Slika za sva vremena!

Interesantna slika koja se čuva u Povijesnom muzeju Hrvatske, i koja nije dostupna široj javnosti iz političkih razloga. Zašto procijenite sami! Datum ovjekovječen:15.08.1415.godine
Scena se odigrava u širokom pejzažu s niskom vegatacijom i blagim brežuljcima, utvrđenim gradom u dnu lijevo i dalekim brdima. U donjem lijevom kutu je dio rijeke i kratka strmina obale. U desnom su dijelu slike bosanske čete, na čelu im dva konjanika. Desni na bijelcu je vojvoda Hrvoje Vukčić-Hrvatinić, odjeven u dolamu s galonima, zaogrnut velikim tamnim krznom, na glavi mu je kaciga, u lijevoj ruci štit sa grbom
(ruka sa sabljom i uspravni lav ).

Ispred njega nekoliko poraženih plemića skida oružje. Više u sredini tri vojnika pod kacigama nose slavonskog bana Pavla Čupora, umotanog u bikovsku kožu, prema rijeci. Na lijevoj polovini slike stoje turski vojnici naoružani kopljima, predvođeni dvojicom bogato odjevenih konjanika,a naokolo leže poginuli vojnici. Historijski okvir na ovoj sceni je pobjeda bosanskog vojvode Hrvoja Vukčića-Hrvatinića, koju je uz pomoć Bošnjaka izvojevao kod Doboja…na današnjem mjestu » Karuše-groblje tenkova» 1415. nad vojskom ugarskog kralja Sigismunda.

Vojskovođe Ivan Gorjanski i Ivan od Morovića vjerovatno dva lika u prvom planu desno uspjeli su se iskupiti od ropstva, dok je Pavao Čupor, koji je na dvoru u Budimu jednom zadirkivao Vukčića zbog njegova krupna glasa, ričući poput bika, zašiven u bikovsku kožu i bačen u rijeku Bosnu. Nakon tog poraza Mađari su ostavili Bosnu na miru, pa je možda ovdje porijeklo poznate uzrečice (F. Šišić. Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba. Zagreb 1902. str. 234-5). Krupni lik vojvode Hrvoja nema ni traga sličnosti sa elegantnim vitezom na poznatoj minijaturi u njegovu misalu (Carigrad, Saraj), ali ne treba zaboraviti da se prikazani događaj odigrao kad je njemu bilo 65 godina.

1931. Veliki Tabor!

Ulje na platnu, 71/113 cm, sign. ddu. O IVEKOVIĆ. 1931.

Kupljeno 1967. od prof. Ing Vladimira Marčelja u Zagrebu. Inv. br. 3046

Povijesni muzej Hrvatske

“Historijsko slikarstvo u Hrvatskoj“ Zagreb 1969.

Konačni i odsudni boj vodio se negdje u prvoj polovici augusta 1415., a završio je potpunim porazom ugarske vojske. Ugarski ljetopisac Thuroczy opisuje ga, na osnovu tradicije, dosta živahno; prema njegovu opisu bila je to konjanička bitka, koja je počela bijesnim nasrtavanjem, a onda kaže : Tko je mogao predvidjeti lukavost Bošnjaka? Ugarske su čete bile u probitku, a kad to opaziše bosanske straže po bregovima, zavikaše iz sveg grla: Ugri bježe! Na to se Ugri poplašiše i u divljem brijegu raštrkaše. Samo je po sebi jasno, da je ta lukavština naivno izmišljena isprika ugarskoga poraza, nego je vjerovatno, da su Bošnjaci Ugre iznenada zaskočili s boka, pa ih tako natjerali u strah i pobili.

Sve vojskovođe dospješe u sužanjstvo. Ivan od Morovića morao je platiti 40.000 dukata, Ivan Gorjanski takodjer se tek nakon duljeg vremena oslobodio, te onda poklonio teške verige svoje crkvi u Battaszeku, dok Pavao Čupor plati glavom; pomenuti već Thuroczy priča, da ga je Hrvoje dao zašiti u bikovlju kožu, pa onda živa baciti u rijeku uz riječi : Ti, koji si se nekoć u ljudskoj podobi poslužio bikovljim glasom, podiči se sada i bikovljim oblikom! Ovom pobjedom Hrvoje postade opet vlast u zapadnoj Bosni, dok je ostali dio zemlje ipak bio u bosanskim rukama; ugarski upliv bude potpuno istisnut, dapače, pošto su granice prema Hrvatskoj i Ugarskoj ostale otvorene, to je odsada ugarski kralj malo pomalo ulazio u defanzivu. I tako bude ono, što je kroz tolike godine i uz gubitak tolike krvi stečeno, jednim udarcem izgubljeno za Žigmunda. Od toga vremena noga njegova više nije prelazila Save.

Ferdo Šišić “ Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić njegovo doba “ Izdanje Matica Hrvatska 1902.

Preuzeto od Šemsudina Mehmedovića.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Hrvoje Vukčić Hrvatinić (Kotor, danas Kotor-Varoš, oko 1350 – 1416) bio je knez Donjih Kraja, Veliki vojvoda bosanski i herceg splitski. Tada je Bosna bila od Zadra do Kotora. Susjedi bi da ga hrvatiziraju a on bio Dobri Bošnjanin knez i vojvoda Srednjevjekovne Bosne ponosne. Ovo je Mapa Balkana prije Kosovske Bitke 1389 godine.

Evo kako je izgledala karta Balkana u vrijeme kosovske bitke gdje se jasno vidi da je Belgrad ( Beograd) do tada bio u sastavu i pod kontrolom Ugara /Mađarai Ugarske/Mađarske. Turci su oslobodili Beograd 1521 od Ugara pod vodstvom Sulejmana osvajača, kako su ga nazivali veličanstvenog nakon što su ih okupirali poslije poraza na Kosovu 1389 kojima su slugovali.

O ovome ne pišu jer im istina ne odgovara. 1871 poznati srpski književnik Milan Miličević napisao: “Ne mogu naši potomci znati istinu o nama, jer je mi i ne kazujemo, nego izlažemo ono što nam podmiruje račun”

U Bosni su naši pretci bili Bošnjani koji su slijedili bosansku heretičku crkvu, živili su hiljadama godina prije pojava monoteističkih religija kao pagani. Vjere su novotarija koje su došle na naše prostore u različito vrijeme. Imena i vjere ne mijenjaju genetiku stanovništva, doseljavanja plemena i migracije slavena su potiskivale ilirska plemena koja su se miješala sa drugim kao i jezici koje su donosili sa sobom. Hrvatizacija Bošnjaka katolika u Bosni se dešava krajem 19 vijeka kada i srbizacija Bošnjaka pravoslavaca i Vlaha programom Načertanija Ilije Garašanina nakon 1844 godine. Ko je živio u Bosni imate dokaz u pismu Dubrovačke Republike upućeno Kotorskom kancelaru iz 21. maja 1376. spominju su Bošnjani/Bošnjaci kao posebna nacija, različita od Slavena i drugih nacija.

“Et cando questa lor mercatandia fra credenca a Bosignani et a Sclaui et ad altri homini de diverse nacion,”

Naime, radi se o sporu gdje Kotor ometa “trgovce porijeklom Bošnjane/Bošnjake, Slavene i ljude ostalih nacija da slobodno trguju”.

Hrvatinići, su bili velikaški rod u srednjovjekovnoj Bosni koji je imao posjede na području Donjih krajeva, prvotno od Vrbanje i Vrbasa na istoku do Sane na zapadu. Donji krajevi prvi se put spominju 1244. zajedno s Usorom i Soli kao sastavni dio Banovine Bosne. Snažno su utjecali na razvoj političkih prilika u bosanskoj državi i susjednim hrvatskim krajevima u 14. i na početku 15. stoljeća. U Bosni nema nikakvih Hrvata već Bošnjana i Bošnjaka. Evo dokaza da je naše Ime BOŠNJACI starije i od imena Srbi i od imena Hrvati.

Dakle, dole lijepo piše BOŠNJACI a s druge strane lijepo piše Serblji odnosno Horvati, Slavonci i Dalmatini, koje je Ante Starčević hrvatizirao u 19 vijeku kao i Bošnjake katolike u Bosni uz pomoć katoličke crkve.

Prema tome, kad se spominjalo i pisalo ime BOŠNJACI nije još bilo ni formirano današnje moderno ime Hrvati ili Srbi. Dakle, prema izvoru sa zapadne strane, tadašnje susjedne Hrvatske (Ovo sve piše Horvat Ljudevit Gaj u Danici Ilirske, 1835.godine ) u kojoj lijepo piše da “Bošnjaci živu izmedju Drine, Verbasa, Save, Dalmacie i Hema, brojem 450.000 dijeleći se na islamski to jest turski i zatim na rimski i gerčki vjerozakon”.

NEOBORIV DOKAZ da su Bošnjani jedini narod Bosne je Stepanova povelja iz 1324.g. pisane bosanskim pismom Bosančicom u kojoj se kao BOŠNJANI svjedoci navode lokalna vlastela od USORE, SOLI, DONJIH KRAJA, I KONAČNO IZ HUMA ( OD RAME, NERETVE I HUMA).

usorani, soljani, donjokrajišnici, humljani (za Vuka Vučkovića i braću od Neretve,vojvodu Bogdana s braćom od Duvna, te kneza Ostoju Pribojevića od Rame.

A pošto to tako nije navedeno nego se za SVE NJIH NAVODI DA SU BOŠNJANI dakle i za one u Donjim Krajima, i za one u Zahumlju, i Podgorju, i Usori i Soli A NE SAMO ONE IZ BOSNE (uže) to je stoga sasvim jasno i očigledno da je BOŠNJANIN NARODNOSNA/ETNIČKA a NE teritorijlna odrednica za spomenute svjedoke sa skoro cijelog područja današnje BiH.

1324.g. povelja bana Stepana II Kotormanića knezu Grguru Stipaniću

Najstarija potvrda etnonima “Bošnjak” pojavila se u obliku “Bošnjanin” (latinski: Bosniensis). Riječ “Bošnjanin” označavala je ljude srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva. Sufiksi “-in” i “-nin” su do 15. vijeka potpuno zamijenjeni dodatkom “-ak” kako bi tvorili formu etnonima “Bošnjak” (Bosniak), koja se pojavljuje u diplomaciji bosanskog kralja Tvrtka II, koji je 1440. godine poslao izaslanstvo (Apparatu virisque insignis) mađarskom kralju (poljskog porijekla, Władysław Warneńczyk – 1440-1444), da potvrdi “zajedničko prijateljstvo Poljaka i Bošnjaka”.

Fra Antun Knežević

I za kraj da dodam da je Fra Antun Knežević bio u pravu kojeg nisu tada poslušali oni koje je upozoravao da se ne odriču svog Bošnjaštva. Sjetimo se njegove poruke: “Neke naše komšije vrlo se ljute!”

“Neke naše komšije vrlo se ljute, što se dičimo i ponosimo našim starim imenom, jezikom i običajima i što pod živu glavu nećemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas složne su naše komšije, koje ćemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi traži od nas nešto drugo, jer između sebe ne mogu – o živu glavu – da se slože. Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime“.

Potegni tamo, potegni amo, a sve bez našega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svađe, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo već odavna tome priučili, mi bi se morali od čuda kameniti kao kulašinsko dijete. Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitaćemo naše prijatelje, koji se bave perom i štampom: za što se tako svađate za nas, kad dobro znadete, da je Bošnjak od starine privikao dičiti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drži tradicija i uspomena svojih djedova.

Slavni tarih (istorija) naše mile domovine sjeća nas onih vremena, kada se je naša domaća vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajući se ponosnim i junačkim imenom Bošnjak. Gledamo na mnoge dokumente domaćih spisatelja iz proslih vjekova, u kojima se uvijek spominje naše pravo narodno ime Bošnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bošnjak. Od toga nećemo niti smijemo otstupiti, toga ćemo se imena držati vijerno i stalno.“

Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Dančić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati.

Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda. To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail.

Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad nećemo zanijekati, da nijesmo od jugoslovenskog plemena, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji naša braća, koji toliko stoljeća u Bosni i Hercegovini stanuju i živu, a hoće da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouče i promozgaju.”

Fra Antun Knežević (1834-1889)

Tekst je uzet iz više sabranih postova i komentara od Aziz Ramović i Sulejman Aličković.