PREDRIMSKO Porijeklo TITULA ‘BAN’ I ‘ŽUPAN’

U nepoznavanju područja i vremena u kojima su nastale i na naše prostore izmedju Dunava i Jadrana dospjele titule BAN i ŽUPAN, nastajale su i vrtjele se u krugu razne pretpostavke, hipoteze, a u zadnjih
dvadesetak godina i službeno osnažene izmišljotine o tome. Činjenica jeste, da su otkriveni paleografski i arheološki dokazi da su se titule ban i župan pojavile najprije u drevnom Sumeru, da su odatle prenesene kao vojni visoki i najviši činovi, a time i sumerski administratori u pokorenoj i osvojenoj pokrajini Elam na jugo-zapadu današnje Iranske visoravni.

U povodu asirskih pritisaka na sjeverna, arijska plemena od današnje turske pokrajine Anatolija do današnje iranske pokrajine Fars, ujedinjenjem tih plemena u zajedničko kraljevstvo Mediju ušla je i pokrajina Elam s veoma razvijenom političkom, vojnom i pismenom kulturom. Medijci su tu kulturu asimilirali i usvojili sve vrijednosti koje su dale snagu i medskim, a kasnije i medo-persijskim vladarima da od stare Medije načine prvo ikad postojeće Svjetsko carstvo, koje je Darije Veliki doveo do pune snage u jednakosti sudbine svih ljudskih grupa na tada poznatom civiliziranom svijetu.

Elamske titule ‘ban’ i ‘uban’, te ‘huban’ (tj. glavni, pomoćni i vrhovni) opstale su i u strukturama vlasti svekralja Darija Velikog. Njegov brat i vrhovni zapovjednik združene vojske prilikom Darijeva
pohoda u Europu, bio je njegov brat Artaban (vrhovni-ban). Te titule su, u povodu Darijeva osnivanja satrapije Skudra na jadransko-podunavskim prostorima, odatle i do dana današnjeg, u običnom govoru u Iranu i kao titule vladara zemalja i pokrajina u ilirskim krajevima. Budući da su, u povodu rimske okupacije naših krajeva, a i nakon raspada Rimske imperije, na našim prostorima titule ban i župan bile
zamijenjivane do sad nejasnim nazivima ‘Bato’ (na latinskom), Baton (na grčkom), a kasnije i titulama ‘dux’ (ekvivalent tituli ban u latinskom), te ‘baz’ (na grčkom jeziku – iz tog naziva nastao je i grčki vladarski
naslov ‘bazileios’, tj. nad-ban, u značenju imperator, odnosno car. U našim krajevima je taj polatinjeni neologizam ‘dux’ prevodjen na hrvatski kao ‘vojvoda’ i ‘knez’, a kod Srbijanaca još i kao knjaz,
vojvoda i veliki vojvoda.

Nakon Herderove izmišljotine o ‘slavenskoj rasi’, te Dumlerovoj podvali o doseljenju slavena sa sjevera, preko ušća Dunava u južne ilirske krajeve itd, te habsburškog dekreta od 1843, kojim se zabranjuje i
samo spominjanje ilirskog imena u zanosti a posebno u historiografiji, pojavila se je i najbesmislenija teza o tome da su u naše krajeve titule ‘ban’ i ‘župan’ donijeli – Avari. Strpljivim proučavanjem dokumenata, kako na azijskom tako i na europskom kontinentu, naši povjesničari, arheolozi i paleografi su uočili da se najstariji spomen ‘IUPPANO’ (župan) nalazi pod nadvratkom dvorske crkve ‘ Sveti Križ’ u Ninu (koja datira iz godine 800 po Kr.), i da je inačica PAN upotrebljavana u latinskom a ponekad i u grčkom jeziku (u istom značenju nalazi se i u današnjem jeziku francuskih Bretonaca – gdje riječ PEN znači – ‘šef’, ‘glavar’).

U ‘Ljetopisu popa Dukljanina’ (Grgura barskog rodom iz Zadra), imamo zapisano za situaciju u osmom stoljeću: “U svakoj od ovih oblasti postavi bana, ili vojvodu, od svoje braće po krvi, i župane, tj.
knezove, i satnike” ((‘P.D.: ‘Ljetopis, 9). U poznatoj i najstarijoj hrvatskoj sačuvanoj “Povelji vojvode
Trpimira”, spominje se više njegovih župana. U ‘Povelji’ koju obnavlja Trpimirov sin Mutimir (od 28.09.892) spominju se poimenice župan Hlivna i župan Klisa.

Papa Ivan X., u okružnici kojom saziva crkveni Sabor u Splitu, spominje ‘vojvidu Zahumljana’ te ‘sve župane u Slavoniji i Dalmaciji’. Navedimo ovdje i činjenicu da je franački benediktinac Gottschalk
polovicom devetog stoljeća boravio na dvoru Trpimirovu. U svojoj jedinoj sačuvanoj knjizi ‘De trina deitate’ (u kojoj opisuje svoj boravak na našoj obali, Trpimira naziva “Tripemirus rex”. Tako je, naime,
Gottschalk preveo na latinski titulu ‘ban’, što je bliže istini od ‘dux’ ili ‘knez’.

U ‘Listini bana Kulina’, stoji točno i razgovijetno zapisano da je Kulin bio – “bos’nski Ban'”. Najzanimljiviji je podatak zapisan u pismu što ga je papa Grgur IX, dne 10.10.1233) poslao bosanskim dominikancima u
vezi s vjerom Velikog Bana Ninoslava (koji tom titulom označava samoga sebe u svojoj povelji od 22.03.1240.), gdje stoji da je Ninoslav ‘vojvoda Bosne’ (dux de Bosna) pridobio svog rodjaka “ubanusa” Prijezdu da prigrli katoličku vjeru. Koliko god je bilo dvojbi o značenju tih titula Veliki ban, Ban, Župan, evo sad i titule Ubanus. Vladimir Mazuranić je ovu titulu ‘ubanus’ preveo sa ‘vicebanus’, tj. podban. Ali tačan
prijevod polatinjenog naziva ‘ubanus’ je – ban-dojn, što ukazuje na vjerodostojnost Mazuranićeva tumačenja.

Kod antičkih pisaca, koji su, pisajući o zbivanjima na području Ilirije, spominjali titule: Baton (kod Strabona, a i kod Suetoniusa), Bato (kod Ovidija (pisajući o Germanicucu) i kod Tita Livija u vezi s Ilirima u Dardaniji. Nitko nije dovodio u posljedični odnos sve te titule iz predrimskog, rimskog i post-rimskog razdoblja i ne samo u našim krajevima. Sastavljajući “Presijsko-hrvatski rječnik”, uočio sam da riječ “ban” ima isti izgovor i isto značenje u Iranu danas i u Hrvatskoj i u prošlosti i danas.

Da bih shvatio kako je došlo do toga da se ta titula nalazi i u današnjem živom govoru samo u Iranu i samo na području zemalja banova izmedju Dunava i Jadrana, prevrnuo sam mnoštvo knjiga do i na temelju intuitivnog, ali snažnog dojma, objasnio sam (u svojim knjigama iz paleokroatistike, a posebno u ‘Panoniji’ i u knjizi ‘Ban Kulin i krstjanska Bosna’) povijesnu i jezikoslovnu osnovanost tvrdnji da
titule BAN i ŽUPAN u našim krajevima potječu s Iranske visoravni. Čini se da su mnogi stručnjaci, koji su se na raznim stranama osvrnuli na te tvrdnje u mojim knjigama, sve radje prihvatili, osim tvrdnje da titula Baton dolazi od domaće riječi ‘Ban’, a od domaće riječi ‘Ban-dojn’ (pod-ban) da dolazi i naziv Baton kod starih Grka i Latina.

Posljednji poznati Veliki župan Velike županije Raške, Stefan Nemanja je bio podanik Velikog bana Kulina!

U borbi za prestiž oko dodjele časti velikog bana, Ban Kulin i Stefan nemanja su ukrstili oružje. Stefan Nemanja je optužio bana Kulina papi u Rimu da je heretik i tražio od pape da mu pomogne da svrgne Kulina s banskog stola, uz obećanje da će od Bosne načiniti katoličku zemlju. Papa je to dao
provjeriti na Saboru na Bilinu polju i došao do zaključka da je u Crkvi bosanskih krstjana teologija kompatibilna s teologijom u Katoličkoj crkvi, da je tu različit samo jezik. Pa kako nije prihvatio Nemanjin
poziv da ruše vlast u Bosni, Papa je pristao da se Nemanjin sin Stevan okruni za kralja Raške, čime je Raška odvojena od Velike Banovine Bosne.

Nezadovoljan takvim rješenjem, Nemanja je poslao svog drugog sina, rastka Istočnom Patrijarhu da poradi kod cara u Bizantu da mu pomogne u širenju svog kraljevstva. Patrijarh ga je pozvao da napusti
vrhovništvo Svete stolice u Rimu i da se pripoji Istočnoj crkvi, što je Nemanja i učinio i nakon toga otišao u manastir na Svetu Goru. Bosna je i dalje ostala nedjeljiva i neotudjiva.

Sve su to bili elementi od kojih se sastoji pozitivna hipoteza. A pronalaskom materijalnog dokaza za to, ta pozitivna hipoteza je sad postala – znanstveno dokazana teza. Evo kako: U ‘Narodnom muzeju’ u Beogradu postoje dva primjerka pečata Stefana Nemanje, od kojih je jedan dobro očuvan, pisan grčkom majuskulom i veoma čitak. Na tom pečatu možemo pročitati slijedeće riječi:

SFERAGIS PECAT
STEFANU STEVANA
MEGALUZU VELIKOG
PANUTON ZUPANA
NEMANIA NEMANJE

Dakle – zahvaljujuci ovo pečatu koji je izradjen koncem dvanaestog vijeka, mi sad znamo šta su značili antički, grčki i latinski nazivi – Bato i Baton. U grčkom, naime ovaj sufiks “oyton”, medjutim, ima i
značenje koje se na hrvatski prevodi riječima “za” ili “iza”. Prema tome titula “pan-uton” ima točno značenje ‘ban-dojn’ (‘dojn’, u značenju niži po rangu), kako sam to objasnio u svojoj knjizi “Ban Kulin i
krstjanska Bosna”), izd, Napredak – MH, Sarajevo, 2001.).

Činjenica je da se je pisanje i izgovaranje titule ‘ban’ u našim krajevima očuvalo u toku dvadeset pet stoljeća neprekidne upotrebe, bila je moguća samo zahvaljujuci tome što su voditelji Banskih ureda u
Bosni bili najviši djelatnici, najprije jednobožačkog mazdejstva, a zatim i Crkve bosanskih krstjana. Usmena predaja ili sama evolucija jezika bi to sigurno izobličila i učinila neprepoznatljivim. Riječi ostanu
nepromjenjive samo iz sakralnih razloga.

Dakle, pokušajem rušenja Crkve bosanskih krstjana, Stefan Nemanja je, udario i na tradiciju laičke vlasti, odnosno same Banovine Bosne, koju je učinila mudrom i pismenom naša vjerska jednobožacka tradicija. Ali, kad mu to nije uspjelo pomoću katoličanstva, on je prešao na pravoslavlje i s te pozicije svoje oružje okrenuo prema Bosni. Kako onda, tako i u najnovije vrijeme: uzalud! Ustvari, Nemanja je izvorno bio Bosanac koji je, kao odmetnik, došao na vlast ubivši svog brata Tihomira (kojeg je bizantinski car bio priznao na položaju Velikog župana u Raškoj), a zatim se priklonio istočnim susjedima – Srbiji. Sve to nije smetalo njegove nasljednike da ga proglase svecem, a njegovo potomstvo pak – ‘svetorodnom dinastijom’. O osnovanosti teorije da su titule ‘Ban’ i ‘Župan’ na naše prostore dospjele u povodu Darijeva stvaranja podcarstva Skudra na prostorima Jadran-Dunav, te tvrdnje da su te titule ostale žive u domaćoj stvarnosti i za vrijeme, a i poslije rimske okupacije, pa i u vrijeme obnove naših banovina i njihovog povezivanja u jedinstvenu saveznu državu – Kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju, više nema dvojbe.

NOTA: Pečat Velikog župana Stefana Nemanje dokazuje da je današnji Sandžak bio i ostao napućen podanicima bosanskih vladara, i shvatljivo je što su oni i danas tu sačuvali svijest o svom pripadništvu
pučanstvu Bosne.

Preuzeto sa bosanskehistorije.