ISTINA O PRAVOSLAVNIM MANASTIRIMA U BOSNI

Opće je prihvaćeno mišljenje da srpska historiografija Crkvu bosansku drži za pravoslavni heretički pokret. Jedan od priznatijih istraživača Proto Davidović, tvrdi da je “pronašao nesumnjive dokaze” koji svjedoče o redoslijedi episkopa i mitropolita sa imenima patarenskih “didova” i “gostiju”, koji su ulazili u hijerarhiju Crkve bosanske. Međutim, koliko god Davidović navodio svoje podatke, daleko ozbiljniji historičari, poput Jiričeka, Novakovića, Stanojevića, Ćorovića, Ruvarca i Skarića, izričito odbacuju hipotezu o pravoslavnoj pripadnosti Crkve bosanske.

Štaviše do ulaska patarenstva u Bosnu za vrijeme bana Kulina, srednjovjekovna Bosna je mahom bila katolička zemlja a bosanski biskupi primali su biskupsko posvećenje u Dubrovniku iz ruku katoličkog nadbiskupa kad Radogost 1189. godine, Dragonja i Vladimira. O tome svjedoči sačuvani originalni dokument Dubrovačkog arhiva iz 1195. godine kao i bilješka dubrovačkog hroničara Restija. Zanimljivo je i pismo carigradskog patrijarha Genedija II (1453 – 1457) sinajskim kaluđerima o “kudegerima” u Bosni, koje je neki episkop počeo s uspjehom obraćati na pravoslavlje.

Što se tiče pravoslavlja u Bosni ono je imalo specifičan put u srednjovjekovnoj Bosni. Ipak, o pravoslavlju u vrijeme bosanskih banova gotovo da ništa ne znamo. Iako Taloci i Prelog spominju da ih je bilo u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini, historijska vrela ih nigdje ne spominju. Srpski historičar Mihajlo Dinić, utvrdivši da prvi bosanski kralj Tvrtko I nije bio pravoslavac, nastavlja: “Ne treba gubiti iz vida, da u pravoj Bosni – Hum i dijelovi Raške se uzimaju – nije bilo u Tvrtkovo doba pravoslavnih. Za nas je ovo pitanje definitivno rešeno”.

Dalje se postavlja pitanje koliko je pravoslavnih manastira bilo u srednjovjekovnoj Bosni do osmanske okupacije 1463. godine? Navest ćemo primjer naučnog rada “O pravoslavnom monaštvu i manastirima u srednjovjekovnoj Srbiji” (Srem. Karlovac 1920. godine), kojeg je napisao Vasilije Marković i gdje stoji da “o pravoslavnih manastira u Bosni nema nigdje ni spomena, jer im inovjerna ‘jeretička vlada’ bosanskih banova i plemića nije prijala”. Istina, Marković spominje manastir u Dobrunu, na desnoj obali rijeke Drine, nadomak Višegrada. Ipak, taj manastir podignut 1383. godine pripadao je onom dijelu srednjovjekovne Srbije koju je kralj Tvrtko I pripojio Bosni 1374. godine.

Kao što vidimo on je izgrađen desetak godina kasnije, jer je sasvim logično da je na tom prostoru živjelo pravoslavno življe i nije podignut niti zbog jednog političkog motiva. Komentarišući ovaj manastir, koji se našao na teritoriju srednjovjekovne Bosne, Marković navodi: “A mi nijesmo nikada tvrdili, da pravoslavaca nije bilo u Srbiji, već u Bosni prije Turaka”. I kritični historičar, Ilarion Ruvarac tvrdi, da se ni za jedan srpski manastir u srednjovjekovnoj Bosni ne može dokazati, da je opstojao prije Osmanlija. Samo za manastir Papraču misli, da bi mogao biti i stariji, ali to mišljenje ničim ne dokazuje, a ni ne prelazi granicu puke mogućnosti.

Bez obzira na navedeno Davidović se ne obazire na mnogobrojne papske, dubrovačke, mletačke i ugarske dokumente, lažira i bez ikakvih dokaza oktriva čitav niz srpskih manastira, čak od XIII i XIV stoljeća pa dalje, a takvi su: Ozren, Gostović, Lovnica, Tavna itd. Štaviše i određene katoličke bogomolje Davidović pretvara u pravoslavne manastire tvrdeći da postoje još od XII stoljeća. Određeni broj historičara sličnih Davidoviću pokušao je dokazati opstanak izvjesnih srpskih manastira u Bosni prije Osmanlija.

Tako je jedan pročitao natpis na manastiru u Ozrenu koji spominje nekog Nemanjića kao utemeljitelja. Iguman Vitanović promotrio je tačnije stvar i umjesto “Nemanjić” pročitao “Marić” a manastir se tim pomladio za 300 godina. Slično je i sa pravoslavnim manastirom Zavala u Hercegovini, koji se prvi puta u spisima spominje tek 1513. godine. Bez obzira na navedeno Davidović nalazi da je sagrađen 1271. godine, jer je pored mjesta gradnje pronašao manastirski pečat na kojem je ustanovio da je urezana godina 1271. iako si uposlenici Muzeja u Sarajevu ustanovili da je pečat obični falsifikat. Slično je i pečatom manastira u Dobrićevu.

Krivotvoritelj je bio porpilično loš, pa je na pečatu godine brojao sa Latinima “od roždstva Hristova”, a ne od stvorenja svijeta, kako to originalni srpski spisi i pečati čine. Slično je i sa pravoslavnim eparhijama u Bosni. Iz spomena imena iz godine 1293. nekog Bazilija, bosanskog biskupa, koji je vjerovatno bio katolik, srpski historičar Radoslav Grujić iskontruisao je opstanak zvorničke eparhije u XIII stoljeću. Jedan srpski spis spominje Velimira Vladimirovića “kreševskog i neretvanskog episkopa grčkog obred”, samo je dokazano za taj pis da je “patvorba i to vrlo nespretna”.

Da se postojanje ni jednog sprskog manastira niti pravoslavne crkve u Bosni ne može pratiti prije dolaska Osmanlija slaže se i dr. Bašagić te Šejh Kemura, koji zaključuju da sultan Mehmed II “nije našao u Bosni pravoslavnih bogomolja i da prema tome nije pravoslavnih moglo biti u Bosni”. Jedinu iznimku čini stara pravoslavna crkva Hercega Stjepana u Goraždu iz 1446. godine, ali ne treba zaboraviti da su već 1430. godine Vrhbosna i Hodidjed bili u rukama Osmanlija, dok su krajevi na Drini, gdje je i Goražde, već bili osmanski ili su priznavali osmansku komandu.

Spomenut ćemo i dvije praoslavne episkopije, koje je osnovao sv. Sava 1219. godine – prva u Stonu za Zahumlje i Travuniju i druga u Dabru na Limu blizu bosanske granice. Stonska eparhija podignuta je na ruševinama latinske biskupije u Sotnu koja se javlja već 870. godine. Na Drugom splitskom saboru 927. godine javlja se uz hrvatskog kralja Tomislava i zahumski knez Mihajlo Viševac, kojem papa Ivan X piše poseban list.

Kada su Nemanjići zauzeli Zahumlje, protjerali su iz Stona katoličkog biskua i postavili pravoslavnog. Sto godina kasnije pravoslavni episkop bježi iz Stona prema Sandžaku, tačnije u manastir sv. Petra i Pavla na Limu, koji mu je darovao Uroš III. Dabarska episkopija je bila privlačan kraj bosanskih susjeda, na gornjoj Drini. Zbog toga se može tvrditi da je još prije pada Bosne bilo pravoslavaca na tom području. Ipak, kada su osmanske mase naseljavale prostor hrvatske granice (krajem XVI stoljeća) uz njih su krenule i velike pravoslavne mase, pa se sa njima pokrenuo i dabarski episkop koji se preselio na prostor Rmanja na Uni poslije 1575. godine. Do dolaska Osmanlija gotovo da nije bilo pravoslavnih bogomolja na prostoru srednjovjekovne Bosne.

U Sarajevo se episkop Mojsije Petrović doselio 1709. godine i od tada je Sarajevo središte mitropolita, koji sebe nazivaju ‘dabro – bosanskim’. Sama titula ‘dabro – bosanski’ znači da je bosanski jer stanuje u Bosni, a dabarski jer je tu došao iz Dabra – Sandžak, kao i većina njegove pastve.