. Ovo tradicionalno vjerovanje, koje se nalazi u potpunoj suprotnosti o klasičnoj monoteističkoj maksimi o odlasku duše u raj ili pakao, jasno ukazuje na duboko ukorijenjeno vjerovanje o reinkarnaciji među bosanskim narodom.

Na kraju ćemo se vratiti na početak teksta koji govori o Ilirima kao vještim magovima i vidovnjacima i dijelu o vjerovanju u povezanost ljudi i zvijezda na nebu i sve to uporediti sa hinduističkim učenjem o čakre. Ajna ili šesta čakra se nalazi na sredini čela, iznad obrva, i povezana je sa epifizom koja je kod većine ljudi neaktivna, a misticima daje sposobnost telepatije, vidovitosti, astralne projekcije itd. Ova šesta čakra se često naziva trećim okom i može se vidjeti na drevnim crtežima brojnih božanstava.

U ilirsko-bosanskoj tradiciji treće oko se naziva “zvijezda” koja ima funkciju da poveže čovjeka sa svojom zvijezdom na nebu, sjedištem duše. U praksi je ovo vjerovanje rasprostranjeno među stravarkama koje poništavaju negativnu energiju prilikom izvođenja rituala, koristeći rastopljeno olovo, pokrivajući čelo rukom odnosno svojom “zvijezdom” iz straha da negativna energija blokira njihovu nevidljivu vezu sa zvijezdom na nebu. Kako svako od njih tvrdi, ako bi se to dogodilo, moglo bi da izgube razum i fizički se razbole. Ovaj ritualni proces direktno ide u prilog pretpostavci da su Iliri vjerovali da potiču s druge planete, s kojom su ostali u kontaktu preko “zvijezde” na čelu ili trećeg oka. Ili da su se njihova astralna tijela spustila na zemlju i naselila je u telima nekih drevnih ljudskih bića. Iz tog događaja lako je pretpostaviti da su kroz generacije izgubili precizan detalj iz kojeg dijela svemira i s koje planete su došli pa su sve zvijezde smatrali sjedištima duše i njihove geneze.

Iliri su bili jedina kultura koja je uspjela osvojiti Babilon.

Na povratku iz Indije u Iliriju nakon što su Babilonci otrovali Aleksandra, veliki broj njih ostaje u zemljama u kojima su Iliri vladali. Poput naroda Hunza ili Ilirskog Egipta osnovanog 332. p.n.e. od Ptolomeja završio sa Kleopatrom 30. p.n.e. i mnogi drugi. Zahvaljujući njima još uvijek imamo puno sanskritskih riječi u našem jeziku. Zahvaljujući franjevcima imamo i sačuvane naše obiteljske znakove od tog vremena do danas.

Preuzeto sa damirnadivanu.