Potvrda identiteta Bošnjana

Kroz dugu povijest pokušavajući da osvoje zemlju Bosnu mnogi zavojevači suočili su se sa stanovnicima Bosne koji su svoju zemlju uvijek branili ne štedeći imetke i živote. Bosnu nikada niko nije osvojio silom, iako se nikada Bosna u potpunosti nije ni mogla odbraniti silom.

Samo oni koji su bili spremni na dogovor dobro su došli u Bosnu i uglavnom su u njoj duže ostajali, u čemu prednjače drevni narodi Kelti i Goti. Narodi koji nisu imali smisla za dogovor najčešće su lomili zube na Bosni i, nakon brojnih uzaludnih pokušaja, bili su prisiljeni na odustajanje od osvajanja Bosne.
Izrazita brdovitost reljefa bosanske zemlje onemogućila je osvajačima i prolaznicima da bezbjedno uđu u Bosnu ili njome prođu.

Putevi Bosnom vodili su dolinama rijeka i kanjonima, što je domicilnom stanovništvu olakšavalo punu kontrolu nad tim prolazima. To je značilo da se u Bosnu moglo ući, u njoj zadržati ili njome proći isključivo uz dogovor sa domaćinima. Prema hadisima posljednjeg Vjerovjesnika, a što historijsko iskustvo jasno potvrđuje, brdoviti i planinski predjeli značajno utječu na oštroumnost, karakternu čvrstinu i istinoljubivost, što su uglavnom pretpostavke pravednosti i spremnosti na uspostavu i poštivanje dogovora. Kroz historiju najveći umovi i pravednici ljudske vrste uglavnom su rođeni ili odrastali u brdsko-planinskim područjima.

Da bismo razriješili sve dileme, uvriježena stereotipna shvatanja i konstruirane teorije, bilo je neophodno upustiti se u razmatranje pet izvornih stubova definiranja identiteta jednog naroda: utvrditi njegovo porijeklo, oblike vjerovanja kroz povijest, državotvornost, jezičku pripadnost i osnovna obilježja kulture.

Etnogeneza
Današnji Bošnjaci pripadaju grupi najstarijih autohtonih balkanskih naroda ilirskoga porijekla prvih značajnijih etnogenetskih i kulturoloških dodira sa Helenima, Rimljanima i Keltima, ali na čije su konačno oblikovanje utjecali nadolazeći Huni, Goti, Vandali, Avari i Slaveni. Utjecaji ovih naroda i skupina plemena doveli su do današnjeg raslojavanja središnjeg balkanskoga naroda Bošnjaka na matičnu jezgru u Bosni i Sandžaku i dijelove raštrkane diljem Poluootoka od Kosova, Makedonije i Albanije (Goranci i Torbeši) do Bugarske i Turske (Pomaci).

Vjera
Bošnjani, sa prilično razvijenog ilirskoga sistema kultova paganskih božanstava, prelaze na arijanski monoteizam zasnovan na izvornome učenju Isaa a.s. (Isusa) o postojanju Jednoga Boga, što se sukobljavalo sa politikom zvanične crkve u kojoj je, kao jedino ispravno, usvojeno kasnije postisaovsko razumijevanje Boga kao trodijelne cjeline.

Na tom suštinskom raskolu nastao je sukob između Bošnjana i drugih naroda koji su prihvatili arijansko poimanje vjere i zagovornika trojstva koji su, nesrazmjerno brojniji, inicirali i sprovodili pogrome i križarske ratove istrebljenja neistomišljenika raštrkanih diljem Evrope. Utjehu i sklonište prognanici nalazili su u zemlji Bosni, jedinoj preostaloj oazi makar relativne slobode ispovijedanja vjere i njegovanja kulture različitosti, što je rezultiralo koncentriranjem predstavnika svih oblika drukčijeg razumijevanja vjere od zvanične crkve, te dovelo do određenih preinaka u vjerovanju Bošnjana gdje uz izvorni arijanski monoteizam do izražaja dolazi i dualističko manihejsko poimanje Boga.

Antagonizmi spram zapadne i istočne crkve i bliskost u osnovama vjerovanja učinili su da susret Bošnjana sa islamom bude takve prirode da sljedbenici Zajednice bosanskih kristjana kolektivno i bez prisile i previše dvojbe prihvate islam i tako postanu prvi autohtoni evropski muslimanski narod.

Državotvornost
Skorašnja obznana atlasa Evropa kroz vjekove Francuske nacionalne biblioteke iznijela je pred javnost staru njemačku mapu Evrope iz perioda 700-450. godine prije nove ere. Na toj mapi je terminom Bosnische na staronjemačkome duch jeziku obilježen prostor današnje Bosne i Sandžaka, te dijelovi država Srbije, Crne Gore i Hrvatske prateći teritorije na kojima su pronađene nekropole stećaka.

Na mapi nije ubilježena ni jedna druga od danas postojećih balkanskih država, što opravdava skoro milenij docnije uspostavu Teodosijevih granica Bosne u 4 stoljeću duž istočne i zapadne linije njenoga teritorija, omeđujući ga kao prostor između katoličkog i ortodoksnoga dijela Evrope i priznajući mu kulturološku i političku posebnost, iz čega je i proizišla višemilenijska državotvornost Bosne. Ovim je Bosna postala prva evropska država sa zaokruženim granicama.

lako se granični prostor Bosne, pod utjecajem određenih historijskih datosti, vremenom širio i sužavao, središnji dio države koga danas razumijevamo pod pojmom Bosna nikada nije izlazio iz tih okvira zadatih u 7. stoljeću prije nove ere i potvrđenih u 4. vijeku po rođenju Isaa a.s. (Isusa) Na temeljima ovih granica Bošnjani su i nakon propasti Ilirka uspijevali sačuvati bazu iz koje će kasnije nastati slavna banovina i kraljevina Bosna, najjača i najotpornija balkanska država čijim vladarima je uspijevalo da se vjekovima odupru pokušajima raznih zavojevača da ih podčine. Čak je i Osmanlijama trebalo preko stotinu godina da, nakon više bezuspješnih vojnih pokušaja, intrigama zavade bosansko plemstvo i osvoje Bosnu.

Jezik i pismo
Jezici na Balkanu prate porijeklo naroda ovog prostora. Kako na genezu tako su se i na leksičku jezgru redali slojevi leksema različitih naroda, dajući nijanse značenja postojećim i izgrađujući oznake za nova označenja. Stoga i bosanski jezik, ilirsko-keltsko-gotskoga porijekla, miješanjem sa jezikom slavenskih plemena doživljava sve one preobrazbe koje opisuje i definira dijahrona lingvistika u etapama od praslavenskoga preko općeslavenskoga, južnoslavenskoga do starobosanskoga i bosanskoga jezika.
Jezik i pismo, statistički gledano, porijeklo leksema današnjih južnoslavenskih jezika obuhvata 3000 ilirskih riječi, 4000 keltskih, 3000 gotskih, 2000 slavenskih, 10.000 osmanskih, što skupa iznosi 22.000 leksema.

Udio izvornih slavenskih leksema je ispod deset procenata. To znači da su savremeni bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski jezik slavenski samo po naslovu ili obliku, dok primarno to nikako ne mogu biti. Ovim se razrješava i permanentna nelogičnost da su Slaveni, tada još uvijek pagani, nomadske kulture, uspjeli asimilirati Ilire i druge balkanske narode koji su u to vrijeme imali već izrazito profiliranu kulturu. Proizilazi kako je jedino moguće da su Slaveni silom ovladali teritorijima starosjedilaca i njihovoj već profiliranoj kulturi i jeziku dali svaj naslov.

Razvoj pisma nam također potkrjepljuje ovu tezu, jer kao što smo vidjeli u Bosni i na Balkanu pismo je prisutno od prahistorije i autohtonog vinčanskoga i ilirskoga pisma do gotskih runa i raznih oblika grčkoga i rimskoga alfabeta. Slaveni svoje prvo pismo dobijaju znatno kasnije, i to zahvaljujući Balkanu i njegovim starosjediocima, a što je još važnije usvojili su ga kao općeslavensku vrijednost, iz čega proizilazi da svi Slaveni temelje svog identiteta, pismenosti i kulture dobijaju tek u dodiru sa starosjedilačkim narodima Balkana.

Kultura

Prema starinama, oblicima kulturalnoga iskaza, dubinama i širinama svega onoga što smo prezentirali u posljednjem poglavlju studije, potvrđuje se teza da su Bošnjaci autentični nosioci balkanske kulture nastale u spletu prozimanja svih onih vrijednosti koje su narodi ovoga prostora baštinili kroz povijest, ali i onih koje su nastajale kao direktni produkt njihovih duhovnih stremljenja, među kojima posebno mjesto zauzima kultura dogovora, nastala uslijed geografskih, geopolitičkih i vjerskih posebnosti njihove zemlje Bosne. S tim u vezi, naslage od ilirskog preko keltskog, gotskog do slavenskog te suodnosi sa helenskim i rimskim kulturnim dostignućima omogućili su razvoj svih oblika kulture Bošnjana koji konačan i prepoznatljiv oblik dobijaju u banovini i kraljevini Bosni, oslikane kroz svjetovne i duhovne spomenike.

Kao što vidimo iz priloženog je jasno da je Bosna veoma stara. Na teritoriji njenom postojalo je drevno kraljevstvo Ilirikum koje je opet starije od Evrope i Rima. A mi bošnjani smo izravni nasljednici Ilira.