Kako su bosanski pravoslavci i katolici postali srbi i hrvati

Od kada je srpska narodnost u BiH i Hrvatskoj? Kad već Dodik ovako olako dijeli identitetske lekcije drugim narodima, da li on zna kada su u Bosni i Hrvatskoj nastali Srbi? Evo mu sada prilike da sazna, a ako ovo što ću iznijeti nije istina, on ima gomilu istoričara koji mogu demantovati, pa neka izvole.

Do 19. vijeka, tokom cijelog 19. vijeka, pa poneđe i u 20. vijeku, narodno ime – i pravoslavaca i katolika, mase običnog seljačkog stanovništva (bar 90% je bilo takvo) koje je živjelo u BiH i Dalmaciji, bilo je – Vlah.

Srpska narodnost je na teritoriji današnje BiH i Hrvatske izmišljena u 19. vijeku, u isto vrijeme kada i na teritoriji današnje Crne Gore. Mnogo puta sam pisao, da ponovim, Beograd je u prvoj polovini 19. vijeka odlučio da posrbljava zapadni Balkan, a prije svega, da se srpsko ime kao narodno nametne stanovništvu u Crnoj Gori i preko Drine.

U Crnu Goru je tim poslom pristigao Sima Milutinović Sarajlija, postao učitelj Rada Tomova, budućeg Petra II Petrovića Njegoša, usadio je u Njegoševu glavu srpsku nacionalnu ideologiju, a Njegoš je tu ideologiju dalje širio među Crnogorcima.

Ilija Garašanin nije znao 1844. da postoje Srbi u Bosni: Čuveni Ilija Garašanin je u svom velikosrpskom programu “Načertanije” (1844), između ostaloga zapisao: “Na istočnog vjeroispovjedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak.” (Ilija Garašanin, Načertanije, http://www.rastko.rs).

“Istočnog vjeroispovedanija Bošnjaci“ su današnji bosanski Srbi, Garašanin ni jednom riječju u “Načertaniju“ ne kaže da u Bosni postoje Srbi. Garašanin je potpuno pogodio kad je napisao da Srbiji, što se tiče “Bošnjaka istočnog vjeroispovedanija” neće biti teško ostvariti “upliv”.

U Bosni su pravoslavci relativno lako posrbljeni. Pravoslavci u BiH vjekovima su bili pod čvrstom Osmanskom upravom, nijesu imali nikakvu oslobodilačku tradiciju kao što su je imali Crnogorci, Crnogorci su svoju narodnu svijest iskovali svojim zajedništvom u bezbrojnim bitkama protiv Osmanlija, prosto rečeno, kao i svaki pravi narod, Crnogorci su imali svoju sopstvenu zasebnu istoriju koja ima korijene u Zeti/Duklji, dok BiH pravoslavci nijesu imali svoju, sem ako ne računamo istoriju njihovog robovanja pod Turcima.

Tako, kad je Beograd ponudio masi pravoslavaca u BiH priču o tome kako su oni nekada kobajagi imali veliko Dušanovo carstvo, kako su bili velika sila, ali eto, Kosovska bitka 1389. ih odvede u propast, pravoslavci iz BiH su naravno te mitove prihvatili kao svoju istoriju, jer druge istorije nijesu imali.

Sljedstveno mitomaniji koju su dobili, Dodik i trabunja o srpskoj Crnoj Gori, o Dubrovniku koji nikad nije bio hrvatski, a ako nikad nije bio hrvatski – “logično”, onda je srpski!Car Ferdinand 1630. objavio Vlaški statut, a ne srpski: U 16. vijeku Austrijanci su u pograničnom predjelu prema Turskoj naseljavali Vlahe, kao vojnički narod koji je bio zadužen da bude prva brana od turskih nasrtaja. To pogranično područje nazvano je Vojna krajina.

Car Ferdinand II je tim Vlasima u oktobru 1630. dao privilegije ozvaničene u jednom statutu. Statut je nazvan – Statuta Valachorum, to jest – Vlaški statut. Ljudi kojima je taj statut dao privilegije su preci današnjih Srba iz Hrvatske i Srpsko kulturno društvo Prosvjeta koje je centralna kulturna, prosvjetna i naučna ustanova Srba u Hrvatskoj na svom sajtu ima originalni tekst Statuta iz 1630. na latinskom, a ima i prijevod na srpskom. SKD Prosvjeta s pravom svojata ovaj statut, jer je to statut koji je dat njihovim vlaškim precima.

Kao što se možete sami uvjeriti riječi Srbin i Srbi u statutu ne postoje. Drugo, ne manje važno, trebamo znati, srpski naučnik i političar Stojan Novaković je u 19. vijeku volšebno objavio da bezbrojni etnički pomeni Vlaha u izvorima do 19. vijeka (i tokom 19. vijeka), označavaju Srbe stočare!

Ovu neozbiljnu tezu je prihvatila zvanična srpska, hrvatska, bosanska, crnogorska istorijska nauka, a opet možete pogledati – u statutu iz 1630. godine koji je car Ferdinand dao Vlasima, nema ni riječi o stočarstvu! Hrabak: “Vlasi su posebna etnografska grupa”: Pokazivao sam na Analitici nekoliko puta tvrdnju akademika SANU Sime Ćirkovića iz 2008. godine, da Vlasi nijesu Srbi stočari. Toj tvrdnji prilažem istovjetnu konstataciju još jednog srpskog naučnika, akademika Bogumila Hrabaka, iz 1996. godine. Hrabak je zapisao:

“Naziv Vlasi je danas pogrdan i vezuje se za Srbe. Taj naziv, međutim, upotrebljava se u istorijskim izvorima bez pežorativne konotacije, jer označava posebnu etnografsku grupu. U srpskoj nauci, posle Stojana Novakovića, taj naziv je uprošćeno vezan za stočare.

Vlasi jesu najvećim delom bili stočari, ali su stočari bili i Arbanasi i Srbi koji nisu nazivani Vlasima, a tokom vremena, Vlasi su ušli i u gradove i bavili se urbanim zanimanjima.

Nisu svi Vlasi (ili na italijanskom Morlaci) bili istog porekla, nisu iz istih regija došli u Dalmaciju i nisu bili samo pravoslavni.

Vlasi na teritoriji nekadašnje hrvatske države su preko vere apsorbovani i nisu više nazivani Vlasima, mada su se i dalje bavili stočarstvom. Pored katolika, bilo je i Vlaha muslimana, a izgleda i bogumila u Bosni. . .

Poznati italijanski istoričar Đuzepe Praga beleži da su se u drugoj polovini XIII veka na obroncima Dinarskih planina nalazili doseljeni stočari pravoslavne vere koji su još govorili romanski.” (Bogumil Hrabak, Srbi u Dalmaciji i Boki Kotorskoj od početka XVI do kraja XVIII veka, zbornik Srpski narod van granica SR Jugoslavije od kraja XV veka do 1914. godine, Beograd, 1996, str 49)

Izvanredno značajne riječi akademika Bogumila Hrabaka, dakle, Stojan Novaković je izmislio da su Vlasi zapravo Srbi stočari, i još upečatljivije – Vlasi, dakle preci Nikole Tesle, Ruđera Boškovića, Vuka Mandušića, Stojana Jankovića, Vladana Desnice, ili danas poznatih Raškovića, Martića, Babića su govorili romanskim jezikom prije 700 godina, te su krajem srednjeg vijeka (jezički) slovenizovani. Iako su slovenizovani krajem srednjeg vijeka još su vjekovima nosili vlaško narodno ime, što je najnormalnija stvar u istoriji.

Danas je za preko 95% Škota maternji i jedini jezik koji znaju engleski, ali su i dalje Škoti, nijesu Englezi. Hiljade Srba i Hrvata u USA, Kanadi i Australiji ne znaju srpski ili hrvatski jezik, a sebe po narodnosti smatraju Srbima ili Hrvatima. Itd.

Vlasi u Lici pretvoreni u Srbe: Đorđe Popović je u časopisu Otadžbina (knjiga IX, Beograd, 1882) napisao nekrolog Ličaninu Danilu Medakoviću – publicisti, istoričaru, štamparu, sekretaru kneza Mihajla i kneza Miloša, članu SUD (preteča SANU). Popović je ispričao jedan detalj iz Medakovićevog školovanja u Lici:

“Škola, u kojoj se Danilo Medaković učio nemštini, dobi pravoslavnoga katihetu u liku učenika Lukijanova, mladoga popa Mandića. Medaković mi je pričao na kakav je praktičan način pop Mandić u časku osvestio sve katihumene, da su Srbi, a ne Vlasi. “Kako ti je ime?”, zapita na prvome času najbližega maloga “vlaha” iz Like.

Kad mu onaj kaza, kako se zove, zapita ga pop Mandić dalje: “A šta si ti?” Čim katihumen odgovori da je Vlah, već je dobra ćuška katihetina bila replika na odgovor. “Srbin si jadniče, kakav vlah”, pouči ga uz to pop Mandić i ova pouka bila je tako uspešna da se nijedan “vlah” ne nađe više među katihumenima, nego svi veselo ispovediše da su Srbi.”

(strane 594 i 595) Vlasi u Bosni pretvoreni u Srbe: Vladislav Skarić (1869-1943), deklarisani srpski nacionalista i akademik SKA (današnja SANU), objašnjava kako su Vlasi u Bosni pretvarani u Srbe: “Već od 1846. započela je propaganda u Bosni, isprva prosvjetna, a poslije i revolucionarna.

Te godine je Ilija Garašanin, ministar unutarnjih djela kneževine Srbije, pridobio Ristu Bogdanovića, trgovca iz Sarajeva, koji je prešao u Slavonski Brod, pa tu otvorio kafanu i bavio se pomalo i špediterskim poslovima za bosanske trgovce.

Ko je god išao iz Sarajeva ili u Sarajevo svraćao je Bogdanoviću. Poslije njegove smrti nastavio je taj posao sin mu Stevo, koji je 1860-1878. Učinio mnogo usluga vladi u Beogradu u poslovima propgande i revolucionisanja Bosne.

U Sarajevu je poslije 1863. osnovano među sarajevskim Srbima društvo koje je uzelo sebi za zadatak da iskorjenjuje podrugljivo ime Vlah, a da uvodi ime Srbin. . . Društveni članovi su izlazili na sarajevske carine, pa dočekivali seljake, kojima su govorili da oni ne treba da se zovu rišćani, nego Srbi.“ (Vladislav Skarić, Izabrana djela, knjiga I, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do Austrougarske okupacije, Sarajevo, 1985, strane 246 i 247).

Vlasi u Dalmaciji pretvoreni u Srbe: U želji da suzbije vlaško etničko narodno ime, srpska elita iz prve polovine 19. vijeka proklamovala je kako je Vlah podrugljiv naziv, to su izmislili, Vlah je prije svega bio i ostao – etnički termin.

Na stanovištu da je Vlah podrugljiv naziv bio je i Vuk Karadžić, međutim, on u knjizi “Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima” (Beč, 1852, str. 68), pošteno prikazuje da narod u Dalmaciji sebe Vlasima imenuje, piše: “U Dalmaciji građani i varošani i ostrvljani zovu Vlahom svakoga seljaka sa suhe zemlje, koje mu drago vjere, a što se našijem jezikom onamo zove Vlah, ono se Talijanskijem i po ovome Nemačkijem zove Morlak (Morlacco).

Riječ ova Vlah onamo nije nikakva poruga, jer i sami Vlasi za sebe reku, n. p. kad se kakav pravda da kakvoga gospodina nije dočekao ili ugostio kao što treba: ‘oprostite gospodine, mi smo Vlasi; u vlaškijem kućama ovako se živi’.”

Kurt Flerike (Kurt Floericke) je u Berlinu 1911. objavio knjigu “Dalmatien und Montenegro”. I u 20. vijeku piše se o Morlacima u Dalmaciji: “Važnu ulogu imaju tzv. Morlaci kojih je 150.000. . . Morlaci su seosko stanovništvo iz sjevernog dijela Dalmacije, a i Bokelji imaju poseban status u nekom smislu. . . Dalmatinci su i duhovno nadareni, krasi ih inteligencija koja se ogleda u snalažljivosti, željni su znanja, veoma brzo uče, često su lukavi i podmukli.

Ovo važi i za Morlake iako su oni nakon vjekovne potlačenosti otupili i postali ravnodušni, i nalaze se na veoma niskom nivou kulture, koji je za evropske prilike neprihvatljiv. Ali je čak i njima, koji pri površnom pogledu izgledaju kao stoka, svojstven ponos, što je dobro za putnike, pošto ćete u Dalmaciji veoma rijetko naići na prosjake ili beskućnike.

Dok će takvi u susjednoj Italiji zagorčati život svakom putniku. Ne može se poreći da Morlake krasi i određeno viteštvo, ali to je više hrabrost u odnosu na druge muškarce, posebno strance, a ne viteštvo prema ženama, a posebno ne prema svojoj ženi, jer žena kod ovog naroda ima izuzetno podređenu ulogu…” (Kurt Flerike, Crna Gora i Dalmacija, CID iz Podgorice, 2009, str 104 i 107)

Dodik da svom narodu ukaže na vlaške korijene: Ima još na hiljade dokumenata koji pokazuju da je dominantna narodnost zapadno od Drine prije 19. vijeka bila – vlaška, a dokumenata koji na tom istom prostoru prije 19. vijeka navode neku srpsku narodnost, možda i ima, ali to može biti samo puka slučajnost.

U tekstu “Da li je Sveti Vasilije bio Srbin?” (Analitika, 2. april 2015) pokazao sam preko brojnih ćiriličnih (!) dokumenata da je jedina narodnost koja se navodi u Hercegovini u 17. vijeku – Vlah, nema niti jedan pomen Srba.

Svako ima pravo da se izjašnjava kako hoće, ali Dodik, ma koliko prebirao po tuđim identitetima, ne može promijeniti svoje korijene, koji nijesu – ni slovenski, ni srpski.

Sulejman Aličković.