Ban Borič i Bosna između Ugarske i Bizanta u XII stoljeću

1102 godine Hrvatska potpada pod Ugarsko kraljevstvo krunidbom ugarskog kralja Kolomana hrvatskom krunom u Biogradu kod Zadra a do 1105 pridružuju im se i Split, Trogir i Zadar. U tom periodu Bizantsko carstvo se prostiralo sve do rijeke Save. Naredno skoro stoljeće Ugarska i Bizanti će ratovati. Tada su Ugari i Bizanti kontrolisali slavenske države na Balkanu. Zahvaljujući stalnim borbama između ove dvije sile tadašnjeg vremena, Bosna polahko počinje jačati i već od 12 stoljeća se počinje javljati u izvorima nezavisno od Srbije, Hrvatske, Ugarske i Bizanta.

Dolaskom bana Boriča na historijsku scenu Bosna u srednjem vijeku dobija i prve isprave kao i mnoge historijski pouzdane izvore skojima se može nešto konkretno zaključiti o Bosni i njenom vladaru.

U spisu koji je nastao 1180. i 1183. godine, on opisuje ranija razdoblja s dosta znanja, svježine i pojedinosti. Pisajući o ratnim sukobima između Bizanta i Ugarske, datiranim u 1154. godinu, Kinam među saveznicima ugarskog kralja navodi Boriča kao “egzarha dalmatske zemlje Bosne”. Prema njegovom svjedočenju, Borič je s ugarskom vojskom opsjedao Braničevo na tlu današnje sjeveroistočne Srbije, ali je opsada dignuta nakon što su do napadača stigle informacije o dolasku bizantske vojske. Borič se tada počeo povlačiti prema svojoj zemlji, a bizantski car je za njim poslao najhrabriji odred svoje vojske. Međutim, odred je umjesto s Boričem, greškom započeo sukob s glavninom ugarske vojske, te je pretrpio poraz. Borič se tada, izgleda, spasio sa svojim postrojbama, ostavši izvan domašaja bizantskog cara.

Kinam također u svom djelu donosi i još jednu zanimljivu vijest o Bosni. Opisujući bizantsko-ugarsko ratovanje iz 1150. godine, on je zabilježio kretanje bizantskih vojnih snaga. Car je skupio vojsku kod Niša i krenuo u susret Ugarima. Kada je došao blizu rijeke Save zaokrenuo je prema drugoj rijeci “po imenu Drina, koja izvire negdje odozgo i odvaja Bosnu od ostale Srbije”. Dalje piše da “Bosna nije potčinjena arhižupanu Srba, nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja”.

Borič je s titulom bana (lat. Boricius banus) naveden među prvacima kraljevstva koji su u Ostrogonu boravili uz kralja Stjepana IV, sina Bele II. Uz druge dvorske dostojanstvenike, Borič je prisustvovao i svjedočio pravnom činu kraljeve potvrde jedne presude bana Beloša u korist zagrebačkog biskupa za šumu i posjed Dubravu. Zbog podatka da se nalazi na dvoru kralja Stjepana IV smatralo se da je u dinastičkom sukobu podržavao njegovu stranku.

Naime, kralj Gejza II je još 1154. proglasio svog šestogodišnjeg sina Stjepana III savladarem, i on ga je naslijedio poslije smrti 1162. godine.

Međutim, takav razvoj situacije nije odgovarao stričevima novog kralja, Gejzinoj braći Ladislavu i Stjepanu IV, koji su također željeli učestvovati u vlasti. Njih dvojica su se obratili bizantskom caru uz čiju je pomoć svrgnut Stjepan III a na prijestolje postavljen kralj Ladislav II, isti onaj kojem je otac nekada bio darovao bosanski dukat. Nakon Ladislavljeve smrti 1163, na prijestolju ga je naslijedio mlađi brat, Stjepan IV.

Opravdano se pretpostavlja da je u ove promjene vlasti bio umiješan ban Beloš, sin velikog župana Raške, Uroša I, koji je sredinom 12. stoljeća imao veliki utjecaj na vanjsku politiku Ugarske. Njemu se u podršci Gejzinoj braći na štetu Gejzinog sina, možda mogao pridružiti i ban Borič, naveden u ispravi novog kralja Stjepana IV. Boričeva odluka je mogla biti motivirana činjenicom da su Ladislav II i Stjepan IV uživali podršku Bizanta. U to vrijeme kraljev nećak, bivši kralj Stjepan III, boravio je u Austriji odakle je do juna 1163. uspio svrgnuti omraženog strica i povratiti svu Ugarsku pod svoju vlast.

Podatak iz 1163. godine je prvi u kojem se Borič spominje s titulom bana, a posljednji u kojem se navodi kao vršitelj neke političke dužnosti u Bosni, i nejasno je šta se s njim desilo poslije.

Bosna pada pod Bizantsku vlast u aprilu 1166. godine te godine Bizantski car Manojlo pravi čuveni svoj edikt koji je izrezbaren na velikim mramornim pločama a na kojem su ispisani nazivi svih zemlji koje su priznale Bizantsku vlast među njima i Bosna.