Ostavština srednjovjekovne Bosne
Rukopisi, evanđelja, svesci, heretička biblija i mnoge druge vrijedne knjige i spisi Bosna je posjedovala te ih gubila početkom krstaških pohoda na Bosnu pa zatim dolaskom Turske koja je odnijela silna bogatstva iz Bosne u zlatu, srebru, knjigama. Turska je pobila sve plemiće i kralja i time ostavila Bosnu u rukama neiskusnih i nespremnih mladih kraljeva i vlastele koji nisu bili spremni za takvu odgovornost što je poslije rezultiralo da nakon napuštanja Turske a dolaskom AustroUgarske Bosna izgubi vlastito pravo na jezik, izgubi teritorije i dodatne podjele između naroda i entitete kao što je Hercegovina. Do 19 vijeka gubimo još više teritorija kao i srce Bosne Sandžak i mnoge ostale teritorije. Bosna se nije oporavila a već ulazi u rat 1992 što je još više unijelo podjele između naroda te sada imamo Federaciju i Republiku Srpsku kao i Hercegovinu. Kratak uvod sa moje tačke gledišta.
Sakralne rukopise srednjovjekovne Bosne, također, možemo podijeliti u dvije kategorije: knjige, rukopisi, zbornici i prijepisi kristjana i liturgijske i druge knjige Rimokatoličke crkve. Vjerske knjige bosanskih kristjana u najvećoj mjeri nisu sačuvane. Uzrok tome jeste konstantna borba papinske kurije i inkvizitorskih izaslanica protiv njihovog “heretičkoga” učenja koji su, pored progona pripadnika učenja, uništavali i svaki pronađeni rukopis, zapis, knjigu ili zbornik.
Zato su kristjani svoje knjige čuvali u najvećoj tajnosti, a njihov sadržaj se prenosio usmenim putem među pripadnicima zajednice, učenjem napamet i prenošenjem s koljena na koljeno. Preživjela su samo dva izvorna “heretička štiva”, Tajna knjiga, ili heretička Biblija, čiji se latinski prijepis čuva u Bečkoj nacionalnoj biblioteci, a jedini original negdje na tajnoj i dobro čuvanoj lokaciji u Vatikanu sa strogom zabranom pristupa bila kome.
Pretpostavlja se da je izvorna “heretička Biblija” došla u Bosnu iz Carigrada, gdje je najprije bilo sjedište “heretičkoga” pape,preko Južne Francuske, nakon sloma katara i njihovoga pape.
Druga sačuvana knjiga bosanskih kristjana jeste Početie svieta, odnosno Nauk o nastanku svijeta u kome se govori o Satanelu, sotoni koji je u dualističkom učenju predstavljao božanstvo zla, njegovoj prevari Boga i stvaranju čovjeka kao sluge sotonine sa dušom anđela, odnosno dobrom i zlom u ljudskome biću i njihovoj neprestanoj međusobnoj borbi.
Rukopisi zvaničnih crkvenih knjiga fragmentarno ili u cjelini sačuvani su u mnogo većem broju. Najznačajniji dio pripada prijepisima evanđelja. Pored njih, sadržana su i djela apostolska, poslanice, apokalipse i izvjestan broj apokrifa. Najstariji sačuvani crkveni rukopisni kodeks na našem prostoru jeste Marijinsko evanđelje, pisano glagoljicom, pronađeno u manastiru sv. Marije na Atosu, po čemu je dobilo ime.
Danas se veći njegov dio čuva u Moskvi (171 list), tek par listova u Beču. Obzirom na svoju starinu, oblo glagoljičko pismo i izrazite jezičke crte štokavskog narječja, decenijama je predmet spora između Hrvata i Srba: jedni tvrde da je nastalo u Dalmaciji od strane popova glagoljaša, a drugi u Ohridu te da je izvor i uzor nastanka raške staroslavenske redakcije i srpskoga jezika.
Najvjerovatnije je rukopis nastao u Dalmaciji, koja je pripadala onovremenoj Bosni, i da ima odlike tadašnjeg bosanskoga jezika iz Hercegovine, obzirom na svekolike veze Dalmacije i Hercegovine i utvrđeno humsko porijeklo nekoliko drugih glagoljičkih bosanskih rukopisa, kakvi su manuskripti iz 12. vijeka Grškovićev apostol donijet na otok Krk (sadrži četiri pergamentna lista) pisan poluoblom glagoljicom i Mihanovićev odlomak, apostolski zapis na dva lista pergamenta napisan na poluobloj glagoljici sa ponekim ćiriličnim slovom, pronađen u zbirci A. Mihanovića po kome je i dobio ime. lstom korpusu pripada i Splitski odlomak misala iz 13. vijeka. jedan od najobimnijih i najljepših iluminiranih srednjovjekovnih spomenika Hrvojev misal napisan je na glagoljici između 1403. i 1404- godine, što svjedoči da se tradicija glagoljice zadržala u Bosni sve do dolaska Osmanlija i propasti kraljevstva.
Minijaturni prikazi pored strogo biblijskih priča odražavaju i bosansku stvarnost kakve su minijature vojvode Hrvoja na konju i njegovog grba, odnosno odrazi Dioklecijanove palače u Splitu te motivi iz biljnog i životinjskoga svijeta. Jezik misala izrazito je narodni sa ikavskim refleksom jata. Hrvojev misal danas se čuva u muzeju Topkapi u lstanbulu, gdje je, pretpostavlja se, došao nakon osmanlijskog osvojenja Bosne.
Mnogo veći broj tekstova pisan je ćirilicom i oko njihovoga nastanka i pripadnosti bosanskom medijevalnom korpusu nema dileme, iako pristrasni srpski autori iste, kao i cjelokupno srednjovjekovno bosansko naslijeđe, pokušavaju prisvojiti. Najstarije ćirilično evanđelje nastalo je u Bijelome Polju u Sandžaku. Pisao ga je dijak Grigorije po narudžbi humskog kneza Miroslava brata dukljanskoga kneza Vukana, po kome se i zove Miroslavljevo, a za potrebe njegove zadužbine crkve sv. Pavla i Petra u Bijelome Polju.
Prema jezičkim i paleografskim karakteristikama, Miroslavijevo evanđelje blisko je Grškovićevom apostolu i drugim bosansko-humskim rukopisima 12. vijeka kome i pripada (1195. godina). Prema sadržaju tekstova i izrazitih bosansko-humskih iluminacija i minijatura, također ne može biti riječi da pripada srpskoj srednjovjekovnoj književnosti.
Prema znanstvenicima, u njemu su sadržani tekstovi koji direktno ne pripadaju ni zapadnoj ni istočnoj crkvi, već prije vremena crkvenoga raskola, što upućuje na vjerovatno neko kompromisno rješenje kristjana u smutnom vremenu pred prvi križarski rat na Bosnu. Miroslavljevo evanđelje pronađeno je krajem 19. vijeka na Hilandaru, odakle ga je, kao poklon, knez Milan Obrenović donio u Beograd, gdje se i danas čuva u Narodnome muzeju.
Već od 13. vijeka crkvene knjige pišu se na bosančici. Prvi takav spomenik jesu Grigorovič Giljferdingovi odlomci evanđelja (osam listova), pisanog na bosančici, ali sa primjetnim utjecajem Miroslavljevog evanđelja, naročito u iluminacijama. Aleksandar Giljferding bio je ruski konzul u Bosni u 19. vijeku, kada je (1868. godine), najvjerovatnije u Mostaru, pronašao pergamentne listove spomenutog evanđelistara. Danas se dva lista čuvaju u Grigorovičevoj zbirci u Moskvi i šest u Gljiferdingovoj zbirci u Sankt Petersburgu.
Bosanski vladari su još od 14. vijeka unajmljivali najbolje evropske pisare za svoje potrebe. Među takvim se posebno ističe Emanuel ili Manojlo Grk koji iz južne ltalije dolazi u Bosnu, gdje otvara pisarsku radionicu i, prema nekim istraživačima, kasnije stupa u službu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Manojlo je autor dva danas sačuvana evanđelistara – Mostarskog ili Manojlovog evađelja i Divoševog evanđelja, bosanskog velikaša iz Usore, oba iz 14. stoljeća. Ova evanđelja pisana su bosančicom.
Mostarsko evanđelje je starije i pisano je pod nadzorom kristjanina Hvala, a na to upućuju i grafijski i iluminatorski oblici. Drugo, pronađeno 1960. godine u Bistrici (zaseok Podvrh) kod Bijelog Polja, pisano je na pergamentu, sa bogatim crvenim iluminacijama inicijala, ljudskih likova, biljnih i životinjskih motiva i likom apostola Marka sa lavljom glavom. Posebnu pažnju privlači glosa nepoznatog kristjanina iz Završja koja obrađuje leksemu lilije, odnosno ljiljan, navodi ime vlasnika Divoša Tihoradića i 1330. godinu. Divoševo evanđelje danas se čuva u Crkvenom muzeju na Cetinju.
lz druge polovice 14. vijeka je i treće sandžačko evanđelje, poznato kao Četverojevanđelje iz Dovolje, pronađeno u manastiru Dovolje kod Pljevalja. Jedno je od rijetkih bosanskih evanđelja pisanih na papiru i sa vodenim žigom. Sačuvano je 114 listova rukopisa koji se danas nalaze u Rusiji. Pronašao ga je ruski konzul u Bosni Giljferding. Ista ličnost pronašla je Lenjingradski ili Giljferdingov odlomak apostola, odnosno prijepis Ivanove apokalipse sa glagoljičnog predloška. Sačuvana su 302 pergamentna lista koja se danas također čuvaju u Rusiji. Prema vodenome žigu, nastanak rukopisa određen je u periodu 1387-1389. godine.
Nešto mlađe od njega jeste Vrutočko ili Grujićevo evanđelje nastalo 1375. godine na poluustavnoj bosančici. Rukopis sadrži 175 pergamentnih listova. U pisanju je korišteno više boja tinte, osnovni tekst pisan je crnom, naslovi crvenom, a početna slava zelenom tintom. Tekst je dugo bio u različitim ortodoksnim manastirima sv. Trojice u Pljevljima i Arhanđela Mihaila na Tari, da bi konačno 1937. godine došao u posjed porodice Popovski u selu Vorteks kod Gostivara, koja je tek 1990. godine dozvolila da se mikro filmuje i pohrani u Univerzitetskoj biblioteci Sv. Kliment Ohridski u Skoplju, gdje se i danas nalazi.
Na stranama rukopisa postoji više kristjanskih glosa, čak i uvrijedljivih, poput prozivanja ortodoksnih patrijarha za mito, zbog čega su, prema mišljenju stručnjaka, i mnogi listovi istrgnuti. Osnovne korice su izmijenjene, rukopis je nekoliko puta prešivan i njegov sadržaj je ispremetan. Nakaš smatra da su glose Vrutočkog četveroevanđelja podudarne sa glosama Srećkovićevog evanđelja te da je nastalo u zoni međuutjecaja bosanske i srpske crkve. Drugim riječima, najvjerovatnije negdje na teritoriji Sandžaka.
Po broju i kvalitetu glosa, najpoznatije je izgubljeno Srećkovićevo evanđelje, također iz 14 vijeka. Rukopis pisan bosančicom bio je u posjedu beogradskog historičara Pantelije Srećkovića koji ga je dao na uvid Mihailu Speranskom posredstvom koga doznajemo da je rukopis imao 186 pergamentnih listova, uz nedostajuće početne, završne i središnje strane, naročito Evanđelja po Mateji. Rukopis potječe iz 14, dok većina glosa nastaje u 15 vijeku. Nakon Srećkovićeve smrti ovom rukopisu se gubi svaki trag tako da se danas smatra izgubljenim. lz druge polovice 14. vijeka potječe i Kopitarevo ili Ljubijansko bosansko evanđelje, pronađeno 1854 godine u ličnoj biblioteci bečkog carskog cenzora za slavenske jezike Jerneja Bartolomeja Kopitara nakon što ju je austrijska vlada otkupila i poklonila Univerzitetskoj (tadašnjoj Licejskoj) biblioteci u Ljubljani. Rukopis četveroevanđelja sadrži 225 pergamentnih listova, slično kao kod Srećkovićevog evanđelja, nedostaju početne i posljednje strane, kao i dijelovi Evanđelja po Mateji.
U kasnom 14. vijeku nastalo je i Pripkovićevo evanđelje kojeg je Giljferding pronašao u Pljevljima.
U Sankt Petersburgu u Rusiji čuva se i Aprakos (Apostol) AB. Lobanovog-Rostovskog iz 14. stoljeća. Rukopis sadrži 160 pergamentnih listova prijepisa apostola na bosančicu sa bugarskog predloška.
Krajem 14. vijeka nastalo je Batalovo evanđelje (1393. godine). Pisao ga je kristjanin Stanko Kromirjanin za velmožu tepčiju Batala, gospodara župe Sane i grada Torčina, dvorskog službenika i zeta Hrvoja Vukčinića Hrvatinića, pripadnika Zajednice bosanskih kristjana. Danas su preživjela samo četiri listića Evanđelja po Ivanu koji se čuvaju u Sankt Petersburgu, pisana na pergamentu.
Sačuvani listovi sadrže kolofon sa zapisom pisara, naručioca, blagoslovom bosanskoga starca Radina i popisom 28 bosanskih didova, počevši od Jeremije s početka II. vijeka (poglavar zajednice 1110-1124. godine) do Ratka I (poglavar 1370-1393. godine).
Po mnogim istraživačima, slično Pripkovićevom evanđelju jeste i Sofijsko bosansko evanđeije sastavljeno iz tri dijela nastala u različitim vremenskim periodima 13. i 14. stoljeća.
Nikoljsko evanđelje nastalo je 1400. godine negdje u Bosni. Rukopis je sačinjen i prijepis glagoljskog predloška bosančicom. Pronašao ga je Vuk Karadžić 1820. godine u manastiru Nikolje u Srbiji, po kome je i dobilo ime.
Daničić, usporedbom sa Hvalovim zbornikom, pretpostavlja da je isti pisar pisao oba manuskripta. Čuvano je do Prvog svjetskoga rata u Narodnoj biblioteci u Beogradu, odakle je zajedno sa srpskom vojskom, kao nacionalno blago, sa Miroslavljevim evanđeljem krenulo put Albanije. Nestalo je negdje na Kosovu, a 1966. godine se pojavilo u privatnoj biblioteci ,,Cester Biti” u Dablinu i lrskoj, gdje se i danas nalazi. Rukopis sadrži 147 pergamentnih listova.
Na prijelazu 14- u 15. stoljeće nastaje i Čajničko evanđelje. Ovaj srednjovjekovni rukopis
jedini je koji se danas čuva u Bosni, u Muzeju Crkve uspenja Bogorodice i Crkve vaznesenja Hristovog u Čajniču.
Daničićevo ili Drugo beogradsko evanđelje nastalo je također na prijelazu vjekova. Sadržavalo je 199 pergamentnih listova pisanih bosančicom sa ikavskom zamjenom jata. Rukopis je čuvan u Narodnoj biblioteci u Beogradu do 1941. godine kada je izgorio uslijed njemačkog bombardiranja ove ustanove. Dobilo je naziv po Đuri Daničiću koji ga je uspoređivao sa Nikoljskim evanđeljem u studiji koju je publicirao, pa je na taj način bar fragmentarno sačuvano. lz istog perioda potjecalo je i Treće beogradsko evanđelje koje je izgorjelo u istom požaru.
Nestali su i ostaci Belićevog evanđelja ili Mostarski listići sa prijelaza vijekova. Bila su sačuvana samo dva lista od pamučnog papira koji su sadržavali dijelove Evanđelja po Marku ispisana bosančicom sa ikavskom zamjenom jata koje je Aleksandar Belić pronašao u Mostaru. Nakon njegove smrti listovi su predati Biblioteci SANU, odakle im se gubi svaki trag.
Pored evanđelja, u srednjovjekovne sakralne rukopise spadaju i zbornici vjerskih tekstova pisanih za potrebe uglednika. Do danas je sačuvano nekoliko takvih kodeksa: Hvalov, Radivojev i Mletački zbornik.
Hvalov zbornik, nastao početkom 15. vijeka (1404. godine), sadrži 353 pergamentna lista koje je kristjanin Hval prepisao sa glagoljičkog predloška za velikog vojvodu Hrvoja Vukčinića Hrvatinića, hercega splitskog i kneza Donjih kraja.
Predstavlja najočuvaniji i najreprezentativniji rukopis bosanskoga srednjovjekovlja sa mnoštvo fascinantnih minijatura, ornamenata, figura, kompozicija i inicijala koje Su radila dva vrsna majstora gotske škole slikarstva. Rukopis se danas čuva u Univerzitetskoj biblioteci u Bolonji. Iz Hvalovog kolofona jasno je da kristjanin Hval i vojvoda Hrvoje pripadaju Zajednici bosanskih kristjana, jer se spominje da je nastao za vrijeme vladavine bosanskoga dida Radomira.
Za istog feudalca napisan je i Mletački ili Venecijanski zbornik. Kao i Hvalov zbornik i on je sačuvan u cijelosti. Sadrži 300 pergamentnih lisova, ali je bez kolofona. Danas se čuva u Biblioteci svetog Marka u Veneciji.
U posljednjim decenijma bosanske kraljevine nastao je Radosavljev zbornik (za vrijeme
vladavine kralja Tomaša i dida Ratka 1443-1461. godine). Pisao ga je kristjanin Radosav za kristjanina Gojsaka. Rukopis nije sačuvan u cjelini, tako da danas postoji svega šezdeset pergamentnih listova koji se čuvaju u Vatikanskoj biblioteci u Fondu ,,Borigiano Ilirico”, sa oznakom Apocalisse patarina. Pisan je na bosančici ali ima dijelova na iskrivljenoj glagoljici.
Jedino svjetovno sačuvano djelo bosanskoga srednjovjekovlja jeste Aleksandrida, roman o Aleksandru Makedonskom, nastao u Heladi pod pretpostavljenim autorstvom Kalistena iz 3 vijeka p.n.e. Ovaj protoroman svjetske književnosti od 10. vijeka figurira na balkanskim jezicima, a trag o njegovom prijepisu na glagoljici nalazimo u zadarskome inventaru iz 1389. godine. Nema preciznih podataka kada je nastao prijepis na bosančici, ali je nedvojbeno utvrđeno da je nastao na bosanskome tlu, u drugoj polovici 15. vijeka. Sačuvano je 182 lista, nedostaje mu 35 strana i kraj djela.
Prema jezičkim osobinama i ijekavsko-ikavskoj zamjeni jata, pretpostavlja se da je prepisivač bio iz Zapadne Bosne. Rukopis je najvjerovatnije do kraja 16. vijeka bio u Bosni, jer se već 1592. godine nalazi kod jedne njemačke porodice iz okolice Beča posredstvom koje i dolazi do Pruske državne biblioteke u Berlinu. Otuda je u nauci i široj javnosti poznat kao Bosanska ili Bečka Aleksandrida.
Prvo kritičko izdanje rukopisa priredio je 1970. godine u Minhenu Van den Berk koji ga je i naslovio Berlinskim Aleksandridom.
Italijan Jakov Markijski (1394-1476) bio je istaknuti franjevački svećenik, isposnik i vatreni propovjednik. Papa Eugen IV imenovao ga je komesarom Bosne i inkvizitorom Ugarske i Austrije. Protiv “heretika” se borio i u Hrvatskoj, Českoj, Njemačkoj i Poljskoj. Zbog pokušaja uvođenja discipline u poštivanju strogih naredbi franjevačkog reda, bosanski redovnici i kralj Tvrtko II se pobunjuju protiv njega. Nakon smrti proglašen je svetim od strane Rimokatoličke crkve.
Bartul Alvrenski, također Italijan (Toskana 1333. – Cetina kod Vrlike 1414.) bio je ugledni franjevački svećenik i misionar, vikar Bosanske franjevačke vikarije u drugoj polovici 14. vijeka. Zaslužan je za proširenje utjecaja bosanskih franjevaca izvan teritorija Bosanskoga kraljevstva i regrutiranje i odgajanje domaćih bosanskih franjevačkih svećenika. Od pisanih akata poznata je njegova Dubicia, 23 teološka pitanja papi Grguru XI iz 1372. godine.
Mađar Blaž de Zalka (ne zna se kad je počeo svećeništvo u Bosni ali bio je u službi do 1440. godine) pripadao je visokom franjevačkom svećenstvu i u tri navrata obnašao funkciju vikara Bosanske franjevačke vikarije. Autor je prvog poznatog ljetopisa o povijesti franjevaca u Bosni na temelju dokumenata iz Vatikanskog arhiva, na osnovu koga je 1423. godine izborio specijalni status franjevaca na cjelokupnom bosanskom teritoriju. Najznačajnije djelo mu je Gestsa vicarium – povjest franjevaca u Bosni iz 1440. godine. Do 16. stoljeća njegov rukopis nalazio se u franjevačkom manastiru u Gyöngyösu u Mađarskoj, nakon čega mu se gubi svaki trag.
PREGLED DIJELA OTUĐENIH RUKOPISA NASTALIH NA TLU BOSNE DO KONCA 15. STOLJEĆA
Kako se vidi sa liste pokradenih rukopisa jasno je da susjedne zemlje nemaju svoje historije pa kradu tuđu pa su išli toliko daleko da su zadržali sve nabrojane rukopise bez namjere da to vrate Bosni!
A KOJI SE NALAZE U VLASNIŠTVU VAN BOSNE I HERCEGOVINE
| Zemlja | Naziv rukopisa | Datiranje |
| Vatikan | Tajna knjiga (Heretička Biblija) Izvorno “heretičko” štivo | nepoznato |
| Nepoznata | Početie sviesta (Nauk o Nastanku svijeta) Knjiga bosanskih kristjana | nepoznato |
| Ruska Federacija & Republika Austrija | Marijinsko evanđelje Najstariji sačuvani crkveni rukopisni kodeks | 11. stoljeće |
| Ruska Federacija | Povelja Kulina bana Srednjovjekovni bosanski administrativno-pravni dokument | 29.11.1189. |
| Republika Srbija | Miroslavljevo evanđelje Srednjovjekovni iluminirani rukopis | 1195. godine |
| Republika Hrvatska | Odlomci Grškovićevog apostola Odlomak bosanskog srednjovjekovnog iluminiranog rukopisa | 12. stoljeće |
| Republika Hrvatska | Odlomci Mihanovićevog apostola Odlomak bosanskog srednjovjekovnog iluminiranog rukopisa | 12. stoljeće |
| Republika Hrvatska | Splitski odlomak Odlomak bosanskog srednjovjekovnog iluminiranog rukopisaa | 13. stoljeće |
| Republika Hrvatska | Povelja Kulina bana Srednjovjekovni bosanski administrativno-pravni dokument | 13. stoljeće |
| Ruska Federacija | Grigorovič-Giljferdingovi odlomci Fragmenti bosanskog srednjovjekovnog iluminiranog rukopisa | 13. stoljeće |
| Vatikan | Vatikansko evanđelje Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis | 13. stoljeće |
| Republika Bugarska | Sofijsko bosansko evanđelje Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis | 13. stoljeće |
| Republika Crna Gora | Divoševo evanđelje Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis | 1330. godine |
| Republika Makedonija | Vrutočko (Grujičevo) evanđelje Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis | 1375. godine |
| Vatikan? | Dubicia Bartula Alvrenskog – 23 teološka pitanja papi Grguru XI | 1372. godine |
| Ruska Federacija | Evanđelje iz Dovolje ili Evandelje No 7 Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis | 1387/1389. |
| Ruska Federacija | Batalovo evanđelje Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis – popis 28 bosanskih didova | 1393. godine |
| lrska | Nikoljsko evanđelje Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis | 1400. godine |
| Mađarska (nepoznata lokacija) | Gestsa vicarium Blaža de Zalka Povijest franjevaca u Bosni | 1440. godine |
| Republika Hrvatska | Hrvojev misal Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis | 14. stoljeće |
| Ruska Federacija | Evanđelje Qn ili No 26 Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis | 14. stoljeće |
| Republika Srbija | Mostarsko (Manojlovo) evanđelje Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis | 14. stoljeće |
| Ruska Federacija | Pripkovićevo evanđelje ili Evandelje No 6 Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis | 14. stoljeće |
| Ruska Federacija | Aprakos (Apostol) Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis – prijepis na bosancici sa bugarskog predloska | 14. stoljeće |
| Republika Srbija (nepoznata lokacija) | Srećkovićevo evanđelje Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis | 14/ 15. stoljeće |
| Republika Srbija (izgorjelo u požaru) | Daničićevo (Drugo beogradsko) evanđelje Srednjovjekovni bosanski ifuminirani rukopis | 14/15. stoljeće |
| Republika Srbija (izgorjelo u požaru) | Treće beogradsko evanđelje Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis | 14/15. stoljeće |
| Republika Srbija (nestalo iz SANU) | Belićevo (Mostarski listići) evanđelje Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis | 14/15. stoljeće |
| Republika Slovenija | Kopitarovo bosansko evanđelje Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis | 14/ l 5. stoljeće |
| Republika ltalija | Hvalov zbornik Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis | 1404. godine |
| Republika ltalija | Mletački (Venecijanski) zbornik Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis | 15. stoljeće |
| Republika ltalija | Monteprandonski odlomci Fragmenti srednjovjekovnog bosanskog ifuminiranog rukopisa | 15. stoljeće |
| Vatikan | Radoslavljev zbornik Srednjovjekovni bosanski iluminirani rukopis | 1443/61. god. |
| Republika Hrvatska | Bosanska (Bečka) Aleksandrida Srednjovjekovni bosanski rukopis – roman o Aleksandru Makedonskom | 15. stoljeće |
Responses