BOSANSKI ZA SVE

-Srbijanci su preuzeli od Rašana bosanski jezik i pismo, nazvali ga ‘srpski jezik’ a onda sve činili da Bošnjacima zabrane da taj svoj izvorni jezik nazivaju – bosanski jezik, tako je poslužio i kao podloga za nastanak i razvoj – hrvatskog književnog jezika. Pokušaji nasilne asimilacije i otpor tim napasnim pokušajima znali su prouzročiti teška krvoprolića, osobito na Balkanu u toku dvadesetog stoljeća.

Rehabilitacijom povijesne istine u duhu međunarodnog prava jedina je ispravna metoda poravnanja tih proturječnosti i održanja mira među narodima uopće – pisao je akademik Mirko Vidović. Da se bosanski jezik vijekovima koristio u Bosni i susjednim zemljama, pokazuje nam i pisana ostavština. Tako je u periodu od 1557. do 1563. godine u Sloveniji postojao zavod za štampanje biblijskih protestantskih knjiga. Zavod je vodio Primož Trubar, štampajući knjige na bosanskom jeziku.

-Zato se jedino knjige prevedene na bosanski jezik mogu, po mišljenju Trubara, čitati i razumjeti u čitavoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Srbiji i Bugarskoj… Dio baštine je i Ispovjedaonik Stjepana Matijevića, djelo štampano u Rimu 1630. godine.

“Ispovjedaônik, sabranъ iz pravoslavnjeh naučitelja po P. Ô. Meĉtru Ieronimu Panormitanu Reda Pripovjedalacá S. Dominika. Prinesen u jezik Bosanski trudom P. Ô. F. Stjepana Matijeviĵa Solinjanina, Reda S. Frančeska Male bratje Obslužujuĵjeh, daržave Bosne Arĵentine, Pripovjedaoca.”

A iz 1631. godine je poznati Uskufijev bosansko-turski rječnik, što nam govori da su bosanski jezik čuvali i njegovali pripadnici svih konfesija u našoj domovini.

BOSANSKI JEZIK JE ORIGINAL A SVI DRUGI U NAŠEM OKRUŽENJU SU PLAGIJAT

BOSANČICA JE NAŠE NAJSTARIJE PISMO ILIRSKIH KORIJENA NAŠIH PREDAKA ILIRA

Босɖɴvнчɖ ʍоѣє пнсʍо

Bosančica je autentično i posebno pismo nastalo u Bosni i okolnim krajevima još iz vremena Ilirije čije pismo i simbol je bio simbol Bosne a Bosanski ili ilirski jezik je nakon dolaska Slavena vremenom Slaviziran ali ne i Starobosanko pismo Bosančica-Ilirica.

Najstariji spomenik pisan bosančicom jeste Humska ploča (10. vijek), zatim Povelja Kulina bana od 29.08.1189. godine kao i povelje drugih bosanskih banova i kraljeva. Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni, Miroslavljevo jevanđelje (12. vijek); razni crkveni i svjetovni rukopisi bosanske crkve i drugih crkava u našem okruženju sa brojnim elementima čistog i živog narodnog govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, natpisi, povelje, pisma kao značajno blago diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim njegovanjem narodnog jezika; razna jevanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipse i apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanđelje Manojla Grka (Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje, Giljferdingov apostol, Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje, Vrutoški rukopis, Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje.

Desio se izvjestan zastoj u razvoju pismenosti zbog križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14. vijeku stasavala Crkva bosanska i bio izražen procvat pismenosti, kulture i civilizacijskog stvaralaštva na bosančici. Na bosančici su pisani i Povaljski prag na ostrvu Braču 1184., listina omiškog kneza Đure Kačića Dubrovniku 1278. i Povaljska listina iz 1250., te Poljički statut iz 1440. god. i mnogo drugih tekstova, po čemu je ovo pismo i jedno od tri pisma u Hrvatskoj.

Brojni su natpisi na stećcima, a poznat je i prijepis Ljetopisa popa Dukljanina. Od 16. do 18. vijeka bosanski franjevci su bosančicom štampali oko 40 knjiga. Osim u Bosni, njome se pisalo i u Dubrovniku,
Makedoniji, Krajini, na ostrvima i u pojedinim sjevernim krajevima Hrvatske. Zadržala se kod bosanskih franjevaca do polovine 19. vijeka, a kod bošnjačkih muslimanskih porodica i do najnovijih vremena.

Od najstarijeg doba postojala su dva oblika bosančice:

-prvi: ustav, kojim su se pisane povelje, listine i isprave vladara bosanskih visokih plemstva (npr. Povelja Kulina bana) – od 10. do 15. vijeka – do ulaska Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski krug;

-i drugi: kurziva, kojom su pisani rukopisi od 13. vijeka pa dalje do 19 i 20. vijeka.

Prijevod povelje glasi:

“U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.

 Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja”.

ILIRSKI IDIOM – ŠTAMPAN NA BOSANSKOM JEZIKU 1683 GODINE

Da su knjige na bosanskom jeziku štampane i van Bosne, pa čak i u Rimu pokazuje i primjer knjige franjevca Mihovila Radniča, koji je štampao knjigu, na čijoj naslovnici piše: “Ilirski idiom, složeno i izrađeno u jezik Slovinski-Bosanski”. Bosanski jezik je nazivan i ilirsko slavinskim bosanskog izgovora na svim knjigama pisanim Bosančicom kao posljedica dolaska slavena i slavizacije bosanskog jezika ali ne i Ilirskog pisma Bošančice koju su takođe nazivali Starobosanskim pismom kojim je također napisan ISPOVJEDNIK Stjepana Matijevića Solinjanina iz 17.stoljeća 1630 godine na kojem piše da je napisan na bosanskom države Bosne. Nalazi se u Kraljevskoj Biblioteci, Kopenhagen, Danska.

ISPOVJEDNIK NA STAROBOSANSKOM JEZIKU I PISMU BOSANČICI

Autor Stjepan Matijević Solinjanin iz 17.stoljeća NA KOJEM PIŠE DA JE NAPISAN NA BOSANSKOM JEZIKU DRŽAVE BOSNE IZ 1630 GODINE SREDNJEVJEKOVNIM PISMOM BOSANČICOM. Jedan od sačuvanih primjeraka nalazi se u Kraljevskoj Biblioteci u Kopenhagen Danska. Ovaj Ispovjednik na bosanskom jeziku je pisan gotovo 200 godina prije nego što je Vuk Karadžić plagirao bosanski jezik 1818 godine. Svaka laž pa i ova o Bosančici kao srpskom pismu se raspadne poput sapunice kao i ova laž – Matica srpska je digitalizirala ispovjednik na Bosanskom jeziku i proglasila ga srpskim jer srpskog jezika nije tada ni bilo sve do 1818 godine kada je Vuk Karadžić falsifikovao bosanski rječnik i bosansko pismo Bukvicu i napisao prvi srpski riječnik ne rečnik.

Ovdje ispod imate pet slika koje su čvrsti dokazi i svako polemisanje je suvišno!

Još davno (1601.) je Mavro Orbini, dubrovački benediktanac, pisac, ideolog i historičar za Bošnjake i bosanski jezik rekao da je: “…najglađi i najelegantniji jezik i diče se činjenicom da jedini oni danas paze na čistoću bosanskog jezika”. Tridesetak godina nakon što je zapisao ovu svoju izreku, 1631 godine, Muhamed Hevaji Uskufi napisao je prvi rječnik bosanskog jezika. Uskufi je rođen 1601 u Dobrinji kod Tuzle. Prvi je do sada, uz Hadži Jusufa Livnjaka, Bošnjak i pjesnik koji je pjevao na narodnom jeziku i koji je sa ponosom nazivao svoj jezik bosanskim. Tako počinje i jednu pjesmu “Bosanski da vam besidim, bratani, da slušaju dobrotelji, prijatelji znani…” Obrazovanje stiče u Istanbulu, gdje biva i na dvorskoj službi. Stil pisanja podsjeća na jezik stećaka.

Postoje četiri sačuvana primjerka njegovog rječnika; jedan od njih se nalazi pohranjen u univerzitetskoj biblioteci u Uppsalli (Švedska) ovdje imate na arebici taj riječnik. Zahvaljujući Uskufiju, Bošnjaci mogu slobodno da se ponose svojim bosanskim jezikom, jer je prvi rječnik bosanskog jezika ujedno i jedan od prvih i najstarijih na Balkanskim prostorima. Što se tiče bosanskog jezika, kojemu je Muhamed Hevaija Uskufi udario snažne temelje pisanjem prvog rječnika, zanimljivo je istaknuti mišljenje modernog Britanskog historičara Noela Malcoma na ovu temu, koji kaže: “Kako je bosanski jezik bio treći jezik Otomanske Carevine, nije nikakvo čudo što je i dio Otomanske književnosti napisan na tom jeziku.”

Jedan bosanski pisac iz 18. stoljeća, ljetopisac Mula Mustafa Šefki Bešeskija (koji je u svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskom jeziku), ustvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskog, zato što ima 45 riječi za glagol ići. Prvi poznati, sačuvani, i do sada, otkriveni spomen bosanskog jezika nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora, a datira iz davne 1436 godine.

Bosanski jezik se najčistije govori u granicama srednjevjekovne Bosne. Sve što idete dalje od Bosne prema Srbiji južno i istočno ili Hrvatskoj zapadno on se sve lošije i nerazgovjetnije govori.

Isidora Sekulić o bosanskom jeziku: “Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti”

Isidora Sekulić, istaknuta srbijanska intelektualka i književnica svojevremeno je pisala i o bosanskom jeziku. Tako je 1936. godine u tekstu naslovljenom “O jeziku Bosne na osnovi starih i mladih tekstova” zapisala i sljedeće:

-Austrija je u zvaničnom i u privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz „bosanski jezik”.

-Možda je baš i neko iz Austrije osjetio da je to jezik silno afektivan, ujedno tako bridak da se prije misao oštri o njega nego on o misao.

-Jezik koji radije govori indirektno nego direktno, koji ljudima i stvarima daje nadimke i atribute neuhvatljivog stila.

-Što Bosna jezikom dohvati, blago tome, ili teško tome.

-Jezik je bio jedina sloboda bosanskog života. On se izradio kao muzički instrument i kao oružje. Tanan je, užutio je, očišćen je, svetinja je, sablja je.

-Ništa tursko ni austrijsko nije bilo jače od nekog virusa bosanskog, slasnog već u dječacima i mladićima. Stoga, ako je Bosna izbacila neku svoju sugestiju i oblik, to se samo ograničeno dalo primijeniti na život uopšte, ostajalo je osobenost bosanska. A što je Bosna nasilno gutala od drugih, ostajalo je opet u njoj, ukamareno, tuđe i neživljeno. Zbog jedne i druge muke, Bošnjak se bacao u ekscese u kakve je umio i mogao, naravno ponajprije u čulne.

-Stari Bizmark, kad je bio poslanik u Rusiji, divio se kako cijela Rusija, od Kavkaza do Sibira, govori jednim jezikom, bez naročito iskvarenih narječja, i to “jezikom tako zapletene gramatike kao jezik Demostena”. Slično je tajanstven u svojoj moći i nekvarljivosti jezik Bosne.

-Niko od tog šarenog stanovništva Bosne nije mogao da jezik Bosne iznevjeri, drukčijom strukturom i psihologijom ga ukrsti, snizi ga, izopači.

-Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego je i čudo sadašnjosti. U bosanskom jeziku najmanje udjela ima škola. Vitoperi stil nije bosanska stvar. Velika čulnost i namučena pamet dali su tom jeziku kontrapunkt, vođenje misli i osjećaja u nekoliko planova odjedared.

U bosanskom načinu izražavanja ima nešto zemaljsko, seljačko, blisko, i ima, ispod ili iznad
toga, nešto što je ezoterički jezik, iako potpuno bez tehničke frazeologije. Bošnjak ne vadi jezik iz džepa i navike, nego ga bira i slaže iz znanja i osjećaja. On po pravilu govori odmjereno, lagano, često i tiho, pazi na svaku riječ, jer i oko njega mjere, cijene, i srču riječi.

U Bosni je kroz stoljeća svako lično zadovoljenje bilo tuđi pojam, ali jezik je Bošnjaku lično zadovoljenje, slast, ćejf, pravdanje, osveta, igra i utakmica talenata. On ga zato govori u više planova, s mnogo karaktera. S jedne strane opšteljudsko, onako kako ga hoće čula, s druge strane ono što interesuje intelekt, kritiku jednog teško napaćenog života u kojem je čovjek jedva ostao čovjekom.

Kad Bošnjak kaže da je “hljeb zelen od godine poplavne” , onda je u tom izrazu zbir mnogih simptoma i mnogih znanja. Na sličan način kaže Bosanac da su “ljudi ganjani do iskapi”. Ili, u čisto opisnom stilu, da “vatra ćumuri”, da “svirač usjecka gudalom”, da je neko “frljacnuo opanak”, jer je obuća ta bila još samo dronjak. Ili, u šaljivom stilu, da je ‘cura iglom prozor zakovala’ ispred momka.

-Jezik Bosne bez ijekavštine, to je simfonija Bethovenova bez roga, bez tonova svečanih i tajanstvenih.

-A jezik Bosne, je li i on tako pun turskih motiva? Može Bosanac, kad hoće, ili kad mu za što treba, može da ubaci u svoj rječnik još jedan rječnik, turski, i dobije nov ritam i nove boje. Ali to je sevdalinstvo, maskarada, ćejf, šala Zembiljeva. A čisto narodnim jezikom kao da Turaka nikad nije bilo, umije Bošnjak razgovarati sa zemljom i nebom, sa naukom koja njegovu prirodu i običaj narodni ispituje…

-Ono već spomenuto nedruštveno u jeziku Bosanca, koji se predaje monologu fatalizma, razgovara sa planinom Romanijom, i kad nađe da ‘Romanija razgovara nema’, nastavi razgovarati sa svojim razgovorom.

-U Bosni još ima stare vulkanske magme, još Bosna svoje tri, četiri prošlosti nije pretvorila u reminiscencije koje se mogu strti kao pogrešni stari računi. Još su po njoj pokidane žile i bogumilstvom, i posljednjim kraljevima, i Turcima, i Austrijom. Otuda i u jeziku njenu rječnici vjekova! i iskustva i znanja koja poražavaju; otuda izrazi pred kojima čula stoje kao glupaci jer ne znaju šta čuvstvuju: “Def zapršti kao da se sasipa”: “Voda Drine se na suncu ukuhala”. Otuda jedan isti motiv umjetnički nije jedan isti nikad.

Jedan od prvih bosanskih pisaca Matija Divković ostavio nam je bogato djelo bosanskim jezikom napisano, a bosanskim jezikom su pisali i mnogi njegovi savremanici iz sedamnaestog vijeka. Duvanjski biskup fra Pavle Dragicević 1735. godine piše da u Bosni ima “devet svećenika koji se pri vršenju složbe božje ispomažu bosanskim jezikom”. ILIRSKI IDIOM – ŠTAMPAN NA BOSANSKOM JEZIKU 1683 GODINE Da su knjige na bosanskom jeziku štampane i van Bosne, pa čak i u Rimu (pokazuje i primjer knjige franjevca Mihovila Radniča, koji je štampao knjigu, na čijoj naslovnici piše: „Ilirski idiom, složeno i izrađeno u jezik Slovinski Bosanski“ (Radnič 1683) jer je bosanski jezik nazivan i ilirskim. Fotografski zapis naslovne stranice Ilirskog Doma imate u prilogu.

Prvi naš gramatičar Bartol Kasić (Pag 1575), koji je umro u Rimu 1650, kao rođeni čakavac zalaže se za zajednički jezik kod južnih Slavena i napominje da bi to trebalo da bude bosanski jezik. (Rim 1640)-Isusovac Jakov Miklja (1601 – 1654) ističe da je od svih jezika “bosanski jezik najljepsi”.- Petar Kočić kaže na pojave germanizacije: “Germanizacija dovodi do varvarstva prema našem velikom,silnom, sjajnom i slobodnom bosanskom jeziku…To nas,kao stare i dobre Bošnjake mora boljeti, jer je naš jezik i u najstarijim vremenima bio neobicno lijep, mnogo ljepši i narodniji i od jezika istočno od Bosne koji se tamo razvijao pod uticajem vizantijske kulture i grčke sintakse”.

PRVA CIJELA BIBLIJA NA NAŠIM PROSTORIMA ŠTAMPANA JE NA BOSANSKOM JEZIKU

Fra Matija Petar Katančić (Valpovo, 1750 – Budim, 1825), filolog, arheolog i pjesnik. Kao franjevac predavao je u gimnazijama u Osijeku i Zagrebu, a kasnije na sveučilištu u Budimu. U periodu 19. vijeka ogroman broj katolika, odlazi na školovanje u Đakovo u Slavoniji. Zbog tih učenika Matija Katančić je odlučio da napiše i štampa prvu cijelu Bibliju na našim prostorima na domaćem jeziku. Matija Katančić umire 1825. godine, samo 6 godina poslije štampana je njegova Biblija. Biblija je pisana na slaveno-ilirskom jeziku, a izgovora bosanskog jezika. Tako da je bosanskim jezikom štampana prva cijela Biblija na našim prostorima. Danas Hrvati smatraju da je to prva Biblija na hrvatskom jeziku, iako na samoj Bibliji jasno piše da je na bosanskom jeziku.

Nakon 1878. godine i odlaska Osmanlija, uslijedio je period borbe za opstanak, jer su Bošnjaci nedugo nakon toga ostali bez jezika i etničkog porijekla, a vjerska diskriminacija počela je da uzima danak. Nekada glavni faktor balkanske politike, Bošnjaci su preko noći postali nemoćni i nijemi promatrači svoje tragično diskriminirajuće sudbine. Informacije radi, prvi rječnik srpskog jezika nastao je skoro dva stoljeća kasnije, 1818. godine kada je Vuk Karadžić napisao riječnik na ćirilici i ijekavici, a sadržio je 26.270 riječi a rečnik na ekavici 1917 godine.
U narednim političkim sistemima, bosanski jezik je preimenovan u srpsko-hrvatski. Svi histrijski dokazi govore i potvrđuju da je bosanski jezik najstariji jezik naših prostora, iz kojeg su nastali vještačka srpska i hrvatska verzija bosanskog jezika, nametnuta u vrijeme Austo-Ugarske aneksije Bosne i dodatno forsirana kroz dvije velikosrpske okupatorske tvorevine Jugoslavije 1918-1992 godine, kada nam je osporavano pravo na naš bosanski jezik i naša višestoljetna narodna i nacionalna bošnjačka pripadnosti, kao dio sveukupnog planskog hegemonističko-ekspaniostičkog višestoljetnog projekta porobanjavanja Bosne i Bošnjaka, uz preotimanje svega što je pripadalo Bosni i Bošnjacima.

“Gramatika bosanskog jezika” za srednje skole dio I i II izdata je za potrebe škola i izdao ju je Frane Vuletić, a stampala bosanska vlada 1880. Bila je u upotrebi do 1911, ali je od 1908 godine za vrijeme austrougarske okupacije Bosne promijenila ime u “Gramatika srpsko-hrvatskog jezika”. Prodavala se kruto vezana po 40 novčića. Izdata u Sarajevu 1890 Nakladom zemaljske vlade BiH.Stampa – Zemaljska štamparija U sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu možete pogledati sačuvani primjerak u PDF-u na ovom linku. Čovjek koji je spasio Gramatiku bosanskog jezika iz 1890. Dr. Muhamed Šator Gramatika bosanskoga jezika iz 1890. godine zasigurno predstavlja jednu od onih knjiga o bosanskom jeziku koja je najviše spominjana u novijoj lingvističkoj literaturi o bosanskom jeziku i koja je izazvala najviše polemičkih stavova. Gramatika je bila srednjoškolski udžbenik bosanskog jezika iz koga su učile brojne generacije učenika iz vremena austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.

Tek nakon osamostaljenja RBiH, mogli smo da povratimo naše historijsko ime Bošnjaci koji govore svojim bosanskim jezikom. Međutim, oni koji su sprovodili ovakve, fašističke ideje i zakone nakon raspada prethodnih političkih sistema, nastavili su da njeguju tradiciju negiranja nepobitnih historijskih zapisanih činjenica i dokaza o bosanskom jeziku.

Zar treba da nas čudi puko negiranje onih koji su bili spremni da nas etnički istrijebe, samo zato jer smo različiti?

Njihove riječi su “mehlem”, za razliku od onoga što su nam priređivali u toku agresije na RBiH. I na kraju, zapitajmo se kakav je moral i svijest onih ljudi koji pred nepobitnim činjenicama, okreću glavu i pričaju davno ispričanu priču, laži, falsikate i plagijate koje je na žalost, naslijeđe hegemonističkih idologija sveopšte srbizacije i hrvatizacije Bošnjaka krajem 19. stoljeća uz prisvanjaje kulturno historijskog i jezičkog blaga Bosne i Bošnjaka, koje trebamo čuvati i jačati u svojoj Bosni i van nje i biti ponosni na bogatsvo našeg bosanskog jezika, koijim se služe i drugi narodi novonastalih država u našem okruženju kojima je bosanski jezik korijen i temelj. Historija svjedoči da puko mijenjanje naziva i mjere represije ne mogu uništiti ono što smo stoljećima njegovali, vjeru, bosanski jezik i naš bošnjački identitet.

Preuzeto od: Aziz Ramović i radiokameleon.ba

Mi smo dodali još materijala na postojeći post i tako kompletirali to u ovaj detaljan post.