BOSANSKA KRALJICA KATARINA KOTROMANIĆ KOSAČA

KOSAČA KOTROMANIĆ, Katarina (Blagaj kod Mostara, 1424 – Skoplje, 25. 10. 1478), kćerka Hercega Stephana (Stjepana) Vukčića Kosače, supruga a potom udovica bosanskog kralja Tomaša Kotromanića.

Pokrštavanju i pogubljenju Bošnjana (sljedbenika Isaa, a. s., kao Božijeg Vjerovjesnika, a ne kao Isusa Boga, “Bogumila” kako ih je nazvao u XIX stoljeću hrvatski povjesničar Franjo Rački /Fužine, Hrvatska, 1828 – Zagreb, 1894/; patarena, katara i tome slično, uz obavezan naglasak da su heretici-krivovjerci, kako ih nazivaju katolički povjesničari i Rimski dvor) koje su naredili bosanski kralj Stjepan Tomašević i papa Pio II, žestoko se suprostavio herceg Stephan (Stjepan) Kosača (Stephan nije vlastito ime nego titular narednog koji vlada, u prijevodu i kruna, op. a.).

Zbog toga je upućen poziv sultanu Mehmedu II El-Fatihu, 1463. godine, da vojno intervenira u Bosni, a poziv su uputili kraljica majka Katarina Kosača-Kotromanić (Blagaj, 1424 – Skoplje, 25. 10. 1478) i njezin otac herceg Stephan (Stjepan) Vukčić Kosače (kod Foče, raniji naziv Hoča, 1404 – Herceg-Novi, 22. 5. 1466). Sultan Mehmed II El-Fatih s vojskom ulazi u Kraljevinu Bosnu, zauzima stari kraljevski grad Bobovac. Kraljevina Bosna, zajedno sa ostalim državama, sporazumno ulazi u sastav Osmanskog carstva (a istupila je iz sastava Osmanskog carstva 1831. godine), u kojem je bila corpus separatum.

Franjevci su uputili obavijest papi da je kraljica Katarina Kosača-Kotromanić “prodala” Bosnu Osmanlijama, pa su dobili naredbu da je sprovedu u Dubrovnik, a zatim u Vatikan. Katarina Kosača-Kotromanić (rođena u Blagaju kod Mostara, čijom udajom je unutrašnja razjedinjenost Kraljevine Bosne smanjena), udovica bosanskog kralja Tomaša Kotromanića, kidnapovana je i sprovedena, od strane kapelana-franjevaca, preko Fojnice, Kupresa, Konjica i Stona u Dubrovnik (taj njen put jasno pokazuje da je isključivo kidnapovana, op. a.). Godine 1467. nakon ponovljenih prijetnji Dubrovnik je isporučio, opljačkanu bosansku kraljicu Katarinu Kosača-Kotromanić, Vatikanu, gdje je mučena i maltretirana, a trebala je papi da potpiše da Kraljevinu Bosnu ostavlja u amanet Vatikanu.

Međutim, ona nije ništa potpisala, nije imala, čak, ni pečat kod sebe. Pored svega, uz pomoć roda Kosača i vojvode Milana Galeazzo Maria Stonza, uspjela je pobjeći (1474) u odori časne sestre sa Margaritom Barzano iz Barlette u Apuliji, budućom suprugom svoga brata Vlatka, te je viđena u Dubrovniku iste godine, gdje je pismeno tražila muževu ostavštinu. U Herceg-Novom – gradu Kosača se kratko zadržala na bratovoj svadbi.

Nastavila je putovanje u želji da stigne u Carigrad-Istanbul (Konstantinopolj) da vidi svoju djecu (Katarina-Fatima i Sigismund /Žigmund/ Kotromanić /Ishak-beg Kraloglu), koju je prije izbijanja sukoba u Bosni poslala bratu, amidži i ostaloj rodbini u Istanbul-Carigrad (Konstantinopolj), pa se uputila u Skoplje, gdje je kratko bolovala i preselila na ahiret. U Skoplju je i ukopana. Nakon 1474. godine po naredbi sultana Mehmeda II El-Fatiha, kraljici Katarini Kosača-Kotromanić, kojega je pozvala da vojno intervenira u Kraljevini Bosni, je podignuto turbe u Skoplju. Turbe u Skoplju je uradio Isa-beg Ishaković.

U Kraljevini Jugoslaviji historija se lažira, ostavljaju se netačni pismeni tragovi kao legende sa cenzurom, pa o ovom turbetu 1934. godine piše Vera Đorđević, zatim 1939. godine pišu Gliša Elezović i Milenko S. Filipović, a Antun Šimčik u listu za zabavu, pa se ti tekstovi, i danas, zloupotrebljavaju kao relevantni historijski dokumenti.

Na Muslimanskom groblju Urjan baba općina Gazi baba u Skoplju u Makedoniji nalazi se Mezar i Turbe bosanske kraljice Katarine Kosače-Kotromanić / Emine Tarihi hanume, princeze hercega Stephana (Stjepana) Vukčića Kosače, supruge bosanskog kralja Stephana (Stjepana) Tomaša Kotromanića. Godine 1955. u Skoplju se dogodio veliki zemljotres, pa 26. jula 1963. godine novi zemljotres kada je turbe totalno nastradalo. Godine 2014. turbe je obnovljeno, ali nažalost sa pločom pogrešnih podataka.

Spomen ploča u Rimu o bosanskoj kraljici Katarini Kosača-Kotromanić (u crkvi Santa Maria in Arecoeli) okačena je (1593) na Stub srama. Grob je prazan, što će Vam reći i službenici u crkvi. Na spomen ploči piše: Catharinae Reginae Bosnensi Stephani ducis San(c)ti Sabbae sorori ex genere Helenae et domo principis Stephani natae Thomae regis Bosnae uxori quantum vixit annorum LIIII et obdormivit Romae anno Domini MCCCCLXXVIII dei XXV octobris monumentum ipsius scriptis positu.

(Prijevod na bosanski jezik: Katarini kraljici bosanskoj sestri Stjepana hercega svetog Sabe od poroda Jelene i doma hercega, Stjepana Tomaša kralja Bosne ženi koja je živjela 54 godine i umrla u Rimu ljeta Gospodnjeg 1478. 25. dana oktobra, spomenik njenim pismom ostavljen). Kako vidimo iz natpisa na spomen ploči, Katarina Kosača-Kotromanić greškom je predstavljena kao sestra svome ocu, što indirektno govori da je spomen ploča naknadno napravljena i postavljena na stub i prazni grob (1593) i da su radili po sjećanju.

Pojašnjenja radi, za one koji nisu upućeni, činimo digresiju: Sveti Saba (Mutalaska, blizu Cezareje Kapadocijske, Mala Azija, danas Keyseri u središnjoj Anadoliji u Turskoj, 439 – Mar Saba pokraj Jeruzalema, u Palestini, 5. decembra 532) je bio kapadocijsko-grčki redovnik, svećenik i svetac. Bio je Grk. Sin je rimskog časnika. Časti ga kao sveca i Istočna i Zapadna crkva. Svečeve relikvije dugo godina su se nalazile u Veneciji. U znak približavanja Istočne i Zapadne crkve papa Pavao VI odobrio je da se prenesu u samostan Sv. Sabe blizu Jeruzalema. Njegovo ime na aramejskom jeziku znači “starac”.

Na incijativu dr. Branimira Trezera 7. novembra 2007. godine Bosna i Hercegovina je od Rima tražila povratak ostataka bosanske kraljice Katarine Kosača-Kotromanić. Sačinjena je i grupa, na čijem je čelu bio Josip Pejaković, za prijenos ostavštine. Očekivani odgovor je glasio: Nema lijesa niti kostiju kraljice Katarine Kosača-Kotromanić niti su ikad bili u Rimu.

Fra Petar Vrankić (župa Glavatičevo u Hercegovini, 1947), katolički povjesničar crkve, koji je studirao u Splitu, a potom u Rimu i u Rimu zaređen za svećenika 1974. godine, u svojoj doktorskoj disertaciji “Stjepan/Ahmed Hercegović (1456? – 1517) u svjetlu dubrovačkih, talijanskih i osmanskih izvora” (doktorirao 1980, op. a.) konstatovao je odlazak kraljice Katarine Kosača-Kotromanić u Herceg Novi, pa na strani 34. piše:

“ (…) Troškovi prijevoza buduće hercežice Margarete iz Barlette u talijanskoj Apuliji do Herceg-Novog, u visini od 10 000 zlatnika, darovi za rodbinu i počasne goste među kojima je bila Vlatkova sestra i nekadašnja bosanska kraljica Katarina, sigurno Dubrovnik nije naplatio iz prazne Vlatkove kase, nego iz nekoga drugog zlatnog fonda. Istom poslije njegova odlaska u Carigrad prelazi Stjepan na islam, stupa u osmansku službu i sultan Mehmed II ga u pismu od 27. rujna 1474. predstavlja kao Ahmeda, muslimana …”

Pet stoljeća nakon smrti Katarine (kasnije Emine. op. a.) Kosača Kotromanić, katolička crkva i Hrvati pokušavaju prekrojiti historiju vezanu za Katarinu Kosača Kotromanić, falsificirajući historijske činjenice, podmećući i nazivajući je hrvatskom kraljicom, a, pored ostalog, falsificiraju i njezin tobožnji testament, koji su izmislili i koji ne postoji, navodno po kome Katarina Kosača Kotromanić “ostavlja” Kraljevinu Bosnu Vatikanu i katoličkoj crkvi. Kraljica majka Katarina Kosača-Kotromanić nije ostavila nikome bosansko kraljevstvo.

To je izmišljeno i falsifikat je, kao što je falsifikat i tvrdnja da je ukopana u pomenutoj crkvi u Rimu. Uostalom, ako je Stjepan Tomašević zadnji kralj Bosne, a njegova žena Mara zadnja kraljica, kako je onda Katarina Kosača-Kotromanić, koja je pretposljednja kraljica, mogla pokloniti Papskoj stolici Kraljevinu Bosnu? Pronađena je i sablja koju je sultan Mehmed II El-Fatih s posvetom darovao karaljici majci Katarini Kosači-Kotromanić. U selu Oštroj Luci se nalazio tumul u kojem je obitelj Kristić tokom prve polovine XIX stoljeća pronašla sablju sultana Mehmeda II sa posvetom kraljici Katarini. (Vidi: Vladimir Ćorović, Sablja kraljice Katarine, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, 28/1914, br. 26, str. 432-433).

Bošnjačka narodna pjesma: KATARINA KOSAČA KOTROMANIĆ

“Pod sretnom zvijezdom rođena, mjesecom obasjana, ljubavlju obasuta, mirisom ljiljana kupana, kraljicom se zvala, Katarina – pametna Emina ponos, oca hercega Stjepana i dobrih Bošnjana, pristade tad, da pod krstom se skrasi da Bosnu spasi. Na dvorima Tomaša plemenita žena bijaše, po njezinoj želji, za kraljevu djecu njeni odlučiše, da potom, djeca njena u Allahovoj vjeri budu, jer tako je to trebalo biti, po Božijem sudu. Sultan Mehmed kraljicu nagradi i sablju joj daše, a Bošnjane – bosanske fratre Ahdnamom darovaše, ali kapelani bez srca, u Rim je odvedoše. Okrutan je papa bio, Katarinu zarobio, od kraljice lošu ženu Vatikana načinio. Al’ kraljica mudra bila, pa je papu nadmudrila, rimske ljude napustila i na put se odlučila, Carigradu gradu i svojoj dragoj djeci hrlila, u Skoplje je stigla i tu na ahiret preselila, pod turbetom svoju dušu i tijelo je ostavila.

Radi interesantnosti teme, donosimo pjesmu “Rastanak sa guslama” koju su pjevali guslari iz Nevesinja: Smajo Aličić (rođen 1908), Selim Čopelj ((1933 – 2007) i Meho Mahinić (1936 – 2016). Ljubaznošću gospođe Sabihe Čopelj, kćerke Selima Čopelja (1933 – 2007), koja živi u Sarajevu, a nevesinjskih je korijena, saznali smo za ovu pjesmu, kojoj se, i ovom prilikom, zahvaljujemo.

RASTANAK SA GUSLAMA

Gusle moje, moja davorijo,

koliko sam vama govorio,

vi guslajte ja ću zapjevati,

ako bi me grlo poslužilo.

Čini mi se poslužit me neće,

jer je moje grlo promuknulo.

Sada kratko, neka znade svako,

da to čuju polja Nevesinja,

svi džemati i mahale stare,

da to čuje u staro i mlado:

Da te više ja guslati neću.

Svi narodi guslama se diče.

Ja ih moram o klin okačiti

jer đauri r’ječi izokreću

i gusle su sebi prigrabili.

Od hajduka i uskoka, oni,

sad uz gusle htjeli bi junaka,

sve po želji Karadžića Vuka.

Zabranjuju Bošnjaku da gusla.

Vakat gadan šejtane pohasi.

Je li zulum ponovo dolazi?

Je l’ ujdurme pripremaju sada?

Sve ejluke oni izkreću,

pa da tako zemane m’jenjaju,

sve da naše u zaborav ode.

Ćitabe nam pale i libriće deru

i sve naše zatirat bi htjeli.

Izokreću djela i junake,

provocirat sada su počeli,

propagandom neistinu šire.

U pjesmama evo njima smeta:

Đerzelez i Bojičić Alija.

A tako mi časti i poštenja,

samo Bošnjak za istinu znade,

koji junak na bojištu pade.

Opjevat ga u hiljade reda,

jer guslanju on pauzu neda,

od akšama taman do sabaha.

Naše pjesme istinu pričaju

o ženidbi Smailagić Mehe,

te o tebi beže Ljuboviću,

pa o našem paši Ali-paši,

i čuvenom Mustafi Hrnjici.

Hejbet sahata niko ne kreće,

niti iko svojim okom trepće,

već se samo u slušanje dade

o našemu Hercegu Stjepanu.

Hvala tebi Herceže Stjepane,

kod Bošnjaka muku si vidio,

mračno doba ti si pregazio,

od dželata ti si nas spasio,

zulum teški tada ugasio.

Za slobodu, nejač i evlade,

ti u vojsku Carigrada dade,

da bi oni slobodu donjeli

i devera Bosnu riješili.

I šćer svoju ti si kralju dao,

da bi zemlja Bosna hair bila,

a ona se jadna napatila,

u Vatikanu robinja bila.

Katarina – pametna Emina

uvijek ona mudra je bila

i samog papu je prevarila.

Sad u Skoplju vječnu kuću ima,

gdje je na ahiret preselila,

i pod turbetom na Gazibabi

t’jelo, u Berzahu duša njena.

Uspomene na naše junake

više gusle prenositi neće.

Mi nećemo kavge ni belaja,

nit ispravljat što svak živi znade,

jer ahlak je naša tradicija,

pa ti mene sevdahom probudi,

što no ima samo u Bošnjaka.

Autor: Nazif Veledar