ARIJANSKE BOSANSKE CRKVE IV – XIV VIJEK

Rušilački pohodi Avara i Slavena

Nakon što su Avari i Slaveni porušili arijanske crkve sagrađene u periodu Gotskog kraljevstva od IV – VI. vijeka, i nakon što se padom Avarskog kaganata konsolidovala vlast u novonastalim banovinama i župama današnje Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Sandžaka (u to vrijeme, župa Raška),  nastavljena je  gradnja crkvi po istim ilirsko-gotskim principima i osnovnim pravilima, kako se to radilo i u prethodnom periodu. Historijski artefakti i dokumenti dokazuju da su imućni bosanski plemići, banovi i kraljevi gradili crkve i hiže. Evo tri primjera koji to činjenično potvrđuju:

Prvi primjer je iz vremena bana Kulina, ploča „ velikog sudije“ Građeše, koji zida grobnu crkvu Svetog Jurja; (ova ploča se čuva u Muzeju grada Zenice). Drugi primjer i dokaz, takođe iz vremena Kulinove vladavine, jeste otkrivena ploča Kulina bana u Biskupićima kod Viskokog. Na ploči je ispisano:

– Ovu crkvu zidao je ban Kulin kada je plijenio Kučevsko zagorje. I pade na nju grom u Podgorju Slijepčišća; (ova ploča se čuva u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu). Na žalost, temelji ove crkve još nisu pronađeni.

Treći primjer je krunidbena crkva svetog Nikole u Milima kod Visokog, u kojoj su didovi Crkve bosanske krunisali bosanske kraljeve, a prvi je bo kralj Tvrtko Kotromanić.

Za crkve koje ćemo u ovome članku tretirati, uvijek se navodi da su to predromaničke crkve. U literaturi koja tematizira arhitekturu, stil i simboliku gradnje srednjevjekovnih crkvi, nalazimo ovaj termin kao maglovit i neprecizan, a istovremeno jako obuhvatan pojam. Predromanika (ili “Barbarska umjetnost”) je termin koji se u historiji kulture koristi za umjetnost iz vremena opće seobe naroda u Evropi, iz vremena prodiranja barbarskih plemena (lat. izv. barbar, u značenju – onaj koji nema nikakve mjere), koja s istoka provaljuju u zapadnu Evropu. Pod ovaj termin svode se umjetnička ostvarenja (likovna, građevinska, ukrasna ornamentika…) Kelta, Ostrogota, Vizogota, Franka, Langobarda, Slavena, kao i predstavnika drugih arijanskih ili pokrštenih naroda ranog srednjeg vijeka. Takva je i Crkva Svetog spasa koja se nalazi blizu vrela rijeke  Cetina.

Poslije uspješnog odbijanja turskih napada na Kosovskoj bici i širenja Bosne u sjevernoj Dalmaciji, Tvrtko I. Kotromanić, izdaje kraljevsku gramatu (povelja, pisani dokument) u Sutjesci 1389. godine, kojom potvrđuje gradnju crkve na Cetini. Crkva je sagrađena 1391. godine.

Zapis iz Ljetopisa episkopa Končarevića o građenju crkve Svetog spasa u Cetini:

toя slavnыя pobѣdы nadъ Turkami, blagočestivый Stefanъ Tverdko vozblagodari Gospodu Vsederžitelю soorzženіemъ novыя cerkvi vъ slavu i čestь Hrista Spasitelя na rѣcѣ Cetini, izdavъ osobennuю grammatu vъ kralevskomъ dvorѣ vъ Sutѣscѣ sъ bogatыmi darami; no sію že cerkovь potomъ bezsovѣstnы latinяne.

Crkva Svetog spasa na Cetini pokazuje provencijenciju  ilirsko–gotskog smijera SZ – JI, sa nekropolom stećaka koji su, kao i sama crkva, u ilirsko-gotskom smijeru pozicionirani.

Crkva Svetog spasa u Cetini sagrađena je trudom i ljubavlju kralja Tvrtka I. Kotromanića, koji je, između ostalog i Knin uvrstio u svoje gradove; (po tvrdnjama Danila Farlatija). U Tvrtkovo doba udareni su temelji i drugih crkvi u Dalmaciji, npr. hram Svetoga Jovana Krstitelja u Bribiru i jedna crkva u Klisu. Ovo je nekoliko primjera koji pokazuju da su pripadnici Crkve bosanske gradili bogomolje i da se one ni po kojem mjerilu estetike i kulture općenito, ne mogu smatrati “barbarskim”, nego su naprotiv, visokosofisticirani izraz jedne autentične kulture, pa ako hoćete i civilizacije.

Kako je arijanska vjera prije dolaska Avara i Slavena bila široko rasprostranjena u Iliriji, sa njihovom provalom i okupacijom, počinje i traje i nakon pada Avarskog kaganata, pokrštavanje i slavenizacija domicilnog stanovništva. Arijanska vjera je je međutim ostala, njeni sljedbenici su se nazivali krstjani, a uz njihovu Crkvu, vremenom, veže se (pridodaje se) pridjev bosanska , te otud Crkva bosanska. Crkva bosanska je imala svoju unutarnju organizaciju i hijerarhiju, a  vrhovni u toj hijerarhiji je bio did Crkve bosanske.  To, ta unutarnja kohezija i organizaciona struktura i jeste, jedan među jačim razlozima, što je arijansko vjerovanje opstalo i nije nestalo sa područja srednjovjekovne Bosne, Dalmacije i Raške.

Evo još jednog primjera tzv. predromaničke crkve arijanske koju nalazimo u Dalmaciji u srednjevjekovnom gradu Stonu.

Švicarac Rudolf Kutzli piše:

–  Sa Zmijskog kamena u zaljevu Bistrina kreće  se na poluostrvo Pelješac u pravcu male crkve koja datira između 8 – 9. vijeka; crkva Sveti Mihajlo se nalazi na vrhu jednog uzvišenja u blizini srednjevjekovnog grada Stona.

Ovdje su nekad živjeli pripadnici Crkve bosanske i mora se priznati da se njihova mjesta življenja  moraju nanovo otkrivati. Današnjem stanovništvu Stona jako je malo ostao u sjećanju period srednjovjekovne Bosne. U Evropi bi ovakva crkva koja datira iz VIII. i IX. vijeka, imala svoje mjesto u kulturno-vjerskom životu ljudi,  imala bi putokaze i na svakoj auto-karti bi bili upisani putevi koji vode do nje. Okolo crkve nekoliko tajanstveno ukrašenih kamenova leže, kao razbacani, a riječ je o nadgrobnom kamenju- stećcima, skoro utonulom u zemlju. Kao ukras na njima nalazimo uklesanu  langobardsku ornamentiku.

Kutzli skreće pažnju da forma stećaka oko ove crkve, podsjeća na stećke koje poznajemo u nekropoli Radimlja. On naglašava: „Mjesto na kojem se nalazimo, kao nigdje drugo, ilustruje spiritualnu srodnost između Gota, Langobarda i krstjana. I sama arhitektura crkve je takođe jedna ilustracija ove srodnosti. Iako je zatvorena, s vana ne djeluje samo moćno i iskonski, već je i na fantastičan način kompaktna, više kao kuća, nego kao crkva”.

Kutzli  smatra da je Stonski knez Miroslav, koji je preuzeo vlast od kneza Zvonimira graditelj ove crkve,  bio krstjanin, pripadnik Crkve bosanske. On takođe povlači paralelu sa drugom crkvom Sv. Mihajla koja se nalazi na drugoj strani Jadranskog mora, a to je crkva  Monte Gargano u Italiji.  Spoljašnji utisak je dijametralno različit. U Italiji je to jedno turistički jako posjećeno mjesto, za razliku od ovog na dalmatinskoj obali gdje je sve mirno, kao da je vrijeme stalo. U  Italiji su postojali katari, poznati kao patareni, a između njih i krstjana je bilo živih kontakata. Sveti Mihailo simbolizira borbu dobrih sila protiv iskušenja zla, koje je bilo jednako važno za katare i krstjane kao i za gotsko pleme Langobarde.

Katari južne Francuske, su u kulturološkom i fenomenološkom duhu historije Evrope prisutniji nego ikada; postoje mnoge knjige o njima. Ipak, katolička Crkva je nakon nekoliko desetljeća u krvi zatrla i okončala njihovo postojanje. Nakon kratkog vremena, katari Italije i Njemačke su zaboravljeni; inkvizicija na čelu sa Konradom im je bukvalno slomila kičmu. Skoro na isti način su zaboravljeni i bosanski krstjani koji su, da tako kažemo, trajali mnogo duže od francuskih katara; pet stotina godina  oni djeluju za sobom ostavljajući jedinstveno bogatstvo vidljivih dokaza. Kad sagledavanju veze između Langobarda i Crkve bosanske, trebamo znati da je najveći dio Zapadnih i Istočnih Gota, u ovom slučaju germanskih Langobarda, prihvatio arijansko kršćanstvo sa sjedištem langobardske vlasti u italijanskoj Paviji, koje je obuhvatalo sjever, te djelove srednje i južne Italije. Vlast je bila podjeljena na više (ital. ducato) posjeda kojima su upravljale vojvode.

U crkvi Svetog  Mihajla nalazi se jedna krajnje zanimljiva i dragocjena freska. Smatra se da je na fresci lik nekog vladara.  Hrvatsko-srpska historiografija je ovu fresku nastojala pripisati i svrstati je u katoličku (hrvatska historiografija) odnosno u pravoslavnu tradiciju (srpska historiografija). Jedni je pripisuju prvom dukljanskom kralju  Mihailu Vojisavljeviću, ocu dukljanskog kralja Konstantina Bodina, koji je zagospodario Raškom i okolnim župama i koji je jedan od najznačajnijih dukljanskih vladara. A drugi je pripisuju Mihajlu Viševiću koji je bio neovisni vladar Zahumlja, u današnjoj zapadnoj Hercegovini i južnoj Dalmaciji, a živio je u prvoj polovini X. vijeka. Neki u hrvatskoj historiografiji su nastojali rečenog Mihajla Viševića, vladara ilirsko-delmatske zemlje pripojiti, u historijskoom realitetu nepostojećoj podjeli na tzv. Bijelu i Crvenu Hrvatsku, koje su navodno tvorili Veliko hrvatsko kraljevstvo. Ove ideje nemaju nikakve veze sa faktografskom historijom, a nastale su kao izraz romantiziranih nacionalističkih fantazmogorija i pretenzija.

Mihajlo je vladao kao samostalni župan Zahumlja koji je poslije zauzeo i Neretvansku banovinu. Vladao je od 910. do 930. Kao bugarski saveznik, uspio je održati samostalnu vlast tokom većeg dijela svoje vladavine.  Rudolf  Kutzli smatra da je bio Mihajlo bio krstjanin, heretik, arijanac, a to znači pripadnik učenja Crkve bosanske.

U djelo bizantijskog imperatora Konstantina Porfirogeneta „O upravljanju carstvom“, (oko 950. godine), pominje se Mihajlo, sina Višetin, koji poput mnogih na području rimske provincije Dalmacije, potječe od nekrštenih. Ako je bio od nekrštenih, a prisutan u ovoj crkvi, onda je bio krstjanin, pripadnik Crkve bosanske, koji nije priznavao Sveto Trojstvo; znači ista vjerska situacija kao što je bio slučaj i sa  Neretvanskom banovinom, Dalmacijom, banovinom Bosnom, Ramom i velikim dijelom župom Raške.

Pravac SZ – JI crkve Svetog Mihajla, u kojem je sagrađena, svjedoči o uticaju Gota, u ovom slučaju arijanskog plemena Langobarda na ovom djelu dalmatinske obale.  I  ostale crkve srednjeg vijeka, u neposrednoj blizini ove, kao što su: crkva Svete Marije Magdalene, crkva Sveti Srđ i Bah, crkva Svetog Andrije, crkva Svetog Ivana Krstitelja, Crkva Svetog Martina, crkva Svetog Petra – sve su te crkve  okrenute u istom, ilirsko – gotskom smijeru SZ – JI, ili germanskom SI – JZ , što je jedno od svjedočanstava raširenosti simbioze ilirsko – gotskog kulturnog naslijeđa, uticaja starohrišćanskog arijanstva i Crkve bosanske, koja ga je prigrlila i u kojoj se najduže zadržalo.

Ukrasni pleter (ukras na obodima prozora crkve) koji je langobardski oblik umjetničkog izražaja, te stećci (koji su isključivo karakteristika srednjovjekovne Bosne), ukrašeni langobardskom ornamentikom, navode nas na postavljanje novog načina razmišljanjana, a to je da se ne može konstatovati da je crkva Svetog Mihajla zadužbina Mihaila Vojisavljevića, niti Mihaila Viševića, jer u narednom tekstu objašnjenja ktitorskog natpisa koje daju historičari, uzajamno negiraju obje ove teze. Na ovom natpisu se nalazi uklesan arijansko gotski križ i gotski ukrasni pleter i da se primjetiti da Mihajlo ne pominje gradnju crkve, nego njegovu čvrstu vlast nad rimskim gradovima. Rudolf Kutzli smatra da je Mihajlo bio heretik, arijanac ili zagovornik učenja Crkve bosanske.

Na ktitorskom natpisu crkve u Stonu, kralj Mihailo 1080. g. ili župan Mihajlo  910 – 930,  sebe titulira:

Michaelvs fortiter super rego pacifico c(i)vitates omnes Romanos – (Ja Mihailo snažno smirujem i vladam nad svim rimskim gradovima).

Ovim činjenicama i historiografskim tumačenjima ništa nije riješeno po pitanju graditelja crkve Svetog Mihaila, niti je dat relevantan odgovor na pitanje ličnosti sa freske koja drži tvrđavu u ruci i ko bi to mogao biti? Stoga je potreban odmak od ovakvih “tumačenja”, u osnovi neutemeljenog svojatanja nekih srpskih i hrvatskih historičara. Potrebna je nova dimenzija i jedan novi pogled na Zahumlje i crkvu Svetog Mihajla.

Sljedeći primjer graditeljstva Crkve bosanske jeste iz Dubrovačkog primorja. Osmerokohna crkva ili Rotonda crkva je, po mišljenju historičara, sagrađena između VIII. i X. vijeka. Nalazi se u selu Ošlje, nedaleko od puta, bliže Neumu nego Slanom, a sjeverno od Stona. Nazvana je Rotondna zbog njenog oblika (arhit. termin za građevinu kružnog tlocrta i cilindričnog oblika nadsvođenu kupolom). Ne zna kome je posvećena. U narodu je nazvana i„Banovi dvori“, „Mirine“ ili „Grčka crkva“. Treba napomenuti da se u imenovanju „grčkom“ pribjegavalo kada se nisu znali tačni izvori, ili kada je crkvena dogma odstupala od katoličke, pa su tako i mnoge nekropole stećaka imenovane „Grčkim grobljima“, mada sa Grcima kao poveznicom na Bizant, nemaju ama baš nikakve veze. Takav je slučaj i sa Rotondnom crkvom iz Ošlja.

Konstantin Porfirogent u svom djelu“ O upravljanju carstvom“spominje Josle (Ošlje) kao jedno od pet naseljenih mjesta u Zahumlju. I kao u slučaju crkve Sv. Mihajla kod Stona i ova crkva se svojata sa strane nekritičkih hrvatskih i srpskih historičara, pa je jedni pripisuju katoličkoj (hrvatskoj), a drugi pravoslavnoj (srpskoj) tradiciji. O ovim kontradiktornim tumačenjima pripadnosti pogledajte (da ne ulazimo u predugu analizu) na zvaničnoj stranici Ošlje.

Znano je u historiografiji da su ovi krajevi Zahumlja bili izrazito krstjanski što dodatno Rotondnoj crkvi daje mogućnost pripadnosti Crkvi bosanskoj. Ako pogledamo osam krakova crkve i uporedimo je sa ilirskim simbolom zvijezde, koja također ima osam krakova, te zbog stećaka (ploča) koji se nalaze u samoj crkvi, slobodno možemo govoriti o arijanskoj, gotsko-ilirskoj simbiozi.

Posebnost te, danas već oronule predromaničke crkve, jest zasigurno u njenom tlocrtnom obliku koji je kružan s osam radijalno postavljenih konhi, odnosno apsida gdje je izduljeni dio zapadne apside služio kao ulaz te se može okarakterizirati kao predvorje odnosno narteks. Svodovi nad konhama nisu sačuvani kao ni dijelovi konstrukcije koja se nalazila nad kružnim prostorom. Crkvi ovakvog tipa je jako malo u Evropi.

Ono što se sa sigurnošću može reći jeste to da su Bosna, Zahumlje, Neretvanska banovina, Travunija, Konavle, bile zemlje sa duboko ukorjenjenim arijanskim vjerovanjem. Ivan Mužić u knjizi Vjera crkve bosanske, zaključuje:

“Pripadnici Crkve bosanske nazivali su svoju crkvu: Crkva bosanska i Crkva Božja, svoju vjeru: vjera naša, naš zakon, prava vjera i prava vjera apostolska, a sebe isključivo krstjanima. Kada krstjanski prvaci nazivaju svoju vjeru apostolskom to znači da su vezivali njezin postanak s vremenom prakršćanstva.

Obzirom da znamo da ne postoji ni jedan dokaziv pokazatelj da je i jedan apostol boravio u Iliriji osim Arija čije se učenje i tumačenje Isusa „kao čovjeka sa početkom“, stvorenog od Boga, veže za izvorno (rano) kršćanstvo, u ovom periodu već možemo govoriti o afirmisanoj Crkvi bosanskoj.

Zahumlje i Neretvanska banovina od Rima i pape proglašeni su  Paganijom, a to bi značilo, odnosno iz toga se izravno da zaključiti da je Rim smatrao da tu žive pagani tj. neznabošci i heretici. Neretvanska banovina se nalazila između rijeka Cetine na zapadu i Neretve na istoku, a na moru je posjedovala otoke Brač, Hvar, Vis, Korčulu i Mljet. U užem smislu Neretvani su stanovnici doline i ušća rijeke Neretve.

Dinastija Kačića, koji su samostalno vladali Neretvanskom banovinom, su takođe slijedili arijansko vjerovanje, odnosno učenja Crkve bosanske. Upravo iz ovog razloga su nastojali da se umiješaju u prilike u Bosni, kako bi izvršili određeni uticaj. Tako se može konstatovati da su imali određeni rivalski odnos sa banovinom Bosnom. Vlast Kačića prestaje kada su potisnuti od Mlečana sa mora i Ugara sa kopna izgubili moć. Međutim, treba akcentirati vezu Kačića sa Bosnom; kad je trebao krenuti krstaški pohod na Bosnu i bana Kulina, Sebena Kačić IV. (Sebenna Khadzik, 1190 – 1208.) u nastojanju da poštedi Bosnu ratnih razaranja je spriječio i nije dozvolio prolazak stranih vojnika kroz svoju državu.

Ovdje se vremenski trebamo vratiti u još raniji period kada imamo direktna svjedočanstva o arijanizmu na dalmatinskim ostrvima. Nekoliko Neretvana koji su ostvarili velike uspijehe, kao admirali flote i vojskovođe u službi španskih muslimana, rođeni su na ostrvima Brač i Korčula. Bili su plemići arijanske vjere koji su u Španiji primili Islam, a to su: Hađib Badrov,  general emira Abdurahmana III,  admiral Galib, čelnik maurske flote i vojske kalifa Hakima II,  Wadha el-Ameri, general kalifa Hišama II. Zohair al-Ameri, sin admirala Galiba i general za 3 kalifa dinastije Omayada, Khayran al-Ameri, admiral maurske flote i gradonačelnik luke Almeria, Mudjahid al-Ameri, amidžić pomenutih, admiral i emir taife Denia-Baleari, Ali al-Ameri, vazalni emir taife Denia.

Vratimo se još nekoliko vijekova unazad, u vrijeme održavanja Solinskog sabora  530. godine, 4. g. nakon smrti  Theodorika Velikog (526. godina), vladara Gotskog kraljevstva sa sjedištem u Talijanskoj Ravenni. Znajući da su Goti prihvatili arijansko vjerovanje, koje je bilo usko vezano sa aparatom moći,  što je u to vrijeme bilo normalno, jer vlast nije bila odvojena od religije, Goti su sa domicilnim ilirskim stnovništvom gradili svoje bogomolje, upravo i u vrijeme održavanja Solinskih sabora 530. i 533. Solin je bio važnan arijanski centar,  pa nije začudo da je tu održan ovaj sabor. U Solinu su otkriveni i temelji arijanske crkve. Pred kraj IV. i početkom V. vijeka (zanači u vrijeme vladavine arijanskih Gota) tu je sagrađena dvojna bazilika, od kojih je jedna sigurno arijanska. Za drugu baziliku s krstionicom (pomazanje), baptisterijem (otkrivena 1931. g.) u središtu starog grada, E. Dyggve smatra da je takođe arijanska. Gotsko prisustvo i vlast u Iliriji su trajali oko 250. godine, a isto pada kada je bizantski car Justinijan, 552. godine, slomio posljednji otpor Gota.

U zaključku bi kazali: Crkvi, poput u ovom tekstu naznačenih, u Bosni je pronađeno oko 50. Mnoge bazilike iz ranog srednjeg vijeka ili s kraja antičkog perioda, u današnjoj Dalmaciji i Bosni i Hercegovini se mogu pripisati arijanskim  graditeljima, tj. Gotima i domicilnim ilirskim stnovnicima, a nikako starohrvatskoj arhitketuri i ornametici, kad znamo da se Hrvati kao pokršteni arijanci kod nas pojavljuju padom Avarskog carstva 791. g. uz franačkog vladara  Karla Velikog.

Dočim, hrišćanska crkva u Bosni se prvi put pominje pod latinskim imenom Ecclesia Bosnensis ili Bistuensis, Boestoensis,  530. i 533. godine, kada, na rečenim crkvenim saborima u Saloni, metropoli rimske provincije Dalmacija, njen biskup (episkop) Andrija potpisuje akte crkvenih sabora, u vrijeme kada Bosnom i Dalmacijom vladaju Istočni Goti.

Jozo Petrović otkrio je u bugojanskom selu Čipuljić, na lokalitetu Crkvina, Grudine, ispod prahistorijske gradine Pod, temelje i zidove solidno građene zgrade, čiji su zidovi bili „išarani raznim živim bojama”, zidane grobnice na svod i kanal, zidan od velikih opeka. Jedna od opeka koja je služila kao pokrov kanala imala je žig Bistve(s). Ovaj žig upućuje na zaključak da je u Bistve bila lokalna ciglana radi velikih potreba pri gradnji antičkog kompleksa. Nalaz podne opeke iz II. ili III. vijeka, sa natpisom Bistves, kao i dokumenti sa sabora salonitanske metropolije 530. i 533. godine u kojima se spominje Bistuenski biskup Andrija, (Andreas Episcopvs Bestoensis Eclesi (a)e, navode na pretpostavku da je u Bugojnu bio jak civilni i vjerski centar Mun(icipium) Bistves, a u VI. vijeku i sjedište biskupije.

Smatra se da je sjedište ove starohrišćanske Crkve bilo u Mošunju kod Travnika ili kod Zenice, u vrijeme kada su Bosnom vladali Istočni Goti.

Ako se tada pominje Crkva bosanska kao etablirana činjenica, onda smatramo da je njenu pojavu treba pomjeriti nazad u vrijeme dolaska Arija na naš prostor, znači – pojavu Crkve bosanske treba datirati još i ranije, a to je III – IV. vijek, u vrijeme i izgnanstvo Arija u Ilirik i vrijeme dolazak arijanskih Gota na naše prostore. To je vrijeme kada je cijela Rimska imperja, od krajnjeg istoka, do krajnjeg zapada, bila pod snažnim uticajem Arijanstva.

Da su u Zadru zaista živjeli pripadnici Crkve bosanske svjedoči i pljačka i protjerivanje stanovništva ovog grada na početku Četvrtog križarskog pohoda na Jerusalem. Grad Zadar je blokiran 10. novembra 1202. Blokada je trajala 13. dana, dok grad nije kapitulirao i otvorio svoje kapije. Križari su opljačkali i spalili  arijanski Zadar do temelja. Od ovog momenta nastaju stalne papske prijetnje i optužbe prem Bosni i njenom stanovništvu.

Papa Honorije, 1216.  godine, u Bosnu šalje dominikance, crkveni red koji se odlikovao u progonu heretika. Prvi pisani trag njihovog prisustva u Bosni jeste pismo pape Grgura IX. od 10. oktobra 1233, ali dominikanci su zasigurno u Bosni bili i ranije. U dubrovačkom arhivu je ostao zapis dominikanca Ivana Stojkovića,  (predsjedavao Saboru Katoličke crkve u Baselu 1434. godine), koji glasi:

“Offertur facilis ocasio reductionis regni Bosne quod iam a trecentis annis et ultra infectum heresi arianorum“; prevedeno:

– Nudi se laka prilika da se umanji bosansko kraljevstvo, koje je više od tri stotine godina bilo okaljano krivovjerjem arijanaca.

Ako pogledamo na sačuvanu povelju bana Borića datiranu u period 1158 – 1159, kojom se lokrumskim benediktincima daju posjedi na Mljetu i ako je historiografija ustanovila da se radi o falsifikovanoj povelji, pa samim tim i podaci koje sadrži ovaj dokument ne mogu biti pouzdani. Zaključak:  ipak se daje sloboda za konstataciju da je Borićeva Bosna, a i Bosna za vrijeme njenih ranijih i kasnijih banova preko Crkve bosanske, imala svoj utjecaj na primorske gradove i ostrva. Ova povelja mogla je nastati samo po osnovi da je ban Borić imao posjede i vlast na Mljetu.

Na osnovu pomenutih primjera bi se dalo kazati da je u stvarnosti postojala jaka vjerska veza koju bismo mogli nazvati  Unijom Bosne, Neretvana, Huma, Travunije, Konavla i Raške.

Tako i mala crkvica svetog Mihajla, obzirom na sve njene karakteristike, ulazi u zonu uticaja Crkve bosanske.

Ako pogledamo osvajanja koja je proveo Kralj Tvrtko I. (1338 – 10. 3. 1391.) vidjet ćemo da je zauzeo upravo područja koja su od davnina bila arijanska i koja nakon provale Avara i Slavena nisu bila pod njihovim jakim uticajem. Tvrko ih  dodaj uz njegovo ime i kraljevsku titulu – Kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja sa ostrvima Brač, Hvar i Korčula.

Crkva Bosanska od zasnuća je u arijanstvu, a arijanci svoje crkve grade jedan cijeli milenijum, a to znači od dolaska arijanskih Gota (III. vijek) u Iliriju, sve do pada Bosne pod Osmansku vlast 1463. g. U ovoj hiljadugodišnjoj historiji, arijansko vjerovanje, a s njim i Crkva bosanska od pojave, imalo je utjecaj u svim banovinama i župama koje nisu bile opterećene naseljavanjem pojedinih slavenskih plemena.

Tu se, kao prvo ubraja banovina Bosna, kao centar arijanstva i Crkve bosanske, zatim cijela Dalmacija od Zadra do Dubrovnika te Raška. Kako su većinsko stanovništo bili krstjani, pripadnici Crkve Bosanske, tako su jasno podržavali i imali odgovarajuću infrastruksturu. Gradili su svoje crkve i hiže. Crkve su služile običnom narodu, dok su u hiže služile duhovnom vodstvu.

Prvi neuspjeli pokušaj uticaja na stanovništvo u Bosni bio je dolaskom sveštenika dominikanskog reda, a nakon njih su 1291. g u Bosnu došla dvojica franjevaca, dva dalmatinska fratra, fra Marin i fra Ciprijan. Dugo po dolasku u Bosnu, franjevci nisu postizali šta su željeli, a onda su uspjelu vikariju premjestiti u Đakovo. Lagani napredak su ostvarili tek nakon što je sultan Mehmed Fatih potpisao poznatu Adhamu 1463. g. kojom je bosanskim franjevcima dao punu slobodu djelovanja.

Dolazak moćne Osmanske islamske imperije i pojačano prisutvo katoličanstva u Bosni, vremenom vodi kraju postojanja historijske Crkve bosanske. Tok konverzije je bio evolutivan, tako da tek u XVII. i XVIII. vijeku, dolazi do jasnih diferencijacija bočnjačkog stanovništva koje jednim djelom prihvata Islam, dijelom Katoličanstvo, a dijelom Pravoslavlje.

Autori: Emir Medanhodžić i Suad Haznadarević