Bošnjaci najstariji narod na Balkanu

Ono što je osobito važno jeste da se o historijskoj srednjovjekovnoj Bosni može diskutovati i pisati samo kroz sagledavanje Osmanlijskih deftera.

POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1234 GODINE – BAN NINOSLAV

Godine 1234, POVELJA IZ 1323 GODINE – BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ

Godine 1323, POVELJA GRGURU STIPANIĆU IZ 1323 GODINE – BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ

Godine 1323, POVELJA DUBROVCANIMA BANA STJEPANA II KOTROMANICA IZ 1332 GODINE

5. avgust 1332.

Ako Bošnjanin bude dužan i pobjegne – da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana. POVELJA BOSANSKOGA KNEZA VLADISLAVA STJEPANOVIĆA IZ 1353 GODINE

POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1378 GODINE – KRALJ TVRTKO

10. aprila 1378

POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1392 GODINE – KRALJ DABIŠA

17.jula 1392

POVELJA DUBROVCANIMA IZ 1397 GODINE – KRALJICA JELENA GRUBA

13.maja 1397

POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1398 GODINE – KRALJ STJEPAN OSTOJA

Godine 1398

POVELJA KRALJA STJEPANA OSTOJE IZ 1404 GODINE

6. januara 1404

POVELJA DUBROVCANIMA IZ 1405 GODINE – KRALJ TVRTKO II

24. juna 1405

POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1419 GODINE – SANDALJ HRANIĆ

24. juna 1419 POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1427 GODINE – RADOSLAV PAVLOVIĆ

31. decembra 1427

POVELJA BRAĆI DRAGIŠIĆIMA IZ 1446 GODINE – KRALJ TOMAŠ

22. avgusta 1446

POVELJA IZ 1453 GODINE – HERCEG STJEPAN VUKČIĆ KOSAČA

19. ula 1453

POVELJE IZ 1461 GODINE – KRALJ STJEPAN TOMAŠEVIĆ

23. novembar 1461

Ne posjeduje takvu građu sa takvim dokumentima ni jedna država kao što što posjeduje Bosna.
Vjerodostojnost tih dokumenata ne može se raspravljati, naročito se ne može osporavati. Dokazano je da su pojedine države svoju historiju bazirale na osnovu mitova, predpostavki itd. Nažalost to se radi i danas kod pojedinaca. Tako je stvoren destruktivizam čiji je neosponi nosilac Srećko Đaja i njegovi epigoni, kojih ima čitava jedna skupina u Bosni. Posebno se moramo osvrnuti na pitanje šta nam to donose defteri, kakav im je doprinos u stvaranju historijske istine i o srednjovjekovnoj državi i o novoj državi osvajača, za razliku od naših predhodnika historičara, koji su samo mogli nagađati o nekim društvenim i političkim pojmovima, koji su se više naslanjali na svoja osjećanja i sasvim paušalno pisali o svojim državama, Bosna ima original dokumenat na osnovu koga sa tačnom preciznošću sve ovo dokazati.

Međutim i danas veliki broj historičara naših komšija ili čak i naši historičari katolici i pravoslavci izmišljaju neku imaginarnu historiju njihovih naroda pod “turcima”. Svi oni mogu samo pričati šuplje priče, nema mudrovanja ako postoje autentični dokazi, koje nije mogla osporiti čak ni evropska historija. Ne znam samo kako se može pisati o pravoslavcima i katalocima ako Osmansko zakonodavstvo ne poznaje takvu razliku. Defterii jasno govore da su u Bosni živjeli ljudi sa dvije konfesije, Kršćani i Kristjai (bogomili kasnije nazvani). Tako da pripadnika Crkve Bosanske jasno deklariše kao krstjana (bogomila zahvaljujući Đaji).

Zbog toga je čudo da se ignoriraju defteri koji upućuju na pravu istinu države Bosne. U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkvi im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tokom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.

 

Nacionalni identitet Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim srbima, odnosno katoličkim hrvatima. Veoma je važno istaći dokumenta na koji su to način radili Srbi.

“Prema srpskom zakonodavstvu XIX vijeka svaki doseljenik i stranac koji je u Srbiji deset godina, postaje Srbin. To stoji već u Ustavu iz 1835. godine, glava jedanaesta: “Svaki u vrijeme obnarodovanja ovog ustava u Serbskoj službi u Srbiji i izvan Srbije nalazeći se činovnik ili služitelj hrišćanskog vjerispovjedanja; svaki, komu je deset godina prošlo od kako se nalazi u Srbiji nalazi, ili koji nepokretnu imovinu u njoj ima, smatra se Srbinom…” (Ustavi Knjaževine Srbije,Beograd 1988.)

Pored ovih administrativnijih Srba bilo je i kupljenih. Vasa Pelagić je savjetovao učiteljima da čim stupe u školu nauče da na pitanje đaku: “Ko si ti, mali?” odgovore: “Ja sam Srbin”. “A bilo bi i dobro”, veli dalje Pelagić, ako bi se našli dobri ljudi koji bi tom prilikom dali djeci po koji krajcer, kako bi u njemu probudili želju da tako odgovori. (Obuše-nikova, Freidzon, sedmi međunarodni kongres slavista 1973:129. Očigledano da je Srbija sve upotrijebila za asimiliciju svih onih koji su se nalazili na njenoj teritoriji pa i van te teritorije (Bosna…). U ostvarenju tih ciljeva pomagali su i oni koji su anektirali Bosnu i Hercegovinu.

Tokom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine. Prof. Dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše historije, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne.

Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19. stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.” Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.” Prof. Dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine.

Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”
Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Može se reći da ne postoji ni jedan naučni dokaz koji bi potvrdio da su Vlasi Srbi, što se može vidjeti i u Dušanovaom zakoniku: 77. (76)

 

O POTKI

Potka među selima 50 perpera, a Vlasima i Arbanasima 100 perpera. I od te potke caru polovina, a polovina gospodaru čije bude selo.

O VLASIMA

U selu gdje se zaustavi Vlah ili Arbanas, u tome selu da se ne zaustavi drugi koji za njim ide. Ako se zadrži na silu, da plati potku i što je ispasao. Sve ovo je trebalo negirati u čemu je prednjačio u najnovije vrijeme Milenko Filišović.

Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19. stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom Bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje vlade Srbije, pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”.

 

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svojoj biografiji, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se Bosanski Muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka.

Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao Bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti. Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima: Znaš Bošnjače, nije davno bilo, Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta, Kad u našoj Bosni ponositoj, I junačkoj zemlji Hercegovoj, Od Trebinja do Brodskijeh vrate, / Nije bilo Srba ni Hrvata. / A danas se kroz svoje hire, / Oba stranca ko u svome šire.

Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvetije blago, Naše ime ponosno i drago. Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:”Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas….

 

Vrijeme je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svrtlost istine izvedmo.”Milovan Đilaš svjedoči o bošnjacima iz Sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije: Taj naziv je tradicionalan vec od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naucio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžic je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.

 

(Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašic; isto vidi: Polje, br. 36) Prof. Dr. Darko Tanasković, koga Srbi smatraju najvećim orijentalistom, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se prije ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo…
K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrlo sposobnog i duboko pronicavajućeg.”

Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”Bosna nikada nije bila ni hrvatska, ni srpska – ona je od pamtivjeka, pa sve do polovine 19 stoljeća, bila zemlja Bošnjaka različitih vjera, zemlja Bosanaca. Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “SREDNJOVJEKOVNA BOSNA – POLITIČKI POLOŽAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE” (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija: No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne.

 

Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem.

Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća. Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila BOSANSKA…

Bosna i Hercegovina maternja država autohtonog bošnjačkog naroda (ma gdje on živio), dok je maternji jezik svih Bošnjaka, bosanski jezik bilo da oni žive u Bosni ili izvan nje. Srbija, Crna Gora i Hrvatska su maternje države srpskog, crnogorskog i hrvatskog naroda. Sve propagandne djelatnosti usmjerene protiv bošnjačkog naroda od strane srpskih i hrvatskih propagandnih historiografa unaprijed su bile i ostale osuđene na propast. Jedna od najmizernijih aktivnosti kojima se ovi propagandisti bave jeste pripajanje bošnjačkih velikana srpskom, odnosno hrvatskom nacionalnom korpusu, kao i korištenje historije u nacionalno-romantičarske, političko-ideološke, svrhe uperene protiv naše zemlje i našeg naroda.

Pošto su planovi ostvarivanja etnički čiste Velike Srbije odnosno Velike Hrvatske još od početka bili osuđeni na propast, šovinistički nastrojenim intelektualcima i nije preostalo ništa drugo nego da prisvajaju bošnjačko nacionalno blago i niječu historijsko pravo bošnjačkog naroda na svoju zemlju, ime, jezik, književnost, tradiciju, i dr. Zbog toga je veoma važno raditi na okrivanju istine koja je sigurno do sada prekrajana po volji onih koji su je pisali.Ukratko rečeno, svako kreiranje lažne historije i nacionalni romantizam – u cilju asimilacije bošnjačkog naroda i pripajanja bošnjačkih velikana srpskom ili hrvatskom nacionalnom korpusu – je krajnje rečeno suludo i ništa drugo nego propagandni terorizam neviđeno podmuklih razmjera.

Projekat Poznati Bošnjaci je direktan odgovor na bilo koju vrstu historiografske propagande uperene protiv bošnjačkog naroda, odnosno bošnjačkog nacionalnog blaga i kulturno historijsko-znanstvenih dostignuća bošnjačkog naroda Bosne i Hercegovine i šire. Zanimljivo je spomenuti falsifikovanje povelja Bosanskih vladara, koje su pisali pisari na dvoru a inače je poznato da se još nije pojavio ni jedan orginal tih povelja već su sve kopije.Posebno bi se osvrnuo na pisanje pojedinih danas Bošnjaka koji žele da kopiraju dosadašnje historičare Srbe i Hrvate a i ponekog Bošnjaka te u svojim djelima pokušavaju dokazati nešto što opet nema nikakve historiske podloge a niti istine.Predajući vlast i svoje tvrđave Bosanska vlastela nije morala prihvatti islam tačno je da su pojedinci prihvatali islam i nijesu to krili kako se hoće dokazati.

U sumarnom popisu Sandžak Bosne iz 1465/ 68 pokazuje da je bilo mnogo onih koji su Osmanlijama predali bosanske tvrđave,nije tu u pitanju bio samo vojvoda Radak u Bobovcu mnogo njih je učinilo takav korak i iste takve poteze i koji su zadržali svoju vjeru ili su ja naknadno promjenili.Naročito se može uočiti kako su naši preci odmah slati u daleke zemlje u ratove protiv Uzun Hasana u Perziji ili Crnojevića u Skadar. Dokazivanje kako u Osmanskoj vojsci nijesu moglu učestvovati drugi osim samo muslimana je opet nepoznvanje historijskih podataka ili njihovo nepriznavanje.

Navešću primjer iz Osmanskih deftera 1465/68. o kojima se ne može diskutovati, polemisati jer ne postoji vjerodstojni dokument nego što su defteri. Očigledno je da i danas veliki broj broj naših sugrađana i naših susjeda izmišljaju neku imaginarnu historiju. Ne može se niti ima dokumenta koji će dokazati ili tvrditi kako smo eto bili pod « Turcima ». Osmanlije nijesu dovodile svoje ljude i postavljali ih kao timare – spahije. Timar Radoja, sina Perinova i Petre, sina Radičeva: Da bi kršćani po imenu Radoje, sin Perinov i Petre, sin Radičev, na lahk način, bez obaveza uživao ovaj timar, oni ga nisu dali knjižiti u defter.

Međutim zbog toga što je sada spomenuti Radoje umro, a spomenuti se Petar nije odazvao na dužnost, ovaj timar je, naosnovu Ajas-begovog pisma, dat jednom od mazula (kandidata, koji je ranije imao timar /m.p/). nevjerniku Tvrdku da ga uživa i obavezno ide u rat. (sumarni popis Sandžak Bosna iz 1468/69.god str 94. Timar možemo podjeliti na dva dijela: Kilič timar – to je timar koji se dodjeljuje ratnicima iz redova sultanove konjice, ili spahijski timar. Nosilac ovakvog timara obavezan je odazvati na svaki odlazak na carsku vojnu ili vojnu koju predvodi namjesnik pokrajine po odobrenju sultana. Drugi timar je Eškenzi timar – to je timar svakog ratnika iz reda sultanove konjice – spahija. Isto što i Kilič timar. Stvarno značenje je timar onoga koji ide u rat.

Naročito je važno spomenuti da se u vrstu Kilič timara svrstavaju i timari službenika u obrazovanju i prosvjeti, kao što su imami džamija ili vjeroučitelji koji se neizdržavaju iz vakufa. Timarnik nije imao obezbjeđen stalni status timarnika. Tu privilegiju je mogao koristiti samo dok je obavljao i mogao obavljati vojničku službu ili bilo koju službu od navedenih. Mjesto u koje će to obavljati određivao je aga tako da je mogao biti premještan iz mjesta u mjesto, zavisno od potreba carstva.

Posebno se treba osvrniti na starješine Vlaha, na njihove vojvode i knezove, primućare koji su uživale baštine, međutim bili su oslobođeni svih poreza, ali su zato i oni imali obavezu učestvovanja u rat sa spahijama. Napredovali su obično, nakon značajnih akcija tako da ih je bilo čak i na najvišim položajima u državnoj administraciji ili vojsci. I svi ostali vlasi imali su vojničke obaveze, na taj način što je iz svakih deset kuća u rat išao poje jedan potpuno opremljen vojnik. Iz deftera se jasno može vidjeti da su današnji takozvani bosanski katolici i bosanski pravoslavci istvari čistog vlaškog porijekla. Jedan mali dio bosanskih muslimana je takođe ovog porijekla. Vjera koju su prakticirali Vlasi je krstjanska ili kako je to poslije nametnuto (narodnim žargonom, bogomili) ili katolici ili pravoslaci poslije dolaska Osmanlija na teritoriju Bosne, pravoslavlja ranije nije bilo.

I pored negiranja postojanja Bosanske crkve od strane i pravoslavlja i katoličanstva možemo sa tvrdnjom reći da je ona zasvjedočen kao dominantna religija srednjovjekovne Bosne. Osmanlije to svjedoče u svojim defterima. Ne možemo tačno utvrditi koji je to omjer kristjana vjernici Crkve bosanski) i katolika, međutim istraživanja govore da je katolicizam bio potpuno potisnut iz Bosne sve do 15. vijeka, a osobito do poslednjeg kralja bosanskog. Preuzimanjem kraljevstva on je silom pokrštavao krstjane ili ih proteravao pomoću franjevačkih svećenika. Dolaskom Osmanlija krstjani mirnim procesom prihvataju islam bez prisile, kao i mnogi Vlasi.

Jako zanimljivo i možemo reći jedinstveni fenomen na koji se traži odgovor i danas: Kako to da u zajedničkim borbenim redovima, pod istom zastavom jednako ginu i gospoda i « fukara » ? Šta je to što ih je vezivalo za zajedničku akciju iako je njihov klasni položaj divergentan? Ovo pitanje svih pitanja ostavićemo otvoreno za dalja izučavanja i istraživanja. Na kraju bih se samo osvrnuo na Kosovski boj od koga su Srbi napravili kosovski mit, vjerovatno su to mogli i Hrvati da urade sa Krbavskom bitkom, ali bilo bi baš previše mitova.

Osmanlijska vojska na čelu sa Muratom prebacila se na zapadnu obalu Morave i polahko napredovala ka Kosovu. Prvi odred je vodio veliki vezir, drugi – princ Bajazid, treći – Aini-beg, četvrti – princ Jakub, peti Saridže-paša, a šesti – sam Murat. Na Kosovo polje, koje se nalazilo na granici Bosne i Srbije, već je bila skupljena saveznička krstaška vojska. Stajale su obje vojske jedna naspram druge. Vojska Krstaša ili (nevjernika od sedam jezika (Srbi, Bugari, Bosanci, Albanci, Vlasi, Poljaci i prema svjedočenju osmanskog historičara, i Madžari) na čelu tih odreda stajali su Lazar – srpski knez, i bosanski kralj Tvrdko. Bitka je završena smrću sultana Murata i kneza Lazara, čija je pogibija iskorištena za pravljenje Kosovskog mita, iako od tog trenutka teritorija Srbije pripada Osmanlijama. Zaključivanje mira sa naslednikom Lazarovim Stevanom koji priznaje vlast Bajazida pri čemu je morao ispuniti tri uslova: morao je sudjelovati u ratu kao Bajazidov saveznik, da mu da sestru za ženu, te da mu od iskopavanja srebra, šalje godišnji porez. Tako je Lazareva ćerka Olivera postala prva sultanija na Osmanskom dvoru.

 

Preuzeto sa bosanskehistorije.