Austrougarska politika naseljavanja stranaca nakon okupacije – čin koji je doveo do šarolikosti bosanskohercegovačkog društva

Mahom nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske 1878. godine civilne vlasti Monarhije su počele uveliko sa izdavanjem posebnih pasoša, kojim su se osobe sa različitim zanimanjem trebale naseliti na prostor BiH. Tako su do kraja navedene godine izdate 194 putne isprave. Austrougarska je vršila promidžbu “svoje nove teritorije”, naročito među Hrvatima u Hrvatskoj, navodeći da je to “teritorij od 1 100 kvadratnih milja sa tek milion stanovnika, sa obiljem prirodnih resursa, koji su obećavali sreću i bogatstvo”.

Nova vlast nije u početku pridavala prevelik značaj kolonizaciji prostora BiH, jer je bila posvećena rješavanju političke situacije, ali je podržavala ljude koji su se o svom trošku namjeravali naseliti na našim prostorima. Tako se početkom 1879. godine pojavila grupa Nijemaca koja je kupila zemlju u Posavini. U proljeće 1880. godine austrougarske novine su pisale da određeni begovi na prostoru Banja Luke masovno prodaju “za prihvatljive novce” kvalitetnu vlastitu zemlju.

Ova informacija ne samo da se proširila širom Monarhije, nego i na prostoru Švicarske, gdje je u Bernu i Cirihu osnovan odsjek za naseljavanje prostora BiH. Ipak, austrougarske vlasti su, i pored podrške naseljavanju o vlastitom trošku, upozoravale ljude da je politička klima u novodobijenoj teritoriji još uvijek nestabilna i da sultan još uvijek ima ovlasti nad BiH, ali “da to neće vječno tako biti”.

Kolonizacija koju je provodila Austrougarska na prostoru BiH podrazumijevala je naseljavanje većih grupa zemljoradnika, u prvom redu, kako bi se maksimalno iskoristila plodna bosanskohercegovačka zemlja. Nisu sva koloniziranja naših prostora vršena zbog bogate i plodne zemlje.

Tako je poznta slučaj doseljenika iz Hanovera (Njemačka) koji su bili nezadovoljni Bizmarkovom politikom “Kulturkampfa”, koja je za posljedicu imala negativan tretman njemačkog seljaka, koji je u potrazi za boljim uslovima života naselio naše prostore. Također, određen broj Italijana iz Južnog Tirola se 1883. godine naselio na prostoru Hercegovine, jer je njihov kraj bio opustošen uslijed velike poplave.

Razlozi slabe kolonizacije u prvim godinama austrougarske vladavine leže u nejasno definisanom stavu vlasti prema ovom pitanju. Zajedničko ministarstvo finansija i Zemaljska vlada u Sarajevu, kao organi ključni za naseljavanje, često su imali različite stavove. Stoga je bilo neophodno izraditi katastar, za kojeg je trebalo vremena, tako da se niti o jednoglasnoj kolonizaciji na državnoj zemlji nije moglo razmišljati sve do pred kraj XIX stoljeća, kada je predviđano da bi katastar mogao biti završen. Država je do tog trenutka mogla samo davati određene olakšice kolonistima: doniranje materijala za gradnju kuće, oslobađanje od plaćanja određenog poreza i sl.

Kako nije postojao državni registar i kako su zbog toga potencijalni kupci bivali prevareni od strane vlasnika, do 1882. godine formirane su samo dvije kolonije privatnog tipa, obje u sjevernoj Bosni: Windthorst i Rudolfstal. Rodonačelnik Windthorsta bio je Franz Brenzinger koji je sa grupom doseljenika kupio zemljište u blizini Bosanske Gradiške, a kasnije im se pridružila grupa od 20 porodica. Na sličan način formirana je kolonija Rudolfstal u blizini Banja Luke.

Iako je Zemaljska vlada tvrdila da nema ništa sa privatnim kolonijama, zbog straha da bi one mogle propasti što bi se negativno odrazilo na širi projekat koloniziranja kojeg je država planirala, Zemaljska vlada je nudila različite vidove potpore ovim kolonijama dajući im sjeme i stoku. Kasnije su kolonije tražile i različite kredite što je Vlada odobrila.

Postepeno rješavanje agrarnog pitanja i izrada katastra rezultirala je masovnoj kolonizaciji državne zemlje u periodu od 1890. do 1905. godine. Ipak proces koloniziranja išao je daleko lakše kada su u pitanju austrougarski činovnici nego li zemljoradnici tj. “običan puk”, iz razloga što je brižno, pažljivo i postepeno razvijan proces uspostave nove administracije u BiH, koju su trebali činiti austrijski, mađarski, njemački, hrvatski i češki činovnici, jer domaćih nije bilo dovoljno.

Oni što su bili smatrani su nepouzdanim jer su imali drugačiji profil obrazovanja te nisu bili obučeni za moderne evropske administrativne poslove. Zbog toga je nova vlast rješenje vidjela u stranim činovnicima.

Hrvatska javnost je putem novina još sredinom avgusta 1878. godine, dok su trajale borbe u BiH, saznala da bi hrvatski činovnici mogli biti angažovani u BiH. General Filipović je u tom smislu kontaktirao hrvatskog bana Ivana Mažuranića da mu pošalje dvadesetak pouzdanih ljudi. Prvi hrvatski činovnici stigli su u Sarajevo početkom septembra, a već do kraja mjeseca ih je bilo 26. Jasno je da su se zbog lakšeg obavljanja posla tražile osobe slavenskog govornog područja.

No ubrzo je nastao problem jer je domaća javnost optužila Filipovića da vodi prohrvatsku politiku, forsirajući hrvatski jezik i latinično pismo. Ubrzo je poslana protestna nota koja je dovela do smjene Filipovića, koji je krajem decembra napustio BiH a sa njim je otišla i grupa hrvatskih činovnika. Iako su na njihove pozicije angažovani Mađari, Nijemci, Česi i Poljaci austrougarska politika je i dalje zadržala prohrvatski kurs.

Motivi Austorugarske monarhije da u bosanskohercegovačku administraciju instalira strane činovnike bili su jasni od početka okupacije. Pored toga što bi BiH učinili svojim čedom, na domaće i osmanske činovnike se nije moglo računati, kako zbog nepodobnosti tako i zbog nazadnog sistema, koji se znatno razlikovao od zapadnoevropskog. Domaći činovnici bili su angažovani tek pri šerijatskim sudovima (muslimani), dok pravoslavnih u službi gotovo da nije bilo, a o njihovom dodatnom obrazovanju se nije ni razmišljalo. Time je građena slika o nesposobnim osmanskim i domaćim činovnicima. Uzevši sve to u obzir ne čudi pojava negativnog gledišta domaćeg stanovništva, muslimanskog i pravoslavnog, na austrougarsku adiministraciju.

Bez obzira što su trgovina i zanatstvo u BiH bili razvijeni do dolaska Monarhije, što je ona indirektno i priznala, to nije spriječilo nove vlasti da podrži useljavanje stranih trgovaca i zanatlija. Naseljavanje navedenih kategorija doseljenika postala je svakodnevnica. Tako Edhem Mulabdić za rodni Maglaj navodi podatak da je on kao nekadašnji osmanski činovnik dobio zadatak da popiše sve trgovine, kafane i gostionice koje su do tada bile otvorene u Maglaju.

Konstatovao je da je kod popisa uglavnom nailazio na “sve neke Ulriche, Venclove i Steinere…”. Prema Fondu Gradskog poglavarstva za grad Sarajevo za 1879. i 1880. godinu, može se uočiti da je samo u 1879. godini preko 250 stranih trgovaca poslalo molbu da otvori kafanu, krčmu ili gostionicu, dok je nešto manje poslano molbi za otvaranje pekara, krojačkih radnji, bakalnica i sl. Naredne godine broj molbi popeo se na 400.

Proizvodi tradicionalnih obrtnih djelatnosti, kojom se bavilo domaće stanovništvo, postepeno su nestajali u naletu jeftine industrijske robe kojoj nisu mogli konkurirati. Ipak na osnovu popisa obrtnika iz 1904. godine vidi se da oni nisu nestali nego su se samo prilagodili novom načinu poslovanja. Tako prema popisu 1904. godine bilo je 32 675 samostalnih obrtnika od čega je na domaće otpadalo čak 29 022.

Posebnu kategoriju useljenika na naše prostore činili su avanturisti, pa čak i varalice. Navest ćemo slučaj izvjesnog Josefa Landsdorfa koji je u BiH, tačnije Sarajevo, došao još po okupaciji 1878. godine gdje je pokrenuo vlastiti biznis – zalogajnicu. Zbog nepoznatog razloga Josef se odlučuje pridružiti austrougarskoj vojsci prilikom zaposjedanja Novopazrskog sandžaka.

Nakon što je kraće vrijeme proveo u Taslidži, vratio se u Sarajevo gdje je htio otvoriti gostionicu, ali mu je molba zbog nepoznatog razloga odbijena. Od tada je živio bez posebnog zanimanja, a smatran je lošom osobom i lopovom. Varao je lokalno stanovništvo u trgovačkim transakcijama. O njegovom porijeklu teško je sa preciznošću govoriti, ali je ostao zapisan slučaj da je prilikom jednog druženja sa austrijskim činovnicima inicirao pjevanje ruske himne što nije naišlo na osudu ali kada je ovaj slučaj dospio u javnost u tom trenutku se počelo strahovati da bi on mogao biti ruski agent. Međutim, po njegovom hapšenju i istrazi ustanovljeno je da se radi o internacionalnom lopov.