BOŠNJAČKI VLADARI

Prema Antunu Kneževiću u srednjevjekovnoj Bosni postojala su četiri staleža naroda:

veliki plemići – vlastelini, mali plemići – vlastelčići, građani i seljaci. Plemstvo se nasljeđivalo ili se dobijalo zaslugom a gubilo se naravno usljed izdaje zemlje ili vladara.

Plemiće je birao Stanak, kao i bana a poslije i kralja. Druga najjača titula poslije bana a poslije i kralja bila je veliki vojvoda i kneževi. Znači prije kralja najviša titula bila je Ban međutim pojavom titule kralja to postaje najviša titula u Bosni.

Vlastelini su imali veliku slobodu vladanja u svojim upravnim jedinicama, čak i poći samostalno u rat, ali su na zahtjev bana ili kralja morali odustati od njega. Vladar ugovore sa drugim zemljama nije mogao sam donositi, već isključivo uz blagoslov velmoža.

Kao što vidimo Bosna je tada imala jako uređen državni sistem moglo bi se reći uređeniji nego danas u 2022. Narod je birao kralja, bana drugim riječima narod je bio vlast.

Oni su kao zastupnici naroda u Stanku imali vlast i nad banom ili vladarem koga su većinom glasova mogli smijeniti, kao u slučaju Ostoje Tvrtkovića, što je odavalo najveći princip demokratije u tadašnjem svijetu. Dakle, vrhovna vlast je posredstvom skupštine bila u rukama naroda.

Svi značajniji uglednici imali su svoje dvorove, koji su bili uredeni dostojnim sadržajima i službama. Knežević navodi da je vladarev dvor imao sljedeće službe: dvorskog kneza, dvorskog sudiju, tumača zakona, vjerskog velikodostojnika (nominalno biskupa, a suštinski dida), dvorskog notara, dvorskog dijaka, posteljnika, komornika, ubrusara, peharnika,

štitonošu, buzdohandžiju, tepčiju, vratra, volara, konjušara, konobara i dr., kao i gospode koje su služile vladaricu. Vladar se izdržavao od vlastitih prihoda, kraljevskih prihoda, općinskih i carinskih prihoda, stranih i godišnjih darova velmoža.

O životu prvog bosanskog bana Borića, izuzev vijesti novorimskog historičara Kinama (Cinamus), nemamo drugih izvornih podataka. Vladao je Bosnom cijelu deceniju (1154-1164). Srpski historičari su ga pokušali okarakterizirati kao ugarskog vazala, međutim iz Kimanovih zapisa jasno se vidi da je on u bizantijsko-ugarskim sukobima isključivo bio saveznik Ugara, što je natjeralo konstantinopoljskog cara da uputi najhrabriji i najopremljeniji dio vojske protiv Borića koji se preko Sandžaka i uz Drinu povlačio ka Bosni. Kinam napominje kako je Bosna samostalna država sa posebnim upravljanjem i zakonima.

Margetić podcrtava da Kinam u nabrajanju ugarskih vojskovođa i njihovih saveznika bana Borića sa titulom Boricius banus navodi četvrtog po redu, odmah iza ugarskog bana Bele i dvojice najviših dužnosnika ugarskog carstva. Radi zasluge u tom ratu, Borić je od Ugara dobio posjede u Slavoniji.

Ban Kulin je vladao dvadeset četiri godine, za koje je učestvovao samo u jednom ratu – Bizantsko-ugarskom ratu 1183. godine, u kome je izvojevao pobjedu na strani Ugara i osigurao granice svoje države – što je izniman slučaj za to vrijeme, jer se krajem 12. stoljeća vodila nepoštedna borba oko prevlasti nad Balkanom između ugarsko-vatikanske koalicije i lstočnog carstva. Bosna se nalazila u središtu interesnih zona obje strane, ali se vještinom i mudrošću Kulinovom uspjela sačuvati.

Ban Kulin je sporove nastojao rješavati diplomatskim putem i u tome bio vrlo uspješan, o čemu najbolje svjedoči izbjegavanje križarskog rata koji je zagovarao papa lnocentije i dogovor na Bilinom polju 1203. godine. Razvijao je dobrosusjedske i trgovačke odnose sa okolnim državama, o čemu najbolje govori povelja iz 1189. godine kojom garantira Dubrovčanima slobodan protok robe i zaštitu na cijelom teritoriju Bosne, što se prije ostalog odnosilo na eksploataciju ruda.

To je Bosni obezbjeđivalo prihod za ekspanzivni unutrašnji razvoj i otvaralo mogućnost unapređenja civilnoga života, kao i sigurnost vjerske i pravne slobode njenih građana. Osim Povelje Dubrovčanima, koja je ujedno i prvi bosanski državnički akt, ali ne samo bosanski već svih zemalja nastalih na procjepu Ilirika, ban Kulin je izdao još nekoliko važnih dokumenata na narodnome bosanskome jeziku i autohtonome pismu tog jezika – bosančici i uspostavio državni arhiv za njihovo čuvanje.

Njegove državničke, diplomatske i poslovne vještine obezbijedile su Bošnjacima najsretniji period u srednjovjekovolju zbog koga je i ostao upamćen u poslovici: Od Kulina bana do našijeh dana.

Njihova vjera imala je državnu zaštitu i stub odbrane od sve agresivnijih papinskih inkvizicija koje su već eliminirale značajan dio južnofrancuskih katara i italijanskih i dalamtinskih patarena koji Bosnu vide obećanom zemljom, a njenog vladara simbolom dobrote i plemenitosti.

Poslije Bana Kulina na vlast dolazi Ninoslav koji je širio teritorije države Bosne nad Usoru i Soli. Primjenjujući vještu politiku po uzoru na Bana Kulina, Ninoslav širi granice i pridobija župe Livno, Neretvu, i Ustipraču i dodatno jača Zajednicu bosanskih kristjana.

Poslije toga papa šalje inkvizitora Jakoba i redovnika dominikanaca u Bosnu 1233. godine zbog čega Ninoslav i vojvoda Prijezda prelaze na katoličanstvo. Zbog te odluke Ninoslav ulazi u sukob sa vlastelinima i Stankom da bi se ponovo vratio svojoj vjeri kristjana zbog čega papa šalje inkviziciju i pokreće krstaški rat protiv Bosne 1235. godine.

Poslije trogodišnjeg otpora križari plijene Bosnu i odlaze a ban Ninoslav i ostale velmože nastavljaju živjeti u svojoj vjeri. Pobjedom nad križarima Ninoslavov položaj jača. Početkom četvrte decenije ulazi u trgovački i vojni savez sa Dubrovčanima, tu se njima obavezuje da ih štiti od napada ugarskog kralja Bele IV.

Nakon smrti Ninoslava prijestol pripada Prijezdi 1 koji je bio Ninoslavov rođak i vojvoda.

Prijezda prelazi na katoličanstvo zbog dominikanaca koji su mu držali sina u zatočeništvu. Ninoslavovi sinovi se pobuniše zbog čega Prijezda nakon ugarske intervencije ustoličen na banskoj stolicu uz kratkoročnu podjelu banovine na dva dijela i ustoličenja Ninoslavovih sinova za banove porječja Gornjeg Vrbasa i Bosne, što dovodi do svojevrsnog dvovlašća.

Ostanak na vlasti i očuvanje države Prijezda je osigurao kroz rodbinske veze sa vladajućim dinastijama u okruženju. Oženio se slavonskom plemkinjom Elizabetom što mu je osiguralo primat kod Ugara.

Sina Stjepana I ženi Jelisavetom, kćerkom raškog kralja Dragutina i kraljice Katarine, kćerke ugarskog kralja Stjepana V, čija je sestra bila udata za kralja Sicilije i Napulja Karla II. Jelisavetina druga sestra udaje se za bana Hrvatske i Dalmacije Pavla I Šubića. Na taj način je bosanska vladarska dinastija postala rodbinski vezana za vladajuće dinastije Ugara, Sicilije i Napulja, Hrvatske i Dalmacije i nemanjićke Servie.

Nasljednici Prijezde I, Prijezda II i Stjepan I Kotromanić, jedno vrijeme vladaju zajedno, da bi se na prijestol od 1290. našao samo Stjepan I, koji će nastaviti očevu taktiku ženidbene diplomatije tako što će kćerku Katarinu udati za zahumskog župana Nikolu, a unuku Mariju za helfenštajnskog grofa Urliha.

Međutim, to nije pomoglo Stjepanu I da se do kraja odbrani od hrvatskoga bana Šubića da mu preuzme vlast i za bana bosanskoga postavi svog sina Miladina, iako bošnjački Stanak, velmože i Zajednica bosanskih kristjana banom smatraju maloljetnog bana Stjepana II, koji je sa majkom Elizabetom i braćom i sestrama prebjegao u Dubrovnik i, tek nakon hapšenja Miladina Šubića, vraća se na banski prijestol i potpomognut majkom Elizabetom te rođacima sa ugarskog dvora uspijeva povratiti Bosni prijašnji status, najviše zahvaljujući ženidbama sa kćerkom poljskog vojvode Kažimelja III i nakon njene smrti bugarskom princezom Dorotejom, kćerkom bugarskog kralja Stracimira.

Stjepan II se uspio osloboditi Šubića te zavladati cijelim prostorom Bosne, Usore, Soli, Donjih Kraja i Huma. Osvajanje Huma uzrokovao je ratni pohod Dragutina protiv Bosne, koji nije uspio jer je Dragutinovo odsustvo iskoristio istočnorimski imperator da napadne njegovu državu, što je ovog primoralo da se vrati i organizira odbranu.

Stjepan II je na koncu kćerku Elizabetu udao za Ludvika I, novog mađarskog kralja, i time osigurao državu i dinastiju.

Nakon Stjepanove smrti bansku titulu preuzima njegov sinovac Stjepan Tvrtko I Kotromanić. Ludvik I je od Tvrtka zahtijevao vazalski odnos i Hum kao miraz za kraljicu Elizabetu, što je prouzrokovalo sukobe, pa čak i Ludvikovu podršku Tvtkovom bratu Vuku da preuzme vlast. Kada ni to nije uspjelo, uslijedilo je pozivanje pape da pokrene novi križarski rat protiv Bosne.

Tvrtko je uspio konsolidovati odnose u državi i potući Ludvikovu vojsku 1363. godine, kao i drugu pobunu svoga brata 1366. godine. Od tog perioda kreće u konstantno širenje granica, tako da će, nakon pobjede nad Nikolom Altomanovićem, ovladati Podrinjem i Polimljem te godinu docnije od Balšića preuzeti Trebinje.

Iste godine, obzirom da je već cijela nekadašnja nemanjićka država bila u okrilju Bosne, u Milama kod Visokog kruniše se za kralja Bosne i Servie.

Na to je polagao pravo jer je, nakon smrti posljednjeg nemanjićkog kralja Uroša, bio jedini živi potomak nemanjićke loze po baki Jelisaveti. Nakon smrti Ludvika I, koji nije imao muškog nasljednika po krvnoj liniji, polagao je pravo na ugarsku krunu, ali ga se odrekao, tako da njegova bliža rodica, Ludvikova i Elenina kćerka, Marija Anzuvinska preuzima ugarski tron. U ratu hrvatskih velikaša protiv Marije Aniuvinske priključuje se pobunjenicima i osvaja dijelove južne Hrvatske.

U borbama sa nadolazećim Osmanlijama, Tvrtko pobjeđuje u bitkama kod Bileće 1382. i na Kosovu 1389. godine, što mu osigurava status najjačeg vladara, a Kraljevini Bosni najsnažnije države na Balkanu koja nije potpala pod Osmanlije. Uslijed tog pobjedničkog naleta, relativno lahko će osvojiti Dalmaciju te će svom polubratu Stjepanu Dabiši ostaviti titulu kralja Bosne, Raške, Dalmacije, Hrvatske i Primorja.

Za vrijeme kralja Tvrtka Bosna ne samo da je promijenila državni status iz banovine u kraljevinu, uvećala teritorije i suštinski zagospodarila nekadašnjim središnjim ilirskim zemljama, već je doživjela i najveći kulturni i civilizacijski procvat u dotadašnjoj povijesti. Međutim, nakon iznenadne i zagonetne Tvrtkove smrti, nasuprot njegova tri sina, Stanak za novog kralja bira najstarijeg Kotromanića Stjepana Dabišu. Historičari nisu uspjeli pouzdano utvrditi njegovo porijeklo, osim da je vanbračni sin jednog od prijašnjih bosanskih vladara.

Stjepan Dabiša je na vlasti ostao četiri godine (1391-1395) koje nisu bile nimalo lahke. Obilježili su ih učestali pokušaji Osmanlija da prodru u Bosnu, pretenzije ugarskog kralja Sigismunda na bosanski prijestol zbog rodbinskih veza, kratak gubitak Dalmacije i Hrvatske, interesi i pretenzije bosanskih vlastelina, neimanje muškog potomka. Dabiša je uspio da očuva iako poljuljano jedinstvo države do smrti. Naslijedila ga je supruga Jelena Gruba, prva i jedina bosanska kraljica. Stanak je izabrao Jelenu za kraljicu obzirom da Dabiša nije imao muških potomaka, a nad bosanskim tronom se nadvila opasnost od Sigismunda, kome je nakon poraza u Dalmaciji, na osnovu rođačkih veza, obećan tron poslije Dabišine smrti.

Kraljica Jelena Gruba ostala je na prijestolju četiri godine (1395-1399). Njenu vladavinu obilježilo je jačanje vlastelina, naročito Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Sandalja Hranića i Pavla Radinovića, koji su polagali pravo na određene prihode od carina te neku vrstu koncesija na obnovljene pogone solana

Za njenog vladanja došlo je do još jednog direktnog sučeljavanja sa osmanlijskom vojskom predvođenom sinovima sultana Bajazita i njihovim vazalom Stefanom Lazarevićem. Vojska koju su u ime kraljice predvodili vlastelini pobijedila je Osmanlije.

Poslije toga vlastelina je tražila od Stanke smjenu kraljice i tom prilikom prijestolje pripada Stjepanu Ostoji koji je najvjerovatnije bio vanbračni sin kralja Stjepana Tvrtka I.

Stjepan Ostoja je vladao od 1398-1418. godine. Za vrijeme njegovog vladanja bilo je unutrašnjih i vanjskih problema i nekoliko ratova sa Osmanlijama i Ugarima.

Po dolasku na vlast Ostoja se upleo u borbu napuljskog kralja Ladislava Anžuvinskog i rimskog cara Sigismunda Luksemburškog oko nasljedstva ugarsko-hrvatske krune. Ostoja u tom sukobu podržava Anžuvinskog koji biva nadjačan od Sigismunda i nakon što on izgubi sukob Sigismund pokreće rat protiv Bosne, ali prestaje nakon napada Osmanlija na Bosnu.

Godine 1404. Ostoja ulazi u sukob sa basankom vlastelom oko posjeda plemića koji je bio pod zaštitom Hrvatinića kome se pridružuje i Kosača, što uzrokuje zbacivanje Ostoje sa krune i ustoličenje Tvrtka II za kralja. Ostoja sklonište nalazi na ugarskome dvoru. Ugari pokreću rat protiv Bosne i osvajaju Usoru i Bobovac na kome ustoličuju Ostoju, dok ostatak Bosne ostaje pod Tvrtkom.

Tri godine traju međusobni ratni okršaji između dvojice bosanskih kraljeva i njihovih pomagača, sve do presudne bitke 1408. godine kod Dobora, u kojoj Ostoja, pomognut Ugarima, uspijeva povratiti vlast. Međutim, ostaje u sukobu sa Hrvatinićem, što doprinosi turbulencijama u državi. U unutrašnje razmirice uključuju se i Osmanlije koje podržavaju Tvrtka II i nastoje ga vratiti na vlast, pokrenuvši građanski rat u Bosni 1414. godine.

Ostoja, iako iznevjeren od dijela vlastele, pa i svog sure Radovanovića, uspijeva pobijediti. Kao kaznu za izdaju, organizira atentat na vojvodu Radovanovića i razvodi se od njegove sestre kraljice Kujave. Godinu dana docnije umire Hrvoje Hrvatinić te se Ostoja ženi njegovom udovicom Jelenom, koja mu u miraz donosi nekoliko župa. Obzirom da to snaži Ostoju, Osmanlije pokušavaju regrutirati vlastelu protiv njega.

Vještom diplomatijom i intrigama, Ostoja uspijeva izići kao pobjednik i iz te bitke te docnije dominira i nad teritorijem vojvode Sandalja Hranića, ali ne uspijeva izbjeći atentat koji mu je pripremila Kujava 1418. godine radi osvete za ubistvo brata i njegove porodice te razvoda od nje da bi se oženio udovicom Hrvoja Hrvatinića.

Tvrtko II Kotromanić dva puta je dolazio na vlast. Njegova prva vladavina obilježena je borbom oko prevlasti sa Ostojom i njegovim saveznicima. 60.000 križara je 1408. godine krenulo na Bosnu, Tvrtka i bosanske kristjane pod ugarsko-poljskim zapovjedništvom, a po nalogu pape Grgura XII i kod Dobora zatočilo preko stotinu bosanskih plemića i Tvrtka sa pratnjom.

Vojvode Sandalj Hranić Kosača i Hrvoje Hrvatinić, koji nisu učestvovali u boju jer je Tvrtko mislio da će izvojevati pobjedu i steći slavu, te ih nije ni obavijestio, krenuli su u protunapad i natjerali križare na pregovore, u kojima su morali žrtvovati neke gradove te politički i vojni utjecaj, što docnije rezultira da na Stanku zatraže Tvrtkovo razrješenje i ponovno vraćanje Ostoje na kraljevski tron.

Nakon Ostojine smrti 1418. godine, tri naredne godine vlast prelazi na njegovog sina Stjepana Ostojića. Mladi kralj nije uspio sačuvati primorske gradove koje su već počeli zauzimati Mlečani i izboriti se sa sve učestalijim nasrtajima Osmanlija. lz tih razloga velmože, medu kojima je najglasniji bio vojvoda Sandalj Hranić, 1421. godine po drugi put dovode Trvtka na bosanski prijestol na kome on ostaje pune dvije decenije (do 1443. godine).

Godine 1424-1426. vodit će se iscrpljujući rat Osmanlija i Bošnjaka, nakon kojeg će Osmanlije zaposjesti dio teritorija Kraljevine Bosne. Poslije tog događaja kreće neprekidna diplomatska borba i savezništva, čas sa Ugarima i Mlečanima protiv Osmanlija, čas sa Osmanlijma protiv Ugara i Mlečana kako bi se očuvala država. Međutim, svaka od imperija je htjela slomiti Bosnu i pripojiti je sebi.

Osmanlije su zahtijevale da Tvrtko II prizna sultana kao suverena u Bosni i plaća mu danak, dok su Ugari na osnovu rodbinskih veza smatrali da polažu pravo nad Bosnom. I jedni i drugi su pospješivali plemstvo na pobune, traženje više prava, proizvodili spletke i urote, tako da su Osmanlije čak pomagali vanbračnog sina kralja Ostoje Radivoja Ostojića u pobuni i ratu protiv Tvrtka II, što je izazvalo dvogodišnje dvovlašće u kraljevstvu (1433-1435). Međutim, diplomatskom visprenošću, ulaganjima u obnovu gradova i domaće ekonomije te nestabilnostima na ugarskome dvoru, uspio je sve do smrti očuvati državu.

Tvrtka II naslijedio je drugi vanbračni sin Ostojin, Stjepan Tomaš Ostojić, pripadnik bosanskih kristjana koji nominalno prelazi na kršćanstvo. Ostojić se nakon krunisanja razvodi od prve žene neplemićkog porijekla i uzima za suprugu Katarinu Kosaču, s ciljem pridobijanja vojvode Kosače na svoju stranu u Stanku i borbi sa sve učestalijim nasrtajima Osmanlija.

Bio je u prisnim vezama sa franjevcima koji pridobijaju Kraljicu Katarinu. Da bi ostao na vlasti i odbranio se od Osmanlija, krajem četvrte decenije iznova se uvezuje sa Ugarima pristajući na njihov uvjet obračuna sa Zajednicom bosanskih kristjana, što izaziva revolt od većine vlastelina i naroda i dovodi državu pred Stjepanovu smrt 1461. godine u veoma tešku situaciju, što će njegovog nasljednika Stjepana Tomaševića Kotromanića, posljednjeg bosanskoga kralja, sina kralja Stjepana Tomaša iz prvog braka, dovesti pred skoro svršen čin gubitka države i nemogućnosti da se odbrani od Osmanlija koji će dvije godine po njegovom krunisanju zauzeti Bosnu, prethodnom obmanom o petnaestogodišnjem miru kojeg je sultan garantirao kraljevim izaslanicima u Stambolu, osvajajući utvrdu za utvrdom i pogubljujući kneza za knezom, sve dok na koncu ne sustignu kralja u Ključu, koji se predade, ali ga Osmanlije pogubiše.

Pogubljenjem posljednjeg bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića nestala je najznačajnija država na Balkanu tog doba, bez obzira na kratkotrajne pokušaje Matije Korvina i hercega Kosače da se održe i njihovih kratkotrajnih Jajačkih i Srebreničkih banovina.

Nestankom Kraljevine Bosne i njenim pripajanjem velikom Osmanlijskom carstvu dolazi do masovnog prelaska na islam bosanskih kristjana te počinje nova epoha u historiji Bošnjaka.

Kraljeva porodica i dinastija Kotromanića se također gasi. Kraljica Katarina je uspjela preko Dubrovnika preći u Rim gdje je ostala sve do smrti. Osmanlije su prijestolonasljednika Sigismunda i princezu Katarinu uhvatili u pokušaju bijega te poslali u Istanbul gdje su prešli na islam. Turbe princeze Katarine, koja prelaskom na islam dobija ime Emina, nalazi se u Skoplju.